Istina i misao koju je zapisao Luka evanđelist (16,15), a on vjerojatno čuo od nekoga između apostola, možda upravo od sv. Petra, koji je zapamtio Isusovu opomenu, pruža nam gradivo za razmišljanje na početku korizmenoga vremena.
Ključne riječi: Bog, uzvišen, čovjek, odvratan.
Bog. Bez početka i svršetka, svemoćni, sveznajući, od vijeka do vijeka, svemudri, posvudašnji, koji ima razlog postojanja u sebi samome, svedobri. Iz ljubavi nastvarao svijet nevidljivih i svijet vidljivih bića s razumom i slobodom da ih usreći s pristankom i suradnjom njihove slobodne volje koja mora proći kroz iglene uši provjere i kušnje. Razumnim i slobodnim bićima dao moć da razlikuju istinu od laži, dobro od zla, ljepotu od ružnoće, uzvišenost od odvratnosti. Pravedan sudac koji dobre nagrađuje, a zle osuđuje.
Uzvišen. Moralno čist, duhovno plemenit, intelektualno talentiran, fizički skladan, životno uspješan, sve uzdignuto iznad prosjeka, iznad uobičajene ploče svakodnevna rukopisa.
Čovjek. Ograničeno dvoručno, dvooko, dvoušno, dvoobrazno, dvobubrežno, dvonožno biće, koje je Bog stvorio s ograničenom slobodom, s ograničenom pameću, s moću razlikovanja svjetla od tame, pravde od krivde, istine od neistine. Ali kako su bića ograničena u pameti i u slobodi, onda ona u svojoj umišljenoj slobodnoj volji svjesno nazivaju laž istinom, odvratnost uzvišenošću, protunaravno bezakonje zakonom; ludost mudrošću, sunce nazivaju mrakom, a ponoć svjetlošću, život smrću, a grijeh krjepošću. I toliki se natječu da u kinima i kazalištima ovoga svijeta to dokažu i drugim osobama, i svemu razumnu svijetu. Pogotovo ako su u moćno-novčanoj političkoj vlasti i u medijskoj snazi.
Odvratan. Moralno pokvaren, duhovno gnjusan, umno bljutav, fizički gadan, od oka odbojan, uguši te dim, plin, ne budiš se više.
Herostrat. Bio jedan grčki „junak“ zvan Herostrat, koji je 20. srpnja 356. prije Krista – upravo se te godine rodio Aleksandar Veliki – zapalio hram božice Artemide ili Dijane u Efezu, današnjoj južnoj Turskoj. Artemidin hram – Artemision, slavu Efeza i ponos Male Azije, jedno od Sedam čudesa Staroga svijeta. I taj ga nesretnik zapalio. Kada su ga na sudu pitali zašto je podmetnuo požar da se hramska cedrovina zapali, dao je nedvosmislen i razgovijetan odgovor, koji nitko nije očekivao: „Da barem po nečemu budem poznat u svijetu i da mi ime ostane zapisano u povijesti!“ Svi se zgledaše i od njega okrenuše. Eto to su njegovi razumni razlozi protiv zdrava razuma! On je postao „poznat“ i ostalo mu je ime „zapisano“, iako ga je sud osudio na smrt i još dodao posebnu kaznu: brisanje njegova imena iz povijesne čitanke i realke! Kao da ga nikada nije ni bilo! Ako bi ga bilo tko na bilo koji način bilo gdje u Grčkoj i bilo kada spomenuo, citirao, naveo kao užasno-odvratan primjer, slijedila je i za toga čovjeka smrtna kazna! Osuđen na zaborav! A on sve nezaboravniji, poznatiji i prisutniji u ljudima! I po imenu i po svojoj težnji i po svome herostratskom hramskom zgarištu. Stara Atena razvalina, a Herostrat jedini preživio!
U svjetovnom izazovu ljudske glasovitosti i sebe-slavljenja ima nešto silno herostratski zavodljivo. Nema veze je li moralno ili nemoralno, odgojno ili sablažnjivo, naravno ili protunaravno; važno je da je bio u novinama, u reviji, na radiju, na dalekovidnici! Čovjek po svojim unutrašnjim požudama želi biti poznat, čuven, viđen, slavljen, da se o njemu govori i piše, da ga se fotografira u raznim pozama, da ga se prepozna na kakvu ekranu. Rijedak je koji ne će posegnuti za novinama u kojima je odslikan, opisan, intervjuiran. Samo da vidi kako je ispao! Promatrajmo samo utrku na mass-medijima kako prenose časovitu slavu športaša, pjevača i sličnih zabavljača. Ponekad se više prostora u priredbama i emisijama daje jednomu igraču u trenutačnoj formi, jednoj oskudno odjevenoj glumici ili Salomi plesačici, nego najozbiljnijim učenjacima i znanstvenim radnicima – liječnicima, ekonomistima, književnicima – koji svojim umnim naporima pružaju čovječanstvu autentične koristi i radosti. A toliko smo puta svjedoci kako su jučerašnje novinske veličine danas postale obične krhotine, razvaline, zgarišta. Jučer bijahu čašćeni pljeskom publike kao pobjednici na ringu, bini, stadionu ili pred mikrofonom, danas popraćeni zviždukom i psovkom razočaranih navijača, ako nisu po njihovu ukusu. To je zakon masovnih obožavatelja koji revolucionarno gutaju svoje obožavanike. Dokazuju nam to razne zvijezde, komete i meteori koji su sjali po nekoliko večeri na sobnim obiteljskim ekranima i – ugasili se.
Isus upozorava da treba tražiti besmrtnu slavu na nebesima, a ne u trenutačnoj i prolaznoj senzaciji na zemlji. Žestoko se okomljuje na pismoznance i farizeje koji traže „slavu jedni od drugih“, a „slave od Boga jedinoga“ ne traže (usp. Iv 5,44). Njemu je stalo samo do slave pred Ocem nebeskim, a ne do prazne i porazne popularnosti pred bezimenom svjetinom. Isus je znao da je neprocjenjivo jači sat ispravne sreće pred Bogom nego tisuću godina isprazne slave pred ljudima. A pogotovo kada je posrijedi ono “što je ljudima uzvišeno”, a zapravo “odvratnost je pred Bogom”, kako je on, Božanski Učitelj, evanđeoski definirao svu tu našu ljudsku herostratsku vratolomiju za zemaljskim pomodnim „privlačnostima“, „uzvišenostima“, „gejevskim prajdevima i paradama“; a zapravo za stvarnim „prazninama nad prazninama“, a počesto, etički i estetski gledano, i pravim odvratnostima koje ugušljivo zapahnjuju.
U biti radi se o ljudskoj taštini i slavohljeplju, o bezvrijednoj žudnji za popularnošću koja se na usnama i rukama navijačke publike zadržava do druge točke nezasitna programa. Po zakonu ljudske mase koja slavi trenutačne aktere i akrobate, sva je vrijednost sadržaja u hipu, kao kada se progledaš u zrcalu i odmah zaboraviš kakav si. Sve samo dušak! Hip. „Na hipu se vrijeme vrti, jedan hip je sve do smrti“, gundulićevski formulirano. Razuman čovjek, pogotovo vjernik, zna da takvi čini trenutačno zaustavljaju, doduše, dah kod radoznalih besposlenih motritelja, ali je svjestan da nijedna takva izvedba nema budućnosti, ni zemaljske, kamoli nebeske.
Ljudi nešto motre i ocjenjuju „uzvišenim“ po svojim kriterijima ljudskih strasti, senzacionalističkih uzbuđenja, pljeska i vriska drugih, zova na teve-emisije, pa nije uopće vrijednost u onome što je tko nešto rekao, nego to da je uživo nastupio pred javnošću. Razmišlja se ne iz grumena mozga, nego iz hrpe raspuštene požude i strasti.
Bogatun. Jedan veliki bogataš u svijetu, da mu imena ne spominjemo, puno poznatiji od atenskoga Herostrata, bogataš koji je kadar svojim papirnatim bogatstvom u ekonomskom pogledu „zapaliti“ ne samo Artemision, nego čitavu oveću državu, i to ne jednu, i koji ima televizijskih nastupa koliko zaželi, jednom prilikom reče da je njegova životna želja i program obaranje i obezvrjeđivanje Božjih zapovijedi. Kakva je pred Bogom ta odvratnost, toga zemaljskoga ogavna Gavana! A Isus je onaj svoj princip izrekao upravo u kontekstu kritike bezumna bogataša i bogatstva, koje zna odvesti od Boga. To slušali i rugali mu se farizeji, srebroljupci. A on će im: „Vi se pravite pravedni pred ljudima, ali zna Bog srca vaša!“ – Lk 16,15 – sve u istom retku. A onda ono o „uzvišenosti“ pred ljudima i o „odvratnosti“ pred Bogom. A to je riječ Gospodnja, a ne ona farizeja i srebroljubaca. Slična je misao i o oku i o srcu i u 1 Samuelovoj 16,7: Čovjek gleda na oči, a Bog gleda u srce!
Iz ovoga bi se dalo zaključiti da može biti istinito i obratno rečeno: Ono što je odvratno pred ljudima, što ljudi ismijavaju, čemu se rugaju i od toga lakrdiju stvaraju, često je uzvišeno pred Bogom. Kao što je, recimo, opsluživanje naravna Božjega zakona, obdržavanje svih Deset Božjih zapovijedi, vjernost ženidbenim dužnostima „i u dobru i u zlu“, rađanje i odgoj djece; prihvaćanje svećeničkoga i redovničkoga zvanja; iskreno i razumno prakticiranje posta, molitve i milostinje, i druge uzvišenosti čestita i bogobojazna života.
* Svemoćni i svemudri Bože, tvoje misli nisu naše misli, tvoji puti nisu naši puti, pa tako ni tvoje prosudbe nisu uvijek naše prosudbe. Pred tobom je toliko puta odvratno ono što je nama ograničenim ljudima uzvišeno, a pred tobom je uzvišeno ono što je toliko puta nama ljudima odvratno. Molimo te, uskladi naše misli sa svojima, naše putove sa svojima, naše kriterije sa svojim kriterijima da i nama bude uzvišeno ono što je pred tvojim Licem uzvišeno.
+ R. P.
Izvor: Crkva na kamenu
