Rečenica u naslovu, Božjim Duhom nadahnuta, preuzeta je iz Psalterija od 150 psalama i 2500 stihova a cjelovito glasi:
“Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ” (Ps 119,67).
Ovaj 119. psalam najdulji je u Psalteriju – ima 176 stihova – i najdulji je kao jedno poglavlje u cijeloj Bibliji, i redovito ga, u dijelovima, molimo u Časoslovu u Srednjem času, i to kao prvi od njih tri.
Ključni pojmovi: poniženje, lutanje, čuvanje Božje riječi.
Čovjek je po iskonsko-grješnom stanju zadojen ohološću kao što po toj istoj ranjenoj naravi naginje škrtosti i bludnosti, zavisti i neumjerenosti u jelu i pilu te srditosti i lijenosti. Te su sve urođene strasti grijehom prvih ljudi ranjene, rađanjem se prenose na potomstvo te smo po njima skloniji zlu negoli dobru, više neistini negoli istini, više rugobi negoli ljepoti. Najuspješnija metoda za njihovo suzbijanje jest poniženje kojim se Bog providnosno služi da nas na pravi put privede.
Lutao sam. Psalmist kaže da je prije usvajanja Božjih normi djelovanja, lutao, vrludao, gubio se bespućima svoje nestalne egzistencije. Kada čovjek živi samo po svojoj oholo-ispraznoj pameti i tjelesnoj požudi, on će kudikamo više lutati i ludovati jer mu nije u prvom redu na umu ni u srcu gdje je konačan cilj čovjekova traženja i koji je smisao ovozemaljskoga života. Mi zaista lutamo, ozbiljno zastranjujemo, ne znamo se vratiti s krivoga puta, besciljno se klatarimo ako ne stavimo strasti pod ćudoredan nadzor i nemamo jasna životnog odredišta. Preradović u svojim prvijencima 1846. svojoj “Lađi” pjevuši:
Plovi, plovi, moja lađo, u koj’ godijer kraj
Ja ti cilja još ne nađo’ sama cilj si daj!
Kako će mu lađa, životna tvorevina, sama sebi odrediti cilj? Može se samo obiti o hridine morske! I kako će čovjekov život, prožet slijepim nagonima i strastima, sam sebi svrhu dati? Zar ne će uvijek biti u konjugaciji: lutam, lutaš, luta… Evo kako:
kada ja nasrtljivo govorim, a trebao bih mudro šutjeti – ja se ne snalazim, u govoru lutam;
kada ti sve radiš na svoju ruku, umjesto da skromno upitaš i razuman savjet drugoga spremno poslušaš – ti vrludaš;
kada je on umišljen da je “učenik generacije”, a nastavnici ga svaki treći dan izbace iz razreda na hodnik da se više jednom opameti i smiri – on je izgubljen učenik;
kada mi mislimo da smo za sve sposobni, a nitko nas ni u što ne bira i ne uključuje – mi se čudimo i gubimo;
kada ste vi uvjereni da je nagrada vaša, a nikomu ne pada na pamet da vas predloži i za kakvu pohvalu a još manje za prvoklasnu nagradu – to je gore od lutanja;
kada oni sve poduzimaju samo da ne rade, a trebaju ozbiljno zasukati rukave – oni lutaju, tumaraju, puta ne nalazeć.
Svime time pokazujemo da smo pravi i živi “lutajući reporteri”, skitnice. besciljaši. Kako tomu stati u kraj, kako to liječiti? Zar se onda ne upitati što je Bog stvoritelj naumio s ovim ljudskim bićem? Je li mu on odredio cilj? I kako je nas uključio da pronalazimo taj put i smisao?
Grijeh škrtosti liječi se više oskudicom i neimaštinom negoli obiljem;
grijeh bludnosti suzbija se uskratom nečistih misli i riječi i borbom za čistoću;
grijeh zavisti uklanja se djelima bratske ljubavi;
neumjerenost umjerenošću; srdžba blagošću; lijenost radinošću.
A grijeh oholosti kudikamo se uspješnije pobjeđuje vanjskim ili unutrašnjim poniženjem, trnom u tijelu ili u duhu, negoli vlastitim nastojanjem oko poniznosti.
Što je to poniženje, a što poniznost?
Poniženje je nevolja i prinuda da se oholo-tašta glava prigne k zemlji. Bog poniženjem ravna i daje ga u primjerenoj dozi uznositoj osobi koja se treba naučiti ponizno hoditi.
Poniznost je svijest da hodam po-nizini, a ne u-visini, iznad oblaka. To je krjepost po kojoj drugima dajemo prednost u svemu gdje treba:
da prvi uđu u kuću, osim ako je tvoja kuća pa ih uvodiš;
da nakon tvoje dobrodošlice oni prvi govore, a da im ne upadaš u riječ;
da oni vode razgovor, a ti zainteresirano pratiš i ponešto umjesno upitaš;
da ne dopuštaš da te hvale i nose po igralištu ili kazalištu, nego da skromno pozdraviš publiku i odeš za svojim poslom;
da više voliš anonimitet nego publicitet;
da ti je draža knjiga i kućna briga negoli skitnja, lutrija i kocka;
da se uvijek tako boriš za zadnje mjesto da ti ga nitko ne može oteti;
da se sam ne hvališ i ne uzvisuješ, svjestan one biblijske Isusove istine: Tko se uzvisuje, bit će ponižen; tko se ponizuje, bit će uzvišen (Mt 23,12).
A Božja riječ, koju psalmist čuva, jest Gospodnja zapovijed kako valja živjeti; njegova odredba po kojoj se u životu ravnati; njegov propis po kojem raditi, zakon po kojem se ponašati.
Postoje urođena pravila naravi i izrađena pravila dogovora.
Pravila naravi: na primjer da se muškarac ili otac vlada kao muškarac i da obavlja poslove prikladnije muškoj osobi i očevoj ulozi, a ženska ili majka da se ponaša kao ženska i da radi ženske poslove; ne govorimo ovdje o izopačenim nastupima gayeva i lezbijki koji sve izvraćaju naglavačke te žele i druge uvjeriti da su njihova oholo-protunaravna “prava” – norma ponašanja.
Pravila su dogovora, na primjer, da se vozi desnom stranom; da se ne prelazi preko pune crte; da se ne pretječe u okukama. I tako 193 smišljena pravila.
Poniženje koje nam dolazi od drugoga čovjeka nanosi nam ranu, proizvodi traumu, izaziva bol. A to sve u nama stvara osjećaj gorčine pa i osvete prema dotičnoj osobi koja nas javno zastiđuje, ismijava, ponižava.
Ne smijemo se tako osjećati u odnosu na Boga. Kada spoznamo da nas Bog kuša, provjerava pa i ponižava našu oholo-lažnu svijest o samima sebi, trebamo mu biti sinovski zahvalni na njegovu pozivu da se držimo njegove Riječi, Zakona, Naredbe. Trebala bi nam biti čast što nas Bog na poseban način odgaja, obrađuje pa i metodom poniženja. Jer on savršeno zna gdje treba staviti trn u nogu, zaprjeku pred oči, kočnicu u leđa, skretnicu u ruke da ne sletimo s puta u provaliju i ne završimo ovozemaljsko traženje puta i cilja.
Tko od nas nema kompleksa – inferiornosti ili superiornosti? Netko previsok, netko prenizak. Netko predebeo, netko pretanak. Netko hrom, netko slijep, sakat. Jedan slab u školi, drugi u praktičnu životu. Nekomu šumi oko srca, nekomu u ušima, drugoga boli želudac, trećega glava. Netko ne može jesti, drugi ne može normalno disati, treći ne može spavati. Četvrti ni jedno, ni drugo, ni treće. Kada se god apostol Pavao našao u novim nevoljama, kada mu je trn u tijelu zasvrdlao do dna bića, uvijek bi se sjetio dragoga Ananije krstitelja, koji mu je prenio Isusovu poruku: “Ja ću mu pokazati koliko mu je za Ime moje trpjeti” (Dj 9,16).
Pavlov lutalački put. Virtus in infirmitate perficitur = Snaga se u slabosti usavršuje (2 Kor 12,9). Na prvi pogled nejasno. Ali nije, nego prejasno i istinito: Božja se snaga usavršuje u našoj slabosti. Bog nam daje svoju snagu u dozama, da se ona postupno razvija, usavršuje. I to u našim slabotinjama, bolestima, nemoćima, da uvidimo da je ta snaga njegova a ne naša. Nikada se Apostol nije tužio da nije mogao raditi. Nikada nije prekinuo putovanje i vratio se neobavljena posla. Ako su mu na jednoj strani bila zatvorena vrata prema Bitiniji, on je to protumačio Duhom Svetim i na drugoj su mu strani bile širom otvorene dveri prema Makedoniji (Dj 16,7-10). Ako ga je dopao zatvor, odmah je uzeo pero i pergamenu i iskoristio u pisanje Poslanica Rimljanima, Efežanima, Korinćanima. Pa sva Crkva ima koristi od njegova pisanja i – zatvora. Bog mu usavršuje svoju jakost kroz njegovu slabost ili prividan neuspjeh!
Bog je obratio Savla u Pavla s njegova lutalačkog puta gdje je bio “hulitelj, progonitelj i nasilnik”, među mnoštvom grješnika, od kojih je “prvi” on (1 Tim 1,12.15). Zaista. Čovjek bi u svojoj oholosti svega vijeka svoga lutao da ga Bog svojim mudrim poniženjem ne vrati s njegove lutalačke putačine! Bog nas ne štedi, nego nas propušta kroz vatru kušnje, kroz iglene uši, osnažuje, osposobljuje. “Jer kada sam slab, onda sam jak” (2 Kor 12,10). Priznaj Bogu što je njegovo, a sebi što je tvoje!
* Bože, koji nas u našim suznim lutanjima pratiš poniženjem da naučimo tvoju riječ, koji proničeš srca naša i bubrege i znadeš što nam je potrebno da se tvoja milost u našoj slabosti usavršava, pohodi nas svojim spasonosnim poniženjima da se besciljno ne gubimo nego se tvojih zapovijedi savjesno držimo.
† R. P.
Izvor: Crkva na kamenu
