Zahvaljujući korona-pandemiji u virtualnu je dimenziju preseljen zagrebački summit EU-a sa zapadnobalkanskom tematikom. Planiran je kao krunski događaj prvoga hrvatskog polugodišnjeg predsjedanja EU-a. No korona ga svela na pravu, virtualnu mjeru, koja je sasvim u skladu s trenutačnim političkim stanjem u EU i njezinim stavom prema proširenju i sa stanjem na tzv. zapadnom Balkanu kojeg danas čine BiH, Srbija, Kosovo, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Albanija. Naime, svaka priča o EU proširenju ili alternativno, o europskoj perspektivi zapadnobalkanskih država danas je pusta tlapnja, mnogo više nego jučer. A i jučer je također bila čisti blef.
PRVI ZAGREBAČKI SUMMIT
No za Hrvatsku i povijest njezinih odnosa s EU-om zanimljiva je usporedba zagrebačkih zapadnobalkanskih EU summita: onog prvog, iz studenoga 2000. i ovog današnjeg. Prvi zagrebački summit na velika je vrata u europski politički rječnik uveo pojam zapadnobalkanske regije (od milja regiona), koji je čvrsto uključivao i Hrvatsku. Na ovom drugom virtualnim summitu, Hrvatska prvi put predsjeda vijećem EU-a. A to je sasvim suprotno duhu prvog zagrebačkog summita, koji je bio upravo nadahnut idejom da cijeli “region” zajedno uđe u EU, kao zapadnobalkanski “vlak” u kojem lokomotiva čeka posljednji vagon. Dakle nikada. Hrvatska je samostalno ušla u EU nasuprot i usprkos duhu prvog zagrebačkog summita.
Mnogi su zaboravili kako i u kojem kontekstu se zapravo dogodio prvi Zagrebački summit 2000. pa ga čak i na službenim stranicama MVEP-a sasvim neutemeljeno definiraju kao “prekretnicu” na europskom putu u EU. Bio je to prije svega francuski politički show u Zagrebu. Tadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac tražio je za Francusku neku ulogu na poslijeratnom, državno nedovršenom prostoru bivše Jugoslavije. SAD se je nametnuo kao nenadmašan mirovni menadžer (BiH 1995. i Kosovo 1999.), Velika Britanija je u sklopu Europske komisije još od ratnih dana (1992./1993.) razvijala koncept ponovnog ujedinjenja bivših jugoslavenskih država – minus Slovenija, plus Albanija – a preduvjete za to trasirala je preko optužnica Haaškoga suda. Njemačka je stjecala utjecaj kao glavni financijer obnove. Francuska se izgubila na tom putu. Tadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac plasirao je ideju o zapadnobalkanskom summitu u Zagrebu u proljeće 2000. godine kada mu je u posjet stigao novoizabrani hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Mesić je objeručke prihvatio. Ostatci hrvatske diplomacije, koji u to doba još nisu bili sasvim prilagođeni retro-jugo sadržajima, hvatali su se za glavu. Bilo je to upravo suprotno onome što su nastojali ishoditi prethodnih godina – hrvatsko pravo na samostalni pristup NATO-u i EU bez jugo-regionalnih uvjetovanja.
SRBIJANSKE “ZVIJEZDE”
Chirac je u Zagrebu dobio politički spektakl koji je želio. Tadašnja “nova” Srbija dobila je priliku za europsku promociju – novoizabrani predsjednik Vojislav Koštunica (netom pobijedio Slobodana Miloševića) i oporbeni lider Zoran Đinđić, koji će uskoro postati srpski premijer, bili su glavne zvijezde prvoga zagrebačkog summita. S hrvatske strane pozornost je privukla tek tadašnja suverenistička desnica predstavom puštanja guski u maglu ispred hotela u kojem se održavao summit. Tadašnja, službena hrvatska državna politika lijeve Račanove koalicije u suglasju s Mesićem na Pantovčaku zdušno je prigrlila “region” i počela raditi na njegovu ostvarenju. Takozvana suverenistička Hrvatska poručivala je pak da Hrvatskoj ne treba EU, što je također vodilo u “region”. Trebalo je punih jedanaest godina, da Hrvatska zahvaljujući nastojanjima uglavnom desnih HDZ-ovih vlada, uz mnogo europskih prepreka (Piranski zaljev, Haaški sud…) i još više unutarnjih hrvatskih opstrukcija koje su dolazile u pravilu (ali ne isključivo) iz lijevog jugonostalgičarskog krila hrvatske politike, okonča svoj pristupni put EU-u i barem formalno izađe iz simbolike prvoga zagrebačkog regionalnog summita. Presudna je pomoć na tom putu bila strateška potpora SAD-a u prijelomnim trenutcima pristupnog procesa. Ali uistinu je Hrvatskoj u tome mnogo pomogla i povijesna naklonjenost srpske duboke države Rusiji i općenito Istoku, koja se je osobito brutalno manifestirala u ubojstvu jedinog istinski prozapadnoga srpskog premijera Zorana Đinđića u proljeće 2003.
Zato Hrvatska uistinu nema razloga dizati spomenik prvom zagrebačkom zapadnobalkanskom summitu i retuširati njegovu ulogu. EU zbilja u ovom trenutku nema što reći o proširenju, što se pokazalo i u ispraznoj deklaraciji summita. A ni u državama tog zapadnobalkanskog kruga nitko osobito ne doživljava ni EU (osim kao više-manje pouzdanog financijera), a niti Hrvatsku kao prvu europsku susjedu. Zato treba zahvaliti koroni što je summit premjestila u virtualni svijet i neizravno podcrtala dva vitalna pitanja na koja i EU i Hrvatska trebaju potražiti i pronaći odgovor. Prvo, kako transformirati EU u skladu s novim vremenom, potrebama i mogućnostima država članica. Drugo, kako pomoći državama zapadnog Balkana da postanu sigurnosna brana, a ne sigurnosna prijetnja EU. I treće, prestati pričati bajke o proširenju, u koje već odavno ne vjeruju ni oni koji ih pričaju, a niti oni koji ih slušaju.
Višnja Starešina
Izvor: Crkva na kamenu/Slobodna Dalmacija
