Ima Jedan koji ne djeluje pod pritiskom poniženja drugih, nego sam svjesno i svojevoljno ponizi sam sebe da iziđe ususret čovječanstvu. Tu je božićno-velikotjednu vjersku istinu ili dogmu Sina Božjega sv. Pavao formulirao na uzvišen način u obliku himna pišući novoobraćenim vjernicima, Filipljanima (ovdje donosimo samo prvi dio):
On, trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik,
ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu…
(Fil 2,6-8)
Ključne riječi: Trajni Lik Božji, lik sluge/ljudima sličan/čovjeku nalik, Sinovo samoponiženje, poslušnost do smrti.
Čovjekovo stanje – zov Božje pomoći. Prenesimo se u duhu dvije tisuće godina unatrag. Tadašnje se stanje prikazalo ovim patrističkim pjesmotvorom:
„Naša je narav, bolesna, tražila da bude ozdravljena;
pala da bude podignuta; umrla da bude uskrišena.
Izgubismo posjedovanje dobra;
bilo je potrebno da nam se nadoknadi.
Utonulima u tamu, bilo nam je potrebno svjetlo;
izgubljeni, očekivasmo spasitelja;
utamničeni, pomoćnika; robovi, osloboditelja.
Zar svi ti razlozi bijahu bez važnosti?
Nisu li bili dovoljni da pokrenu Boga
te siđe sve do naše ljudske naravi da je posjeti,
jer se čovječanstvo nalazilo u stanju
tako bijednu i nesretnu?”[1]
Tako sv. Grgur Nisenski (+394.): bolesni, pali, utonuli, izgubljeni, utamničeni, robovi, bijedni, nesretni, umrli. Sve gore od gorega. To su određeni pridjevi našega žalosna i neodređena stanja za koje smo mi sami krivi i odgovorni. Mi se mislili spasiti svojom voljom i snagom pa, evo, što dočekasmo. To je naše stanje pozivalo Boga da našu ranjenu i grješnu narav posjeti. Ali tko je mogao i pomisliti: da se u tu ljudsku narav Bog utjelovi?
Silazak Božji s neba. Sv. Augustin veli da je u grčkoj i rimskoj mitologiji čitao svakakvih priča, nevjerojatnih i još nevjerojatnijih. Ali nije nikada čitao da bi se neki bog utjelovio zato da potraži čovjeka i da ga spasi. A upravo se to stvarno, ne mitološki, nego tjelesno dogodilo u početku kršćanstva. Druga se Božanska Osoba, Riječ Vječna, utjelovila postavši čovjekom, da čovjeka spasi od onoga prikazana stanja, od grijeha i pakla. Kako se čovjek ne će radovati takvu Božjem činu i Božjemu Sinu koji je našoj razumnoj slobodi na takav način ponudio vječno spasenje?!
Crkva Utjelovljenjem naziva onaj otajstveno-čudesni čin kojim je Druga Božanska Osoba, Sin Božji uzeo ljudsku narav da u njoj ostvari naše otkupljenje od grijeha, smrti i đavla i ponudi nam konačno spasenje u nebu. Sin je Božji – Isus Krist objektivno učinio svoje, sada je na nama red da to subjektivno primijenimo na sebe.
Utjelovljenje je djelo Presvetoga Trojstva: Otac koji šalje, Sin koji je poslan, Duh Sveti po kojem se sve to događa s punim pristankom predodređene Žene, Djevice Marije.
Apostol Pavao najprije opisuje Krista u njegovoj pred-zemaljskoj opstojnosti i slavi kao Sina Božjega – pravoga Boga.
Trajni Lik Božji. Sin je Božji nazvan Isus od svoga začeća, odnosno od rođenja prije 2000 godina, tj. od trenutka kada su mu na dan obrezanja u Hramu Josip (Mt 1,21) i Marija (Lk 2,31) dali ime, koje znači Spasitelj. Ime Krist – Pomazanik ili Mesija označuje Isusovu ulogu u ovome svijetu. A prije svoga začeća i rođenja Isus je – vjekovječni Sin Božji. Pavao ga naziva Trajni Lik Božji. Riječ “lik” u hrvatskom nema onu snagu koju ima grčka riječ morfé, nešto unutarnje, trajno i nepromjenljivo: bit, narav, priroda, suština, karakter, forma, sva svojstva koja Bogu pripadaju po naravi! Taj Trajni Lik Božji – pišemo ga velikim slovom – nije smatrao da je „otimačina“ ili „pljenidba“ činjenica ako on sebe smatra jednakim Bogu – Ocu, tj. po jednoj jedincatoj Božanskoj Naravi, po jednom Božanstvu. On to doista jest. Po Osobi je različit. Osoba je vlastiti „ja“, svjesni „ja“, pod kojim djeluje narav. U nas je ljudi jedna narav – jedna osoba. U Bogu nije tako. Nego: u Bogu su tri Osobe, tri osobna „ja“: Očev „ja“, Sinov „ja“ i Duhov „ja“, samo s jednom Naravi, u Božanstvu. Vidiš li toga Trojstvena Otajstva! Ne znamo ništa ni o zemaljskoj materiji i energiji, a da znamo nešto o svetosti i svjetlosti Božjoj! Taj Trajni Lik Božji, Sin Božji “oplijeni” sam sebe, tj. na kratko vrijeme oduze samomu sebi Božju slavu, uze “lik sluge” i postade čovjekom podvrgavši se svemu ljudskomu, osim grijehu.
Lik sluge. Ista riječ morfé upotrebljava se i za lik sluge. Radi se, znači, o naravi sluge, tj. o našoj ljudskoj naravi: o našem tijelu, o našoj duši i o duševnom razumu i duševnoj slobodnoj volji. Tako imamo ovo najdublje otajstvo kršćanstva: Sin Oca vječnoga – Trajni Lik Božji – koji je po božanskoj Naravi jednak Ocu i Duhu Svetomu, a po Osobi različit i od Oca i od Duha, postao je čovjekom tako da je uzeo lik sluge, tj. ljudsku narav, ali ne i ljudsku osobu. Isus ima samo Božansku Osobu, Božanski „ja“, a ima Božansku Narav i ljudsku narav. Ima razum božanski i razum ljudski, volju božansku i volju ljudsku, ali ima samo jedan „ja“, jedan subjekt, onaj Božanski. To su oci Efeškoga koncila (431.) nazvali hipostatska unija: jedinstvo dviju naravi, Božanske i ljudske, u jednoj Osobi, onoj Božanskoj. To je misterij, otajstvo, tajna, koja zahtijeva našu vjeru, povjerenje, pouzdanje, kao što se onaj dječačić povjerava svomu ocu ili majci i siguran je kada ga oni drže za ruku ili u naručju, a ništa ono dijete ne zna ni o ocu ni o majci.
Ponizi sam sebe. To Božje silaženje s neba među ljude, uzimanje ljudske naravi, za Boga je doista poniženje, ljudsko rođenje, pogotovo rođenje u štali. Ali Sin je u najvećem povjerenju i ljubavi prihvatio što mu je Otac odredio i sa svojom je božanskom Naravi, nepomiješano, a sjedinjeno povezao ljudsku narav: Sin je Božji „istobitan s Ocem“, ali je od utjelovljenja također „istobitan s majkom“ Marijom, tj. s čitavim čovječanstvom. Sin je Božji pravi Bog i njegova je zemaljska majka Bogorodica.
Za carevanja Oktavijana Augusta i kraljevanja Herodova rodio se Sin Božji u liku djeteta. Sveti se Josip nije bunio ni Gospa Marija, iako je bila u poodmaklim mjesecima blagoslovljena stanja, što se moraju pomaknuti iz Nazareta; oni su pokorno pošli iz svoga obitavališta 120 kilometara da obave popis u gradu svoga plemena, Davidova, u Betlehemu. Car je želio znati koliko ima muških osoba, koliko vojske može podignuti na ratovanje i koliko poreza može zatražiti iz pojedinih pokrajina. Josip, Marijin zaručnik, poslušno prihvatio dekret cara Augusta da dadne svoje ime u popis u Betlehemu, a Marija poslušno pošla s Josipom, iako se žene nisu morale popisivati, jer nisu išle u vojsku. I Josip i Marija pokazali su da su pošteni i poslušni građani i da treba izvršiti građanske obveze: dužnost popisa i obvezu poreza.
Mauzolej. Taj spomenuti August za svoga je života sagradio veličanstveni mauzolej, nadgrobni ne spomenik nego neboder, uokrugalac. Opseg mu je oko 90 metara, a visina 44 metra. Nekoliko katova. Kada je car umro, a umro je u mjesecu koji je po njemu nazvan august, tijelo mu je bilo spaljeno a pepeo stavljen u zlatnu kutiju koja je pohranjena u tu grobnicu. Tu pokraj toga Augustova mauzoleja (tu je u blizini i Hrvatski zavod sv. Jeronima) ima jedna velika ploča, duga barem 20 metara, na njoj su na latinskom ispisane Res gestae divi Augusti: Povijest cara Augusta. On je to sve sam sebi za života dao isklesati i napraviti. Tu se ovih dana pokraj toga mauzoleja i pokraj te povijesne ploče ne će nitko zaustaviti, još manje kleknuti a najmanje uskliknuti: “Slava tebi, care Auguste, a mir ljudima koje si popisao, osvojio, oporezovao ili pobio, a ovaj mauzolej sebi samomu podigao!”
Betlehem. Ali hoće se milijuni i milijuni ljudi, kršćana, vjernika, pokloniti u mislima, u srcu i na koljenima pred jednim Djetetom, koje drži Majka u naručju, u jednoj štalici, u jaslama, u svim jaslama u svim crkvama svijeta. Oči su svijeta usmjerene na onu kamenu ploču na kojoj je na latinskom napisano osam riječi: Hic de Virgine Maria Jesus Christus natus est (vidi sliku na početku) – Ovdje se od Djevice Marije rodio Isus Krist.
A zašto se Isus rodio? Prvo, rodio se da otkupi Gaja Julija Cezara Oktavijana Augusta, njegove tri žene, sve njegove kćeri (sinova nije imao) i cijelo Rimsko carstvo. Da otkupi kralja Heroda, svih njegovih šest žena, njegove sinove koje je podavio i koje nije podavio. Da otkupi cijelu Palestinu, cijelo čovječanstvo, od prvoga do posljednjega Adama; sve koji žele Božje otkupljenje i spasenje.
Drugo, Božanski Logos ili Riječ/Razum postaje tijelom, uzima našu narav da mi postanemo „zajedničari božanske naravi“ (2 Pt 1,4). Ovo je nešto najveličanstvenije. Nije Isusu bilo zanimljivo poniziti sama sebe da postane čovjekom, nego da nama omogući da mi budemo dionici njegova Božanstva. U tome je vrhunsko dostojanstvo naše duše i našega tijela koje je određeno za uskrsnuće. Svaki od nas to prihvaća vjerom, svjedočenjem drugih, Objavom u Svetome Pismu i u Svetoj Predaji. „On se očitova u tijelu“ (1 Tim 3,16). Da izrazi čin posluha Ocu nebeskomu, Isus se pokaza:
Poslušan do smrti. Od zemaljskoga rođenja do zemaljske smrti Isus je bio savršeno poslušan planu svoga Oca. Uvijek, svuda i u svemu. Temeljito i do kraja. Nikada Ocu nije rekao “ne ću”, iako mu je kao čovjeku dolazilo trenutaka kada mu je to “ne ću” bilo na vrh jezika! Na primjer u Getsemaniju… Odmah je dodao: „Ali ne moja volja!“ (Lk 22,42).
† R. P.
____________________________
[1] Sv. Grgur Nisenski, Oratio catechetica, 15; PG 45, 48B; Katekizam Katoličke Crkve, 457.
Izvor: Crkva na kamenu
