U susjednoj nam Italiji, žestoko pogođenoj koronavirusom, i sljedeće akademske godine nastava bi se trebala odvijati online, telematski. Zašto ne? Ako je virus tu, to je razuman pristup.
Ali, uvijek postoji neki “ali”. Naime, je li koronavirus samo povod za nestanak sveučilišta i studenata kakve poznajemo već deset stoljeća? Tako se talijanski filozof svjetskog glasa, i sam (bivši) sveučilišni profesor, Giorgio Agamben, prošloga tjedna žestoko obrušio na takvu odluku napisavši razmišljanje pod naslovom “Misa zadušnica za (moje) studente”. Njegovu argumentaciju valja uvažiti.
Ponajprije, nije koronavirus doveo do toga da sveučilišta tek sada postaju virtualna, već niz godina u SAD-u na prestižnim sveučilištima vi možete studirati i diplomirati iz Doboja ili Gornje Mahale, a da nogom ne kročite na tlo Amerike, ili u bilo koju predavaonicu sveučilišta s druge strane Atlantika. Platiš, sjediš doma na trosjedu, i to je to.
Koronavirus je, dakle, samo dobar razlog ove revolucije odgojno-obrazovnog procesa, ali telematizacija i virtualizacija nastave na sveučilištima proces je koji je počeo odavno, s koronavirusom ili bez njega. To je Agamben nazvao digitalnom diktaturom i tehnološkim barbarstvom koje ruši sam smisao sveučilišta i osobe studenta. Događa se, veli on, nešto o čemu se uopće ne govori previše, a to je kraj osobe studenta kao načina života.
NAČIN ŽIVOTA
Sveučilišta su rođena u Europi, upravo iz studentskih udruga – universitates – i duguju im ime. Universitates su, u prijevodu, zajednice (!) profesora i studenata. Biti student bilo je i jest, u prvom redu, način života u kojem je proučavanje i slušanje predavanja svakako bilo presudno, ali ništa manje važan nije bio susret i stalna razmjena s ostalim studentima, koji često dolaze iz mjesta udaljenijeg od ovog gdje studiraju, iz drugih kultura, nacija, država.
Dakle, mjesta uzajamnog obogaćivanja, razmjene, propitivanja, zajedničkih kava, često i brakova. Takav se život stoljećima razvijao na različite načine, od srednjega vijeka do studentskih pokreta dvadesetog stoljeća, to je bila važna društvena, egzistencijalna i humana dimenzija fenomena “biti student”. Svatko tko predaje u sveučilišnoj učionici dobro zna kako se tu stvaraju prijateljstva i, prema kulturnim i političkim interesima, i male studijske i istraživačke grupe koje su se nastavile susretati i nakon završetka predavanja.
Sve to trajalo je gotovo deset stoljeća, sada završava zauvijek, misli Agamben. Studenti više neće živjeti u gradu u kojem se nalazi sveučilište, ali svaki će slušati lekcije zatvoren u svojoj sobi, ponekad odvojen stotinama kilometara od onoga što su nekada bili njegovi kolege s faksa. U malim gradovima, nekad prestižnim sveučilišnim lokacijama, vidjet će se da studentske zajednice, koje često čine najživlji dio, nestaju s ulica.
Primjerice, ako bi se telematska revolucija, digitalna revolucija, razvijala i nakon korone u smjeru totalne virtualizacije nastave na sveučilištima, u kontekstu treće industrijske revolucije o kojoj je Rifkin pisao još 2011. godine, a koja će stubokom promijeniti sustav visokog obrazovanja, moj Osijek postat će mrtav grad bez nešto manje od 20 tisuća studenata iz svih krajeva Hrvatske i susjednih zemalja. Živost svake vrste koju studentska populacija daje gradovima poput Osijeka nemjerljiva je u svakom pozitivnom smislu, od ekonomskog do kulturnog i svih drugih smislova.
Ovaj pak proces virtualizacije (visokog) obrazovanja, gdje bi korona poslužila kao inicijalna kapisla, posebno je u interesu raznim Microsoftima i Gatesima koji imaju ogroman utjecaj na politike vlada država, kao i nadnacionalnih globalnih institucija kojih su donatori, a koji su monopolisti u tom biznisu virtualnoga.
OPASNA TEHNIKA
Je li Agamben pretjerao, bilo u ovim predviđanjima virtualizacije sveučilišta, je li pretjerao kada to naziva uvodom u digitalnu diktaturu, u kontrolu velike braće nad globalnim odgojno-obrazovnim procesima? Osobno ne znam, ali autoriteti poput Agambena ili Rifkina ne mogu se shvatiti neozbiljno.
Naime, nijedan totalitarizam, nijedna diktatura ne živi od mase, nego od izoliranog pojedinca, u ovom slučaju studenta koji sam u svojoj sobi bleji u zaslon i sluša predavanje bez žive, konkretne međuljudske interakcije i međusobne korekcije. Takva izolirana pojedinca lako je izmanipulirati, a svakog nepoćudnog profesora, koji online govori nešto što se ne sviđa tim vinovnicima digitalne diktature kao sredstva (i) kontrole odgojno-obrazovnog procesa, jednim klikom miša eliminiraju iz vrloga novog svijeta.
Tehnika je, kao i sve, ambivalentna, poput vatre koja vas može i ugrijati i napraviti požar, ako njome upravlja piroman, a postoje, u tom smislu, i tehnološki piromani i predatori. Razvoj tehnike i tehnologije ne smije voditi dehumanizaciji, globalnoj kontroli nad znanjem i produkcijom znanja, pa sveučilišta u tom procesu treba čuvati od tehnoloških piromana (ne od tehnologije), tehnokratskih manipulatora i velike braće.
Ako se taj scenarij pokrene, što se mene i mnogih kolega tiče, samo jedno: No pasaran!
Ivica Šola
Slobodna Dalmacija
Izvor: Crkva na kamenu/Slobodna Dalmacija
