Uzrečica biblijskoga pisca poznata mudraca Siraha, uzeta kao naslov za ovo razmišljanje o slavi koja završava u poniženju, stečena je na vatri životnoga iskustva i cjelovito zvuči ovako:
„Ima slave koja vodi poniženju,
a ima ljudi koji iz poniženja podignu glavu“
(Sirah 20,11).
Ključne riječi: ljudi, slava, poniženje, uzvišenje.
Ljudska slava. Slavan znači biti poznat među ljudima imenom i prezimenom, glasovit zbog nekoga istaknuta naravna svojstva. Popularan znači tako medijski razglašen da ga narod ustima hvali i rukama mu plješće zbog neke njegove izvanredne značajke ili sposobnosti: plemenitosti, govorništva, izuma, glume, vrline, vještine, pjesme, igre. A svaki je od tih naravnih talenata Božji dar koji je brušen i dorađivan u vlastitoj radionici. Zaustavimo se na igri kao svjetskoj zabavi. Danas je vjerojatno najbrži put do nacionalne ili čak svjetske slave ako je mladićak ili mladić izvrstan nogometaš. Trener ga primijeti i pozove u Jedanaestoricu. Njegova ekipa, klupska ili državna, dospije do finala svjetskih natjecanja i prvenstava (vidi sliku na početku). I gleda ga više od dvije milijarde očiju, da ne kažem ljudi, na televiziji, a on briljira. I u sebi umišlja da je on sam, osobno, glavom i nogama za to zaslužan: sve što sam postigao, stekao sam svojom snagom! – sam sebe uvjerava i reklamira. On vježba, on trenira, igra, dribla, zna pa zna. Loptom zavija kako hoće. Protivnika okreće kako želi, ostavlja ga na zemlji u poniženju, uz ironičan osmijeh navijačke publike. Ide mu od noge na svakom koraku. Nakon pobjede daje izjave novinarima o svome talentu koji, naravno, isključivo sebi pripisuje a gledatelji samo komentiraju: „A igrača! Onako golobrad, a onakav dribler! Minutaža: svih 90 na terenu! Nije mu Pele ni do pete.“ Brazilac Pele, prvo ime svjetskoga nogometa, koji je kao 18-godišnjak nastupio na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj 1958. I Brazilci bili prvaci. I još tri puta zaredom. Tako se postiže zemaljska trenutačna slava i tako mu svjetski mediji šire naciju, prezime i talent. Udara mu slava u glavu, ne zna kako se obraniti. A lova do krova. Sa ženama nije imao takve sreće kao s loptama. S tri vjenčane žene imao je sedmero djece. Ona majka koja cio dan, i to iz dana u dan, provede u odgoju i podizanju svoje petero djece nije nikomu poznata ni zanimljiva ni famozna ni slavna. A neusporedivo je važniji i sadržajniji njezin odgoj nego to munjevito trčanje za praznom loptom po travnatu igralištu. Onaj znanstvenik koji ne prestaje proučavati i pisati o nečemu što će biti sutra korisno za sve čovječanstvo nije uopće znamenit ni medijski rasprostranjen. Ona časna u karmelu koja se moli, žrtvuje, Kristu suobličuje, nikada ne će dospjeti ni na stranice vjerskoga kamoli svjetskoga tiska. Nego nogometaš, koji je u igri pun ljudskoga varanja, koji ne donosi ništa trajna ni korisna čovječanstvu osim trenutačna uzbuđenja u kojem se gledatelji često razočaraju i pokaju što su uopće pratili utakmicu, a pogotovo ako je išao u drugu zemlju gledati je, jer mu je idol 9 puta promašio „zicere“, a 10. put slučajno opalio i lopta zalutala u gol. I pobijedio! I slavlju nema kraja. To je ljudska prazna slava: tu se troše silni novci, tu se gubi dragocjeno vrijeme. Tu se prati preprodaja igrača. Tu se puni smisao života i već treći dan vidiš da je sve to puki besmisao, praznina, jalov lov, trla baba lan o dlan da joj prođe dan. A najljepša je ona vijest iz toga soja da je prošle godine skupina navijača iz Pariza odletjela za svojim klubom u Rumunjsku, a utakmica bila u Madžarskoj. Promašili državu, a ne samo loptu. Kao da oni razlikuju Rumunjsku od Madžarske!
Nerijetko se čuje rečenica da poniženje vodi u slavu, ali ovdje je obratno. U drugoj će rečenici mladić pomalo podizati glavu iz prašine i pijeska.
Poniženje. Rekosmo da je posrijedi ljudska slava koja se stječe u oholosti i prenapuhanosti i koja nerijetko vodi u poniženje, završava čak nekada u sramoti i obeščašćenju. Mediji sve više i više donose besmislene i besramne izjave vrhunskih športaša. Koliko u igri osebujan, toliko u kulturi plitak i oskudan. Jučer slavljen, danas slomljen. Nije više ni na klupi, nego izvan stadiona. U gradu luta. Propio se. Jučer ga nose na rukama po igralištu, a danas na nosilima u bolnicu, eno ga već godinama u kolicima, ne može nikuda. Da ti ne pričam o škandalima i drogama ovoga ili onoga pokojnoga, drugoga svjetskog igrača. Do čega ga je dotjerala „slava“!
Uzvišenje. A ima takvih poniženja iz kojih čovjek malo pomalo podiže glavu, osvješćuje se, dolazi k sebi, opamećuje se, oporavlja, promatra svijet drugim očima. To je poniženje pogodilo neku njegovu zlu strast i smrvilo je do neprepoznatljivosti. I čovjek se preporodio. Netko mu pribio glavu uza zemlju da ispuše svu svoju besmislenu napuhanost, da mu se vrate pluća i oči na svoje mjesto. Tako će s nosom u prahu najbolje spoznati koliko je on sam samo zrnce prašine i po čemu je on zaslužan da bude tako kratkotrajno slavan. Takvo ga poniženje, ako ga znade prihvatiti kao odgojnu metodu, može povesti u pravu i zdravu slavu. Cijeniti duševne vrijednosti ispred tjelesnih. Boriti se da kroz kušnje ovoga svijeta spasi dušu svoju za vječnost. „Oholost ponizuje čovjeka, a ponizan duhom postiže časti” (Izr 29,23).
Božja slava. Mi vjernici kažemo da smo kao stvorenja – slava Božja, vanjska slava njegova, jer Bog ima u sebi, u Presvetomu Trojstvu, svoju savršenu slavu. Ne treba mu vanjske slave. On želi nas usrećiti. Dovesti nas u vječnu slavu da budemo dionici njegova blaženstva. Dio čovječanstva sve pripisuje sebi, a pravi vjernici svojim životom i djelom pokazuju koji su Božji darovi i milosti, i kako su zahvalno radili s tim darovima i tako Boga proslavili, tj. razglasili njegovu moć i slavu na ovome svijetu.
Objave. Sv. Pavao piše Korinćanima i Korinćankama: „Znam čovjeka u Kristu: prije četrnaest godina – da li u tijelu, ne znam; da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – taj je bio ponesen do trećega neba. I znam da je taj čovjek – da li u tijelu, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti. … I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim“ (2 Kor 12,2-4.7). Počeo je u trećem licu, pa završio u prvom.
Pavao je u neka doba pao na oba koljena pred Presvetim Trojstvom i više puta molio Boga dostojno, pozorno i pobožno da ga oslobodi te nesretne trnovine u tijelu, vraškoga ostana, koji ga svakodnevno udara i ponižava. Ali na takvu molitvu: „Zato sam tri put molio Gospodina da [trn u tijelu] odstupi od mene, Bog mu neočekivano odgovori: „Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje“ (2 Kor 12,8-9).
Apostol je molio da ga mimoiđe kalež ponižavajuće kušnje i patnje, ali nije bio uslišan zato što mu je bilo namijenjeno nešto puno uzvišenije negoli čupanje trna iz kože (strasti, nagoni, slabosti, srdžba, fizički nedostatci, kojekakve misli, osjećaj grješnosti, kompleks inferiornosti, neka gadna vidljiva bolest, epilepsija…). Bila je Pavlu namijenjena posebna milost do koje se morao probiti samo polaganjem ispita na toj bolnoj trnovini koju mu je Bog ugradio u tijelo. Oholost se trnovinom ispuhuje.
* Bože, koji pripuštaš da se neki iz prolazne slave nađu u nezgodnu i dugotrajnu poniženju, a drugima iz poniženja podižeš glave, molimo te, prilagodi nas svojim mudrim putovima koji vode k vječnomu spasenju i slavi u tebi.
† R. P.
Izvor: Crkva na kamenu
