O izvornim boljševicima i njihovim raznim inačicama napisana su brda literature. Iako su ti gangsteri svjetskoga kalibra od samoga svoga pojavka u Prvome svjetskom ratu ubijali i tijelo i duh gdje su se god pojavljivali, sve do danas ni izdaleka njihovo ponašanje nije primjereno osuđeno. Zlo ateističkoga komunizma još i danas gotovo legalno živi ne samo u srcima boljševičkih potomaka nego čak i u raznim europskim društvima, a možda ne na posljednjem mjestu u hrvatskome društvu, gdje i sada dobrim dijelom komunističke tajne službe kontroliraju mnoge društvene procese. Demokratski procesi koji su krajem prošloga stoljeća zahvatili europski komunistički lager “uljudili” su donekle i boljševike i njihove potomke, odnosno sljednike, a to znači da su promijenili taktiku: ne ubijaju ljude toljagom i metkom nego pokušavaju ubiti duh čovjeka i društva kao cjeline. Bivši predsjednik vlade RH u jednom razgovoru kaže da je on s pristojnim ljudima pristojan, a s onima drugima možda i nije. Kada se sjetimo svih onih njegovih javnih scena, onda shvaćamo da je to ta posebna, specifična pristojnost.
Ishodište mnogih hrvatskih problema jest duboka društvena podjela u kojoj se ljevičarska manjina, izrasla iz raznih boljševičkih, partizanskih ili liberalnih kružoka, nameće kao dominantna snaga u društvu. Kontroliraju najveći dio medija, pa i onaj najvažniji – HRT, i tako plasiraju svoje ideje i kreiraju kompletnu društvenu zbilju. Na drugoj strani stoji većina koja se najčešće ne oglašava, a kada bi i htjela nešto reći nema gdje, jer se dobro bira tko može imati pristup medijima. Tako se u medijskom prostoru najčešće vrti nekoliko ljevičara koji komentiraju sve i svakoga. Ipak, ako pristanemo prihvatiti podjelu hrvatskoga društva, onda ga možemo jedino podijeliti na one koji su stvarali hrvatsku državu i one koji tu državu nisu željeli. Sve je ostalo manje važno, jer proizlazi iz toga. Urednici na državnoj televiziji izgubili su svaki osjećaj srama, pa otvoreno i bez ikakve zadrške provode indoktrinaciju naroda. Zato će nova vlast žurno preustrojiti to komunističko gnijezdo, ako misli ne nositi smrtonosnu guju u njedrima.
Poput svojih predaka partizana-šumnjaka i današnji ljevičari sve koji ne misle kao oni nazivaju fašistima, klero-fašistima, rasistima i ustašama. Ponašaju se kao da je potpuno prihvatljivo i normalno što među njima ima pravih ortodoksnih boljševika. Znamo, partizanijom se javno ponose, usprkos svemu zlu koje je ta družina počinila u ratu i nakon njega. Sve predizborne i postizborne kampanje ljevičara počinju i završavaju optužbama druge strane kako je opljačkala Hrvatsku. Međutim, ne možemo nigdje čuti punu istinu: Hrvatsku su partizani i njihovi potomci i sljednici pljačkali cijelo vrijeme dok su bili na vlasti, osobno a još više dopustivši beogradskoj vlasteli da izvlači hrvatsko bogatstvo i izgrađuje “zaostalije dijelove Jugoslavije”. Dio te istine jest i to da je većina privatizacije provedena nakon što su oni 2000. godine ponovo došli na vlast. Ako se istina obuhvati u punini, bit će jasno tko je zapravo “kriminalna organizacija”.
Neoboljševici u svom sloganu “nema povratka na staro” zapravo ponavljaju samo ono što su njihovi očevi i djedovi govorili 1945. godine. Međutim, hrvatski domoljubi i rodoljubi trebaju pokazati slogu i red i isto tako reći da nema povratka na stari komunističko-udbaški sustav vladanja nad hrvatskom većinom. Imamo se pravo nadati da je prošla i posljednja epizoda komunističkoga vladanja nad hrvatskim narodom. Nadamo se da je došao kraj vremenu u kojemu se Crkvu optuživalo za klero-fašizam samo zato što je, utjelovljena u ovaj narod od stoljeća sedmog, stajala na braniku nacionalnoga identiteta. S novom vlašću hrvatskom je narodu vraćena nada. Na toj je vlasti velika odgovornost. Prilika je omogućena, vidjet ćemo hoće li biti iskorištena.
Dr. don Božo Goluža
