Vjera nije privatna stvar

Foto: CCEW/flickr.com

Svi totalitarni režimi (ne samo komunistički, nego svi) uporno su i rado isticali (ističu i danas) da je vjera privatna stvar, a to je zapravo značilo da vjernik svoju vjeru može živjeti u dubini svoje duše (da, u dubini, i to što dublje zatrpana, to bolje), a ako se pojavi u javnosti, vjera može biti pokazana u crkvi i sakristiji, i možda u nekim prigodama u crkvenom dvorištu. Prema tom konceptu, vjera nije smjela biti dio javnoga prostora, pa je Crkva optuživana čim bi izišla iz sakristije, jer se prema tim optužbama “počela miješati u politiku”. Kako mi imamo naslijeđene strukture totalitarnoga sustava, mnoge su stvari, kada je u pitanju vjera i Crkva, ostale nepromijenjene. Tako je i danas javno očitovanje svoje vjere “neprimjereno građanskom društvu”, a veliki masovni crkveni događaji nerijetko bivaju predmetom ismijavanja. Ovakav javni diskurs još je čudniji kada imamo u vidu da naša društva u velikoj većini čine vjernici. U čemu je onda problem? Strašna nesreća za naša društva, za Crkvu, a onda i za vjernika pojedinca jest to što medije i javno mnijenje uvelike kontrolira manjina baštinika marksističko-lenjinističko-staljinističko-titoističkih ideja, koji su se u novije vrijeme prometnuli u sljedbenike “liberalno-materijalističke” ideje i prakse. Očito, sadržaj je ostao onaj stari, a promijenjeno je “pakiranje”.

Zadaća vjernika u svakom društvu jest svjedočiti svoju vjeru, i to onu iskonsku, a ne nekakav surogat koji s vjerom nema nikakve veze. U tom kontekstu zadaća kršćanina jest svjedočiti Kristovo Evanđelje u svakoj prigodi i u svako vrijeme. Zbog toga kršćanin se ne smije uplašiti napadaja bezbožaca i mrzitelja Istine koju nam nudi Evanđelje, a isto tako ne smije se umoriti i smalaksati u borbi za svoja prava protiv svih onih koji mu tu slobodu žele uskratiti. Zašutjeti i prestati svjedočiti Kristovo Evanđelje znači izdati svoga Spasitelja i odustati od svoga poslanja u ovome svijetu. Kršćanin mora u javnom prostoru jasno svjedočiti svoju vjeru, sviđalo se to nekomu ili ne, i to po cijenu ne samo da doživi nerazumijevanje, nego i po cijenu da bude brutalno napadan od neprijatelja Križa Kristova, neprijatelja vjere, Crkve i svakoga vjernika pojedinačno. Znači, kršćanin, ako želi biti kršćanin – nema izbora! Vjera nije privatna stvar koju bismo trebali i smjeli čuvati u svojoj kući, ona je poruka poslana svima. Poslani smo da propovijedamo po krovovima, a ne da ustuknemo čim nas netko dotakne na nekakvoj televiziji ili nekom portalu. Svojom ćemo se postojanošću spasiti.

Božo Goluža

Izvor: Crkva na kamenu