Ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske dr. Miro Kovač u nedavnom razgovoru za jedan dnevni list, govoreći o srpskim pristupnim pregovorima Europskoj Uniji i o nekim neprihvatljivim srpskim zakonima, uz ostalo je rekao: “Jasno je da je potpuna suradnja s Haaškim sudom kriterij u pregovorima. Isto tako je vrlo jasno da država iz koje su potekli planovi za ratove 1990-ih ne može biti sudac i policajac za ratne zločine za sve zemlje bivše Jugoslavije – uključujući Hrvatsku. Zamislite. To je apsurdno, pače povijesna perverzija, i onemogućava dobrosusjedsku suradnju”. Na ovu je izjavu prosvjednom notom reagiralo ministarstvo vanjskih poslova Srbije. U toj se noti, između ostaloga, kaže “da se u Hrvatskoj gotovo svakodnevno događaju nacionalistički ispadi i koristi govor mržnje, čime se među pripadnicima srpske nacionalne manjine stvara osjećaj ugroženosti”. Objektivnu promatraču u Kovačevoj izjavi ništa nije sporno. Hrvatska je u pristupnim pregovorima s Europskom Unijom morala prihvatiti sve uvjete koje su joj (nekada i preko svake mjere) nametale članice te organizacije, pa je sasvim normalno očekivati da ta pravila vrijede i za Srbiju. Zar ima tu nešto sporno? Što se tiče planova za ratove 1990-ih valjda je i tu svima sve jasno, osim nekim Srbima koji se prave “nevješti”, pa kao ne znaju pravu istinu, te se u čudu pitaju “tko nas, bre, zavadi”. Nijedan metak nije ispaljen na području Srbije, a tisuće tenkova, topova, minobacača, te desetci tisuća vojnika svom su žestinom udarali po Hrvatskoj. Zar ovo nije istina? Srbijanska je politika iskoristila i zlouporabila hrvatske Srbe za pokušaj stvaranja velike Srbije. Oni su prihvatili tu igru svojih sunarodnjaka iz Srbije koji su ih na kraju ostavili i odbacili kao staro željezo. Sada se opet javlja srbijanska diplomacija i prosvjeduje protiv “ugrožavanja srpske nacionalne manjine” u Hrvatskoj. (Valja nam iznova postaviti pitanje što je potpunom marginalizacijom hrvatske nacionalne manjine u Srbiji?).
Srbima u Hrvatskoj nešto se slično dogodilo u Kraljevini Jugoslaviji. Naime, Svetozar Pribićević, tadašnji vođa Srba u Hrvatskoj, na prijevaru je odveo hrvatsko izaslanstvo na proglašenje nove kraljevine u Beograd 1. prosinca 1918. Kada je kroz nekoliko godina kralj Aleksandar iz Pribićevića “iscijedio” sav politički kredibilitet, odbacio ga je kao staru nepotrebnu krpu. Štoviše, bacio ga je u tamnicu, te je jedva izvukao živu glavu. Pribićević je tada uvidio svoju ogromnu pogrješku, ali sve je već bilo kasno. Aleksandar je imao državu u svojim rukama i radio je od nje i njoj što je htio. Da su hrvatski Srbi imali malo političke mudrosti, mogli su mnogo toga naučiti iz primjera Svetozara Pribićevića. Ali na žalost, povijest im ni ovoga puta nije bila “učiteljica života”. Krajem 20. stoljeća ponovili su istu pogrješku koju je učinio Svetozar Pribićević nekoliko desetljeća ranije. Na žalost, ni danas mnogi hrvatski Srbi ne vide što im radi politika beogradske čaršije.
Srbijanska a i gotovo cjelokupna srpska javnost u zadnje vrijeme digla se na noge protiv nekakve pojave “ustaštva” u Hrvatskoj. Badava ljudi govore da osuđuju svaki totalitarni režim, pa dakako i onaj koji je vladao u NDH, jer ako niste partizan onda neminovno morate biti ustaša. I dok se službena hrvatska politika (nekada čak i nepotrebno i preko svake mjere) svako malo ograđuje od režima NDH (valjda je dovoljno jednom reći što mislite), i dok se većina hrvatskoga naroda ne identificira s tim neuspjelim pokušajem stvaranja samostalne hrvatske države, u isto vrijeme službena srbijanska politika rehabilitira četnički pokret i njegove koljače iz Drugoga svjetskog rata. Nevjerojatna su mjerila beogradske čaršije. Takvim shvaćanjem i tumačenjem povijesti nikada se ne će stvoriti uvjeti za normalan suživot. Zbog toga, nužno je mijenjati način razmišljanja i vrijeme je da se počnu uvažavati argumenti.
Izvor: Crkva na kamenu
