Ovih smo se dana naslušali srpskih žalopojki o stradanju njihove braće u veličanstvenoj Oluji, u kojoj im je konačno uništen san o velikoj Srbiji. Izmišljaju nekakve tisuće poginulih i stradalih, bez ikakva ukusa govore o Hrvatima i toj vojno-redarstvenoj operaciji, a zapravo nije njima žao te nekolicine poginulih ili onih koje su sami pokrenuli iz Hrvatske i odveli u Srbiju ili u okupirani dio BiH. Njima je jedino žao što je stvorena neovisna država Hrvatska, i to nikada ne će moći prežaliti niti prihvatiti. Svi su njihovi “problemi” u tomu. Jednostavno ti ljudi i ta politika ne može nikako prihvatiti postojanje bilo kakve hrvatske države. Njima uopće nije bitno tko je na čelu te države i što se u njoj događa. Ona jednostavno ne smije postojati. Doduše, sada ne mogu otvoreno govoriti ono što misle, pa onda “žaluju” za stradalnicima. Hrvatsku državu iz Drugoga svjetskog rata blatili su svim i svačim, nikada ni ne pokušavajući odvojiti državu od režima koji je u njoj vladao. To je za njih tzv. Nezavisna Država Hrvatska, a ustaški režim nije tzv. nego stvarni. Žalovanje za “stradalim” Srbima organizirano je u Beogradu gdje su se okupili svi “ugledni” Srbi. Naravno tamo se našao i Pupovac i Dodik. Taj isti Pupovac koji jede kruh “maćehe” Hrvatske koju ne može ni na karti vidjeti, a srcem živi u “svojoj” Srbiji. I onaj isti Dodik koji se ponosi naslovom predsjednika zločinačke tvorevine unutar BiH, s čijega su prostora gotovo u potpunosti istrijebljeni ne samo Hrvati nego i muslimani. Tamo ih je dočekao Vučić koji je otvoreno haračio po Hrvatskoj tijekom Domovinskoga rata, ne stideći se svoga četništva. Eto, to je ekipa koja drži lekcije cijelome hrvatskom narodu.
Hrvatski je narod Nezavisnu Državu Hrvatsku u Drugome svjetskom ratu dočekao u velikom oduševljenju i zanosu. S pravom! Ni danas se Hrvati nemaju što kajati zbog stvaranja te svoje države, ali dakako da se ni u kom slučaju ne može prihvatiti režim koji je prisvojio vlast u toj državi i pod čijom su upravom učinjena mnoga zla. (O uzrocima i posljedicama raznih zala u 20. stoljeću na ovom prostoru ovdje ne možemo govoriti naširoko, jer je to druga tema.) Država je jedno, a režim sasvim nešto drugo. Režimi prolaze, a države ostaju. Međutim, Srbi ne mogu podnijeti ne samo neku vlast u Hrvatskoj, nego jednostavno ne mogu podnijeti postojanje bilo kakve hrvatske države. Ne trebamo ići daleko u povijest niti preko bijela svijeta. Fašizam je stvoren u Italiji, uništen je, ali državu nitko nije dovodio u pitanje. Nacizam je počinio strašna zla ne samo u Njemačkoj nego mnogo šire, ali nitko ne dovodi u pitanje njemačku državu. Po toj logici, trebalo je postupiti i s Nezavisnom Državom Hrvatskom, smijeniti režim, a ostaviti državu. Ali ne, ovdje je glavni “neprijatelj” Srba, ne režim nego – država.
Na razne objede gubitničke strane ne bi se trebalo odveć osvrtati. Treba ujediniti sve domoljubne snage u stvaranju prosperitetne hrvatske države i hrvatskoga društva, a onima koji Hrvatsku ne mogu prihvatiti kao činjenicu jednostavno ne možemo pomoći. Hrvati su dosanjali svoj stoljetni san, stvorena je suverena hrvatska država, i to usprkos svima onima koji su uložili sav trud kako bi onemogućili njezino stvaranje. Citirat ću pok. don Matu Nuića koji je često ponavljao: “Nemaš li ti svoje države, ti si rob!” Hrvati imaju svoju državu i nikada više nikomu ne će biti roblje.
Božo Goluža
Izvor: Crkva na kamenu
