Radnička klasa ili “četvrti stalež” naglo se počeo razvijati nakon Francuske revolucije (1789.). Masa obespravljenih i iskorištavanih radnika sve je bila glasnija, tražeći svoja radnička prava. Događaj koji je ušao u povijest zbio se u Chicagu (SAD) 1. svibnja 1886. kada su održani veliki radnički prosvjedi, te je u sukobu s policijom poginulo šest, ranjeno oko 50, a osmero radnika osuđeno je na smrt. Radnici su tražili prestanak “robovlasničkoga sustava” u kojemu su morali raditi i po 18 sati dnevno, te su tražili tri osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnoga obrazovanja. Već od 1890. kao spomen na ono što se dogodilo četiri godine prije, 1. svibnja postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva. U zapadnim društvima, uz pomoć sindikata, postignuti su veliki uspjesi u zaštiti radničkih prava. U istočnim zemljama radnički su pokreti tijekom 20. stoljeća nadzirani od boljševičkih, odnosno komunističkih partija, koje su pozivale “proletere” na ujedinjenje protiv “buržoazije”, a zapravo su izrabljivali radnika više nego na Zapadu. Čak su komunisti prisvojili 1. svibnja kao nekakav dan kojim se obilježava “komunistička radnička klasa”. Nerijetko smo i mi na ovim prostorima 1. svibnja smatrali “komunističkim praznikom rada”, pa smo i zazirali od njegova obilježavanja. Vidimo stvari su potpuno drukčije od onoga kako nam je predstavljano.
Zašto ovo pišemo kada su ovo općepoznate činjenice? Da, sve je ovo poznato, a svima je također znano što se u ova dva zadnja desetljeća događa u BiH kada je u pitanju 1. svibnja. Nečuveni zakoni i nečuvena praksa. U ovoj nesretnoj državi, ako je tako uopće možemo zvati, oni koji donose zakone nisu se potrudili malo promisliti i donijeti neki normalan zakon o blagdanima i praznicima, pa su dobrim dijelom prepisali zakonodavstvo one propale države. Tako je naslijeđen i zakon da se međunarodni dan rada praznikuje dva dana (jedan u dva). Anomalija da ne može veća biti. A onda to nije bilo dovoljno, nego su po tim istim zakonima proglasili kada ta dva dana padnu u subotu i nedjelju, praznici se “prenose” na sljedeće radne dane. Uh, pa to je previše, makar se događalo i u ovakvoj “državi” kao što je ova. Znači, jedan dan = dva dana, a onda još se prenose. Tako je to ove godine. Taj famozni 1. svibnja došao je u nedjelju. Subota je i tako neradna. A kada se onaj “dan rada” (dva neradna dana) prenese na ponedjeljak i utorak dobijemo neradne dane od petka do srijede. Ne zna čovjek bi li se smijao ili tugu tugovao. Gdje mi to živimo, što to mi slavimo i što to mi radimo? I sve nam je ovako: nerad i nered, a onda se čudimo kako nam ne ide, kako nam situacija ne krene nabolje. Čini se da bi mnogi kod nas prihvatili godišnji odmor od 11 mjeseci, a eto jedan mjesec mogli bi ponešto i raditi. Jasno, pod uvjetom da ima odnekuda dobra roštilja. Što je najgore, ovo potpuno neprihvatljivo društveno stanje ovdje je postalo sasvim normalno.
Izvor: Crkva na kamenu
