Vjekoslav Vrančić, dužnosnik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, izdao je 1985. godine knjigu u dva sveska s naslovom Branili smo državu, u kojoj donosi svoje uspomene, osvrte i doživljaje. Vrančić jasno i nedvosmisleno govori da je jedini cilj tadašnjega državnog vodstva bio sačuvati hrvatsku državu. Na žalost, ustaški se režim oslanjao na fašističku Italiju i nacističku Njemačku, te je pribjegao nedopustivim metodama uspostave svoje vlasti, počinivši pri tom velike zločine nad Srbima i neistomišljenicima Hrvatima (za unutrašnju politiku), te nad Židovima i Romima (za vanjsku politiku). To je krivi i nedopustivi način branjenja države. Jasno, na tim postavkama nije se mogla obraniti država. Što je u svemu tome najgore, s ustaškim režimom propala je i hrvatska država, za razliku od Italije i Njemačke, gdje su propali režimi, ali su ostale države. Tu i jest problem i katastrofa hrvatskoga naroda. Režimi se mogu mijenjati, jer su manje bitni, ali ako izgubite državu, izgubili ste slobodu. To se dogodilo Hrvatima 1945. godine. Ovdje moramo sasvim precizno različiti režim od države, jer to nije ista stvar!
Svibanj je mjesec obilježavanja raznih stradanja tijekom Drugoga svjetskog rata. Većina Hrvata s tugom obilježava bleiburšku tragediju. Neki drugi obilježavaju stradanja svoga naroda. Istoga dana kada se na Bleiburškom polju okupilo mnoštvo od 20-ak tisuća onih koji su došli odati počast i moliti za pokoj duša desetaka tisuća pobijenih na tome mjestu i na Križnim putovima, na Petrovoj gori okupio se jedan broj Srba i onih koji sebe nazivaju “antifašistima”, a pripadaju nekom drugom narodu, možda i hrvatskomu. Na tom petrovogorskom skupu čule su se razne nebuloze pa i uvrjede. Milorad Pupovac, u stilu komunističkoga komesara izrekao je osudu i presudu stotinama tisuća onih koje je zločinački komunistički režim potpuno nedužne poslao u smrt: “Država nije danas s nama, a predstavnici države na drugom mjestu jesu, i to u drugoj zemlji. Ne s onima koji su branili ovu zemlju, nego s onima koji su počinili zločin i pobjegli iz svoje zemlje zbog toga što su činili zločin”. Nevjerojatna je ova nekultura selektivnoga sjećanja! Ma, tko je to branio ovu zemlju i koju su i kakvu državu stvarali ti njegovi partizani? Isto kao i 1941. godine, većina Srba ustala je protiv stvaranja hrvatske države i 1991. godine. Da je kojom nesrećom hrvatski narod izgubio rat 1995. godine, sve bi završilo kao i 1945. godine. Znači, za one koji mrze bilo kakvu hrvatsku državu, svejedno je tko stoji na čelu te države. Ona jednostavno prema njihovu mišljenju ne smije postojati. A sada kada je uspostavljena demokratska hrvatska država, sve čine kako bi je oblatili, ne samo kod kuće nego i po svijetu. Za spomenutoga govornika na Petrovoj gori sve one stotine tisuća Hrvata koji su pobjegli glavom bez obzira ispred zločinačke komunističke šake jednostavno su zločinci, pa i ona majka koja je ubijena u osmom mjesecu trudnoće, a onda vjerojatno i ono njezino nerođeno čedo. Strašan izljev mržnje na Petrovoj gori prosut je po glavama cijeloga hrvatskog naroda. Ovaj čovjek predaje na hrvatskom sveučilištu! Strašno i nevjerojatno! Svaki normalan i moralan čovjek trebao bi različiti zločin i zločince od države. Valjda je cijelome svijetu jasno da su ne samo ustaše nego i partizani počinili velike zločine, pa je logično te režime nazvati zločinačkim, jer su činili zločine. Ali u nekim glavama i dalje caruje inverzija logike. Stvari su potpuno jasne: zločin su počinila oba sustava (ustaški i komunistički), s tim da su se ovi prvi borili za Hrvatsku, a ovi drugi za Jugoslaviju, i to protiv bilo kakve hrvatske države!
Treća komemoracija toga istoga dana, 14. svibnja 2016., dogodila se u Valpovu, na mjestu gdje su komunisti u logor strpali oko pet tisuća Nijemaca, i gdje je pobijeno oko dvije tisuće civila. To je bio pravi genocid protiv njemačke nacionalne manjine. O ovim jadnicima veoma se malo čuje. Za vrijeme komunističke strahovlade o ovim zlodjelima nije se smjelo ni misliti, a kamoli govoriti. Danas sinovi partizana uporno nameću svoj selektivni pristup događajima u kojima su stradali svi narodi i sve političke opcije. Pokušavaju predstaviti povijest onakvom kakvu su napisali njihovi očevi. Zbog toga, reviziju povijesti ovih prostora treba provesti u potpunosti. Jednostavno, treba istinu vratiti u život, a laž (od koga god ona dolazila) raskrinkati i pobijediti. Današnja hrvatska država, ne samo pojedinci, treba uložiti mnogo truda kako bi istina o svim događajima iz naše bliže (a i one dalje) prošlosti bila rasvijetljena. Treba nam istina o svemu, i to baš o svemu i svakomu. Jedino na toj osnovi možemo graditi normalno ozračje za generacije koje dolaze. Nebuloze, paušalne ocjene, okrivljivanje i optuživanje svih onih koji misle drukčije, ne će nas dovesti nikamo.
Božo Goluža
Izvor: Crkva na kamenu
