Ovih dana do nas dopiru izvještaji sa svećeničkih ređenja diljem Crkve u Hrvata. Također, pred nama je i vrijeme brojnih mladomisničkih slavlja i sve se nekako gleda kroz prizmu govora i molitve za duhovna zvanja. Što uopće znači biti svećenik? Kao netko tko je ovih dana proslavio svoju petu obljetnicu svećeništva, pokušat ću napraviti osvrt na moj izbor, jer jedino o njemu smijem govoriti.
Sjećam se dana kad sam krenuo u sjemenište. Imao sam 14 godina, dječju vjeru i povjerenje, a najviše od svega, imao sam ideal koji je stajao ispred mene. Kako sam cijelo djetinjstvo proveo blizu oltara i u društvu svećenika koji su bili u mojoj župi, u mojoj glavi je postojala slika kako će sve to izgledati. I sjećam se toga osjećaja u svome srcu, da me netko toga trenutka pitao želim li se zarediti, pristao bih istoga časa. I dolazak u strani rad u kojem nisam nikoga poznavao, novi ljudi, novi mentalitet, nova škola, a ja sve, samo ne društven. I kad sam preživio početni šok odvajanja od kuće, krenuo je i taj put. Sjećam se toga ushićenja kad sam prvi put bio na đakonskom ređenju. Kad sam prvi put tako blizu osjetio ono za čim idem, činilo se kao da je taj dan stoljećima daleko. Oni su već došli do kraja, a ja još nisam bio završio ni prvo polugodište prvoga razreda. A kako sam se prevario, jer vrijeme je proletjelo i brže nego što sam mislio.
Onaj ideal za kojim sam pošao s vremenom se mijenjao, postajao je realniji kako sam ja postajao stariji. A želja za svećeništvom ostala je ista. Nekad je, istina, bila malo zamagljena različitim poteškoćama koje je život stavio pred mene, ali je ostala i procvala do konačnoga izbora i odluke. I tada, kad sam postao svećenik, shvatio sam koliko je to zapravo tek početak onoga lijepog puta na koji me Krist pozvao.
Shvatiti i prihvatiti veličinu i uzvišenost svećeništva je nešto što sam postupno shvaćao, ponajviše slušajući kako ljudi velikim doživljavaju stvari poput pričesti pod obje prilike ili mogućnost klanjanja, dok sam ja onaj koji svojim rukama svakodnevno dodiruje samoga Gospodina. I počeo sam zahvaljivati na toj milosti koju sam tako nezasluženo dobio. Uzet iz naroda, za narod prinosim žrtve. A svetost svećenika uvelike ovisi i o molitvama onih kojima je poslan, i zato je potrebno uvijek moliti, kako za nova, tako i za postojeća duhovna zvanja, da budemo vjerni i ustrajni u onome što smo obećali.
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
