Svake godine 20. lipnja prisjećamo se krvavoga atentata na hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini koji je izveo radikalski zastupnik Puniša Račić a organizirao vladajući režim na čelu s kraljem Aleksandrom. Stanje u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1927. dodatno se kompliciralo a rad Narodne skupštine bio je otežan zbog stalnih konfrontacija zastupnika Hrvatske seljačke stranke (HSS) i prosrpskih političara okupljenih oko Narodne radikalne stranke (NRS). Glavnu ulogu u oporbenim nastupima u Narodnoj skupštini i u javnosti imao je Stjepan Radić koji je bio izložen stalnim verbalnim i fizičkim napadima velikosrpskih političara. Radić je još u jesen 1927. tvrdio da se na njega priprema atentat. Za potkrjepu svoje tvrdnje objavio je u Mostaru 27. rujna 1927. pismo potpisano inicijalima dr. A. C. u kojem mu se otvoreno prijetilo ubojstvom. Međutim, tada je Radić za mogući atentat sumnjao u katoličke krugove u redovima Slovenske ljudske stranke (SLS) i Hrvatske pučke stranke (HPS). Uoči atentata najavio je i mogućnost da njegovo ubojstvo pripremaju osobe bliske dvoru.
Organizirano krvoproliće
Njegovi istupi u Narodnoj skupštini u kojima je kritizirao beogradski režim nisu odgovarali srpskim radikalima koji su javno najavljivali i radili na uklanjanju Radića. Zbog najave podizanja tužbi protiv predsjednika vlade i ministara te spominjanja kralja u svojim diskusijama, Radić je nekoliko puta isključen sa skupštinske sjednice. Velikosrpski političari predlagali su formiranje generalske vlade na čelu s vojvodom Stepom Stepanovićem zbog njegovih javno iznesenih stavova o hrvatskim političarima i njihovim raspravama u Narodnoj skupštini te uklanjanju Radića iz javnog prostora. U Skupštini bili su sve češći fizički obračuni među zastupnicima a grubo postupanje policije prilikom izvođenja zastupnika, uglavnom oporbenih, bila je stalna tema među hrvatskim zastupnicima. Nakon što je Radić pozvao na odgovornost ministra unutarnjih poslova Antona Korošca vezano za okrutno postupanje policije u zemlji pa i u skupštinskoj dvorani, izbila je tuča u kojoj je četnički vojvoda Lune Jovanović potegao pištolj na hrvatskoga zastupnika Ivana Pernara. Međutim, dio zastupnika uspijeva oteti mu pištolj i tako je spriječena tragedija. O navedenom događaju Stjepan Radić govori na sjednici 3. ožujka 1928. “…Prvi put je vlada bila na okupu, kada je trebalo da se ubiju Radić i Pribićević usred parlamenta i vlada je htjela i to će se dokazati! Zato ona treba da ide. Ubojice ste eto vidite, i Davidović je kumovao tome. Iako me je zvao u Beograd htjeo me je dati ubiti u Beogradu. Eto vidite čika Ljubu. Dajte premetačinu, pa da vidite ko ima revolver, a ko nema. Mi nemamo ni nožića, a o revolverima ni da govorimo. Meni je bio namjeren bokser ravno u glavu, i da gospodin Pavelić, krvavih ruku, nije to suzbio, mene danas ne bi bilo. To je htjela ova vlada da vojvoda Lune ubije Radića usred Parlamenta…” Radikalski zastupnici konstantno su prijetili zastupnicima SDK, a u tim se prijetnjama posebno isticao Puniša Račić. Kako se iz više izvora, preko tiskovina (Politika i Jedinstvo) i u razgovorima među zastupnicima najavljivala likvidacija hrvatskih zastupnika na čelu sa Stjepanom Radićem, njemu su Sekula Drljević i Pavle Radić savjetovali da 20. lipnja 1928. ne ide u Narodnu skupštinu u Beograd, jer postoji opasnost da će biti ubijen. Prema Drljevićevu svjedočenju, Radić mu je odgovorio kako osjeća da se nešto sprema: “I Pavle mi je nešto tako jučer govorio. I ja osjećam da se nešto sprema. Ali zapamti, Sekula, da sam ja, kao i vojnik u ratu, u rovu, iz koga vodim borbu za prava hrvatskoga seljačkoga naroda. Ili ću iz toga rova izaći kao pobjeditelj, ili će me iz njega mrtvoga izvesti u hrvatski narod.” Također, sukobljavanja u Skupštini nagovijestila su mogući atentat na Stjepana Radića. Puniša Račić i Tomo Popović, dan prije atentata u Skupštini, izjavili su da će nečija glava pasti i da ne će biti mira dok se ne ubije Stjepan Radić. Iako je Radić pokušao smiriti stanje, u Narodnoj skupštini je 19. lipnja 1928. podnesen prijedlog o Radićevu isključenju iz Narodne skupštine. Prijedlog su podnijela 24 zastupnika vladajuće većine na čelu s Punišom Račićem. Zastupniku HSS-a Mati Klariću radikalski zastupnik Dušan Ivetić rekao je da se boji kako će se nešto loše dogoditi oko Radića ali da on pokušava stanje smirivati koliko je to u njegovoj moći. Naglasio je kako u klubu radikala ima 4-5 ljudi koji su spremni proliti krv. Radić je za moguće krvoproliće u Narodnoj skupštini izravno držao odgovornim Velju Vukičevića. Čim je započela sjednica 20. lipnja 1928., zastupnici SDK prosvjedovali su protiv prijetnji koje su uputili Tomo Popović, Joca Selić, Puniša Račić da će ubiti Stjepana Radića. Posebno je izričit bio Popović koji se otvoreno obratio hrvatskim zastupnicima da će pasti glava Radića ako dalje nastavi sa svojim istupima u Narodnoj skupštini. Slutnje su se i ostvarile, istoga dana u Narodnoj skupštini izvršen je atentat na narodne zastupnike HSS-a. Radikalski izaslanik Puniša Račić pucao je sa skupštinske govornice prema sjedištima oporbe i na mjestu ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a teško ranio Stjepana Radića. Ranjeni su bili još Ivan Pernar i Ivan Granđa. Svetozar Pribičević je sjedio u klupi do Stjepana Radića, ali ga je Račić poštedio. O kakvim se organiziranim aktivnostima radilo dovoljno govori činjenica da je Račić napustio skupštinu iako je bilo osiguranje u zgradi koje nije niti pokušalo uhititi ga. Tek oko 17 sati toga dana pojavio se Račić u zgradi Ministarstva unutarnjih poslova. Znakovito je da se na sam dan atentata nitko od članova Jugoslavenskoga kluba nije zatekao na skupštinskoj sjednici, što daje sumnju da su znali što se priprema Stjepanu Radiću ali da nisu ništa poduzeli da se to spriječi.
Radić: “U Beogradu nemamo uopće što da tražimo”
U strahu od homogenizacije hrvatskoga naroda nakon atentata, ministar unutarnjih poslova Anton Korošec i ministar pravosuđa Milorad Vujičić odmah su intervenirali, posebno u hrvatskim krajevima, s ciljem sprječavanja slobode pisanja i mogućih demonstracija. Tako je već 21. lipnja 1928. u Zagrebu zabranjeno više hrvatskih listova. Uvečer, nakon atentata, Vladko Maček u bolnici je posjetio Stjepana Radića koji mu je tada rekao da poslije ovoga događaja “malo ili ništa zajedničkog možemo imati sa Srbima. Možda vanjski poslovi i zajednička obrana, a možda niti toliko”. Prilikom toga razgovora Radić je preporučio Mačeku da se služi samo mirnim metodama borbe s ciljem rješavanja hrvatskoga pitanja. Vukičević je u ime vlade klubu HSS-a uputio sažalnicu, koju je klub odbio prihvatiti. Isto je odbijena i sažalnica NRS-a. Iako se dio vladajućih političara pokušao pravdati da je to samo individualno djelo jednoga neuravnoteženog pojedinca, teško je zanemariti sve znakove koji su išli u prilog mišljenju da se radi o organiziranom atentatu. Radikalima je trebalo 23 dana nakon krvoprolića za formalno isključenje Račića iz svoje stranke. Stjepan Radić sudcu istražitelju 24. srpnja 1928. o atentatu je rekao: “Ovaj zločin od 20. lipnja 1928., naviještao je kroz više mjeseci sav beogradski tisak. Politika je imala uvodni članak, koji je završila time, da će se naći svjestan građanin, koji će se sa mnom obračunati, ako državna vlast sa mnom ne obračuna. Organ predsjednika vlade Vukičevića Jedinstvo donio je početkom lipnja članak potpisan od samog urednika, gdje se pozivlje, dokazuje i tvrdi, da je apsolutni državni interes, da se Stjepan Radić i Svetozar Pribićević ubiju.” Zastupnik Ante Pavelić je u Jutarnjem listu od 4. kolovoza 1928. izjavio: “Prvi dan nakon strijeljanja hrvatskih narodnih zastupnika u beogradskoj narodnoj skupštini dao sam u Beogradu izjavu, koja je sadržavala ovo dvoje: prvo, da čin Puniše Račića nije djelo jednog čovjeka i plod slučajnog uzbuđenja nego da je unaprijed smišljeno i dogovoreno djelo, koje je tek jedna osoba izvršila. Drugo, da taj čin nije uperen samo lično protiv nekih zastupnika, nego je uperen protiv cjelovitog hrvatskog naroda, pa da će tako taj događaj shvatiti čitava hrvatska javnost.” Srpski političari pokušali su obmanuti javnost ističući da je Račić Crnogorac. Međutim, iz HSS-a su to odmah demantirali ističući kako se radi o najobičnijoj izmišljotini kada je riječ o Račićevoj nacionalnoj pripadnosti. Atentat u skupštini uzdrmao je vladu nakon čega je 4. srpnja 1928. predsjednik vlade Velja Vukičević podnio ostavku. Odmah nakon toga kralj Aleksandar ponudio je Aci Stojanoviću mandat za sastav nove vlade. Novi mandatar za sastav vlade imao je namjeru razgovarati s Radićem u bolnici, ali je odbijen. Stojanović je nakon Radićeva odbijanja vratio mandat kralju nakon čega je pozvan na razgovore Svetozar Pribićević. Preko Pribićevića kralj je ponudio mandat za sastavljanje nove vlade Stjepanu Radiću što je on također odbio. Naime, Hrvati su u tom trenutku bili samo za jedno jedino rješenje – raspuštanje Skupštine u kojoj je ubijeno njihovo vodstvo. I sam je Pribićević izjavio da je taj HSS-ov zahtjev nešto najmanje što se moglo očekivati nakon atentata. Nastavile su se kombinacije o mogućem mandataru nove vlade tako je ponudu dobio i general Stevan Hadžić. Nakon što je i ovaj pokušaj propao mandat je dobio Anton Korošec koji je unatoč protivljenju SDK sastavio novu vladu od stranaka koje su bile zastupljene i u prethodnoj Vukićevićevoj vladi. Radić je pred samu smrt postao svjestan težine prilika u kojima se Hrvati nalaze u Kraljevini SHS. U razgovorima s Ivanom Krajačem, narodnim zastupnikom i ministrom trgovine i industrije za vrijeme sudjelovanja HSS-a u vlasti, Radić je kazao: “U Beogradu nemamo uopće što da tražimo”.
Nagrada za zločin
Radić je od posljedica atentata u Narodnoj skupštini umro 8. kolovoza 1928. Pokop je obavljen u nedjelju, 12. kolovoza 1928. Oko sto tisuća ljudi iz raznih krajeva zemlje odalo je počast hrvatskom vođi. Osim redovitih vlakova u Zagreb je stiglo i devet posebnih vlakova. Velik broj Hrvata iz BiH, predvođenih svojim stranačkim predstavnicima, nazočio je posljednjem oproštaju od Stjepana Radića. Kako bi se donekle smirilo stanje u zemlji, trebalo je provesti suđenja za zločin u Narodnoj skupštini. Nakon sudskoga procesa protiv Puniše Račića i njegovih pomagača, održanog od 27. svibnja do 7. lipnja 1929., u Beogradu je izrečena presuda kojom je Puniša Račić osuđen na 20 godina robije, dok su njegovi pomagači oslobođeni, zbog nedostataka dokaza. Račiću je bila odmjerena kazna od 20 godina robije za ubojstvo Basaričeka i Pavla Radića, od 15 godina za ubojstvo Stjepana Radića, te 5 godina za ranjavanje Granđe i od 4 mjeseca za ranjavanje Pernara. Apelacioni sud u Beogradu ublažio je izrečenu kaznu te je Račić dobio 13 godina robije koju je proveo u Požarevcu, ali ne u zatvoru nego u zasebnoj kući. Zločin u Narodnoj skupštini, ubojstvo istaknutih prvaka HSS-a predstavljalo je oštru prekretnicu u rješavanju političke krize. To je dovelo do postavljanja pitanja drukčijeg uređenja države, a kao preduvjet tomu pad vlade i organiziranje novih izbora. Unatoč progonima i likvidacijama stanje se nije smirivalo, što je nagovijestilo neophodnost rješavanja hrvatskoga pitanja u Kraljevini Jugoslaviji.
Ivica Glibušić
Izvor: Crkva na kamenu
