Trebamo pogledati gdje je usidrena naša duša

Družimo se i dalje s knjigom Hod prema Uskrsu. Ratzinger citira sv. Augustina koji o Bogu govori ovako: “O vječna istino, o istinita ljubavi, o ljubljena vječnosti.”[1] “Fizičko-matematički svijet i svijet morala predstavljaju se kao odijeljeni. Čini se da je priroda lišena moralnoga jezika, etika se prigiba prema utilitarističkoj računici, a isprazna sloboda razara čovjeka i svijet.”[2] Danas se vrlo često dobrim smatra ono što je korisno i materijalno isplativo, a razuzdanost je postala sinonimom slobode. To je uzrok svih naših nedaća i kriza. “Bog je moć i ljubav.”[3] Čovjek je sklon oponašati Boga u moći, ali ne i u ljubavi. “Bog može čuti i govoriti, tj. Bog je osoba.”[4] Nadamo se da je svatko od nas iskusio što znači kada Bog čuje i kada govori. “Što možemo moliti od Božje dobrote? Gospodinov je odgovor vrlo jednostavan: sve.”[5] Dobrota, ako je prava, nema granica. “S Bogom stvarno možemo govoriti kao djeca s Ocem.”[6] Da, ali prije toga razgovora trebamo postati – kao djeca. “Moleći moramo naučiti što je dobro, a što ne.”[7] U molitvi smo često toliko sebični da bismo se trebali stidjeti samih sebe. I onda se pitamo zašto nam molitva nije uslišana. “Kršćanin traži od Božje dobrote ne nešto, nego od Boga traži božanski dar – Duha Svetoga.”[8] Možda bi se ovdje vrijedilo zapitati što to mi tražimo od Boga? Tražimo li Duha Svetog ili nešto sasvim drugo? “Cilj svih naših prošnja, svih naših želja je radost, sreća; sve pojedinačne prošnje traže fragmente sreće.”[9] Očito, često nismo svjesni što je sreća i gdje je prava radost. “A radost naposljetku nije ništa drugo doli sam Bog, Duh Sveti.”[10] “Bog nije – kako kažu marksisti – sredstvo ropstva; povijest nam pokazuje upravo suprotno: o prisutnosti osobnoga Boga ovisi nerazoriva vrijednost ljudske osobe.”[11] Upravo su marksisti pokazali dokle može ići izopačenost ljudskoga uma. Najprije su zanijekali Boga, a onda su ubili čovjeka. “Život izvan istine hod je smrti.”[12] Istina i samo istina vodi u život. “Bog jest i ostaje prva čovjekova potreba, te tamo gdje se u zagrade stavlja Božja prisutnost isključuje se čovjekovo čovještvo, slijedi se napastovanje đavla u pustinji te naposljetku čovjek nije spašen, nego razoren.”[13] Usprkos svim bezbožnim ideologijama ostaje činjenica da bez Boga čovjeku nema spasa. “Za Boga je čovjek tako važan da je dostojan njegove vlastite muke.”[14] Ostajemo zadivljeni promatrajući što je sve Bog spreman učiniti kako bi spasio čovjeka. “U posljednjoj muci Velikog petka tijelo Sina istrgnuto je iz Božjih ruku i predano u ruke smrti.”[15] Eto, to je cijena našega spasenja. “U svetoj euharistiji, plodu Križa, Bog daje svoj život u naše ruke, iz dana u dan.”[16] Euharistija je plod križa i u toj nekrvnoj žrtvi Bog se uvijek iznova daruje za naše spasenje. “Božja vjernost sve do smrti traži našu vjernost. Božja je riječ važnija od našega privatnog života.”[17] Ako ovo imamo u vidu trebamo se zapitati jesmo li i koliko smo kršćani? “Bog ne želi drugo doli čovjekovo otvoreno uho.”[18] Poručuje nam: sine moj, slušaj moje zapovijedi. “Posjed i moć dvije su teške čovjekove obveze tako da čovjek postaje zarobljenikom svojih dobara te u njih stavlja svoju dušu. Tko, u posjedu, nije sposoban ostati siromah u svojoj dubini, svjestan da je svijet u Božjim rukama, a ne u njegovim, taj je zaista izgubio ono djetinjstvo bez kojega nema pristupa u Kraljevstvo.”[19] Nikada dovoljno ne ćemo moći naglasiti opasnost da posjed i moć počnemo smatrati životnim prioritetima. Svakoga dana vrijedi pogledati gdje je usidrena naša duša.