Pouke i misli velikoga Ratzingera

Trebamo hrabrosti za suprotstavljanje općem mišljenju

Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), Sol zemlje, Mozaik knjiga, Zagreb, 22005. “Bavljenje Bogom nešto je bez čega više ne mogu” (str. 11). Kamo sreće kada bi svatko od nas mogao reći da smo potpuno zaokupljeni ljubavlju Božjom. “Što je čovjek stariji on ima manje snage za ono što bi morao raditi, postaje previše slab i bespomoćan ili više nije dorastao svojim zadacima” (str. 13). Kako je otužno gledati ljude koji po svojim sposobnostima ne mogu odgovoriti preuzetoj obvezi, ili su godine učinile svoje, a oni i dalje ustrajavaju na održavanju te svoje funkcije. Naravno, tada trpi posao. “Nisam nikada umišljao da mogu zamahnuti veslom povijesti. Po tome što je naš Gospodin završio na križu vidi se da Božji putovi ne vode tako brzo do nekakvih mjerljivih uspjeha” (str. 15). Veslom povijesti udarali su mnogi izazivajući potop većih ili manjih razmjera. Na svu sreću, u povijesti je bilo mnogo i onih koji su svoje veslo iskoristili kao pripomoć da čovječanstvo uplovi u luku spasa. Među njima je i Joseph Ratzinger. “Statistika nije jedno od Božjih mjerila” (str. 15). Više puta ovdje je ponovljeno da većina ne mora biti u pravu. “Snaga povijesti trajno se nalazi u čovjeku koji ljubi, dakle u nečemu što se ne može mjeriti kategorijama moći. Tako se Bog svjesno prikazao nemoćnim u Nazaretu i na Golgoti da bi zapravo pokazao tko je on. Dakle, nije najveći onaj tko može najviše razoriti – svijet još uvijek moć razaranja smatra pravim dokazom moći – nego posve suprotno, već i najmanja snaga ljubavi jača je od najveće snage razaranja” (str. 19). Da, moćnicima se često smatraju nasilnici svih vrsta, oni koji imaju moć jednim potezom ili jednom riječju uništiti život pojedincu ili čitavim narodima. Razaranje nije moć, ono je destrukcija moći, a istinska moć jest izgradnja, tj. ljubav. “Svakim danom postaje sve jasnije da je napredak ujedno i napredak razornih sila te da čovjek nije moralno dorastao svom razumu pa i njegova moć postaje opasna. Kršćanstvo ne misli da povijest nužno napreduje i da čovjek postaje sve bolji” (str. 23). Razum bez morala pripravlja uvjete za stvaranje pakla. “S križa nas gleda dobrota koja iz tog užasa navješćuje novi život” (str. 25). Patnja i umiranje jest “užas”, ali ono je jedina mogućnost za rađanje novoga života. “Križ je znak oprosta koji nam u ponorima povijesti daje još neku nadu” (str. 25). Glavni uzrok krize današnjega kršćanstva jest uporno bježanje od križa. Malo je onih koji su spremni na žrtvu, ali bez žrtve nema ljubavi, a bez ljubavi nema života. “Vjera nam daje radost. Kada Bog nije s nama, svijet je pust, dosadno je i ničim nismo zadovoljni. Danas se dobro vidi kako svijet bez Boga sve više troši sam sebe, kako je to zapravo postao svijet bez radosti. Velika radost proizlazi iz velike ljubavi, i to je bitan iskaz vjerovanja” (str. 25). Strašno je gledati i slušati nezadovoljstvo današnjega čovjeka. Nikada se nije živjelo u većem materijalnom izobilju, a nikada nije bilo većega nezadovoljstva. Gubeći Boga, čovjek gubi sve. “Znamo da je bučno izražavanje veselja često samo maska iz koje se krije očajanje” (str. 26). Današnji čovjek nepodnošljivom bukom želi nadomjestiti unutarnju prazninu. Dovoljno je vidjeti u što su se pretvorile današnje svadbe ili kako se dočekuje Božić i Nova godina pa da nam sve bude jasno. “Živjeti bez vjere znači nalaziti se u nekom nihilističkom stanju, a zatim ipak tražiti neke oslonce. Život bez vjere veoma je zamršen. To možemo lijepo vidjeti u ateističkoj filozofiji Sartrea, Camusa i ostalih” (str. 26). Čovjek ne može živjeti bez oslonca. Ako zaniječe Boga, tražit će idole bilo koje vrste. “Vjera čovjeku olakšava život” (str. 27). “Moramo odbaciti uobičajena mjerila: ‘Sreća je bogatstvo, imanje i moć.’ Ako to uzimamo za mjerila sreće, onda smo na pogrešnom putu” (str. 28). Mnogi danas smatraju da je upravo bogatstvo i moć ključ za sreću, i to usprkos tomu što vide kako su nesretni oni koji to sve imaju, ali ostaju i dalje prazne duše. “Trebamo hrabrosti za suprotstavljanje općem uobičajenom mišljenju” (str. 32). Mišljenje većine dobrim dijelom dirigiraju mediji, pa bi onda bilo dobro ono što mediji označe kao dobro. Ako bolje razmislimo, vidimo da ipak nije tako, pa onda i mišljenje većine ne znači zapravo ništa. “Ideologija prosjeka u kojoj danas živimo i koja nam se iz dana u dan sve više nameće, zavodi nas i udaljuje od onoga što je bitno” (32). Čini nam se kako današnji čovjek u svemu želi ostati prosječan, osim u materijalnom bogatstvu. “Morali bismo imati hrabrosti ustati protiv onoga što se smatra ‘normalnim’ u životu čovjeka” (33). Za nas je “normalno” ono što radi većina, a nismo ni svjesni kako ponašanje većine može biti itekako nenormalno.

Božo Goluža (priredio)

Izvor: Crkva na kamenu