Na prvi pogled, javni posjet Milorada Dodika Zagrebu, njegov prijam kod predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića probudio je nadu. Već drugi pogled izaziva strah i poziva na oprez.
Najprije ponešto o nadi. Ovo je prvi put, gotovo od Tuđmanova vremena, da je Hrvatska povukla neki proaktivan politički potez prema BiH. Izuzetak je bila jedino inicijativa tadašnjih europarlamentaraca Davora Ive Stiera i Tonina Picule, koja je 2014. rezultirala Rezolucijom EP o BiH, vrativši BiH u vidokrug europske politike. No ni Stier niti Picula nisu bili miljenici svojih stranaka niti struktura stare duboke države koje i dalje upravljaju i HDZ-om i SDP-om, pa je u skladu s time prošla i njihova rezolucija – omalovažena, ignorirana, bez domaćega političkog nastavka.
Sve ostalo što se nazivalo hrvatskom politikom prema BiH u proteklih se dvadesetak godina manje-više svodilo na reakcije na bošnjačku i mnogo rjeđe na srpsku politiku u BiH, kao i na političku podršku Hrvatima u BiH na razini folklora. Zato valja pozdraviti očito pripremljeni i dobro koordinirani politički iskorak koji su učinili predsjednici države i vlade Milanović i Plenković, primajući Milorada Dodika na Pantovčaku i u Banskim dvorima.
Učinili su to u dobro odabranu trenutku, dva mjeseca prije obilježavanja 25. obljetnice Daytonskoga sporazuma, navijestivši da bi Hrvatska napokon mogla imati svoju poziciju u očekivanim raspravama o budućnosti BiH koje će se otvoriti tim povodom i igrati neku političku utakmicu, a ne samo promatrati kako drugi igraju. Dobro su podijelili međusobne uloge, s Milanovićem kao nositeljem inicijative i Plenkovićem kao podupirateljem, zaduženim za – dedramatizaciju. Zoran Milanović je upravo idealan za verbalne duele s Bakirom Izetbegovićem, a osobito s njegovim izabranim “Hrvatom” u Predsjedništvu BiH Željkom Komšićem.
Mogu ga zamisliti da u istome tonu odbrusi bošnjačkom članu predsjedništva Šefiku Džaferoviću ponešto o njegovoj ulozi u zbrinjavanju Iranske revolucionarne garde i ćelija Al Quaide u središnjoj Bosni u vrijeme rata i da ga priupita što zna o njihovim zločinima u Muzičkoj školi u Zenici. Bude li to politički potrebno i bude li mu to dopušteno odbrusiti.
Bošnjačka nervoza
I Milorad Dodik je dobar izbor partnera za hrvatski ulazak u aktivnu političku igru prema BiH, i to iz više razloga. Republika Srpska (nažalost) više nema dramatičnih otvorenih pitanja s Hrvatima, jer su manje-više svi u ratu ubijeni ili trajno protjerani. Hrvatska i Republika Srpska imaju višestruke zajedničke interese za suradnju: oko infrastrukturnih projekata, drugih oblika gospodarske suradnje, ali i suradnje oko zaustavljanja ilegalnih migranata.
Izbor Dodika kao prvoga sugovornika dobar je i zbog napuštanja hrvatskoga straha od stare paradigme o srpsko-hrvatskom dogovoru o podjeli BiH, zbog koje je svaka hrvatsko-srpska suradnja u BiH bila označavana kao sumnjiva. Teza je inicijalno lansirana iz radionica KOS-a, a na njoj je umjetno izjednačavana srpska i hrvatska odgovornost za rat. Prijam Dodika u Zagrebu izazvao je očekivanu nervozu u bošnjačkoj politici, koja izbornim inženjeringom nastoji dovršiti eliminaciju Hrvata kao političkoga subjekta u BiH. Uostalom, nije li i sam Bakir Izetbegović nedavno kazao da će slučaj “Komšić” biti spušten na niže razine. Što zvuči kao politička prijetnja uoči lokalnih izbora u studenome ove godine. I naposljetku, Dodikov posjet Zagrebu bio je dobro otvaranje za one važnije razgovore – razgovore s bošnjačkim predstavnicima. To su razgovori na kojima će se testirati uspješnost nove hrvatske politike prema BiH.
A sada nešto i o strahu i oprezu. Problem prvi: Hrvatska je institucionalno potkapacitirana za osmišljenu i strukturiranu politiku prema BiH. Već puna dva desetljeća BiH je na samoj margini hrvatskoga političkog interesa, tim se pitanjima bavila treća liga državnih službenika i političara. A na drugoj strani su: bošnjačka politika koja već gotovo tri desetljeća sustavno gradi politiku svoje dominacije u BiH na ulozi žrtve, i srpska politika koja još dulje i još sustavnije gradi svoju politiku dominacije u cijeloj regiji, također na ulozi žrtve (Drugi svjetski rat) i na podjeli krivnje za srpski osvajački rat u Hrvatskoj i BiH devedesetih godina.
Drugo: hrvatska nova inicijativa može polučiti neki rezultat jedino uz supstancijalnu potporu izvana, prije svega SAD-a. Problem je što je Hrvatska potpuno zapustila političke odnose s SAD-om, a tu se ponavlja i problem potkapacitiranih hrvatskih institucija, koje bi s igračima iz treće lige odjednom trebale zaigrati u Ligi prvaka.
Treće: pitanje je otkud odjednom Milanoviću i Plenkoviću toliki interes za BiH, koja ih nikada nije zanimala? Da nije taj interes potaknula ona ista duboka država koja je dva desetljeća držala BiH na margini hrvatskog interesa, koja je pasivnim i reaktivnim odnosom prema Haaškom sudu “ishodila” presudu o hrvatskom udruženom zločinačkom pothvatu u BiH? I s kojim ciljem sada odjednom aktivira hrvatsku politiku prema BiH? Zato jer su joj hrvatski državni interesi napokon postali važni? Ili je možda Banja Luka postala središte za upravljanje hrvatskom (vanjskom) politikom, preuzevši, nakon Mostara, sada i ulogu Zagreba?
Višnja Starešina
Izvor: Crkva na kamenu/SD
