Postoje neki trenutci u životu svakoga čovjeka u kojima se jasno počinju definirati njegove vlastitosti koje ga čine različitim od drugih. Nema ništa neobično u tome da se to događa u svakodnevici i u životu pojedinca, ali kada se takve stvari dogode u skupini, zajednici, onda nastaje pitanje: “Kako je moguće da se na mjestu na kojemu djeluje zakon mase razvijaju i rastu upravo karakteristike koje pojedinca razlikuju od mase?”
Gledao sam često s prozora svoje bogoslovske sobe navijače kako divljaju po ulici, kao da sva pravila i svi zakoni u toj masi prestaju, a bezakonje i beskičmenjaštvo nastaje, jer iz pojedinca izlaze sve one inhibicije koje se boji pokazati kada je sam i odgovoran, dok u masi razulareno urla, viče i galami. A onda promatram ovu drugu skupinu koja se kvantitetom ne razlikuje puno od ove prethodno spomenute, ali potiče u čovjeku potpuno drugačije karakterne i druge osobine.
Zajednica koja u svom temelju ima Isusa Krista i koja se, po vlastitom predanju u služenju u karizmi na koju je pozvana, prepušta vodstvu Duha Svetoga u krilu Crkve i pod duhovnim autoritetom svećenika, mjesto je gdje svaka duša može pronaći onaj spokoj u kojemu će se smiriti i pogledati u ogledalo duše te rasti u želji da bude što bliže Bogu. I dok u devijantnoj masi pojedinac svoj identitet skriva iza identiteta mase, dajući sebi izgovor za učinjeno, kao kada dijete kaže mami i tati da svi to tako rade, zajednica omogućuje pojedincu da bude prihvaćen u svoj svojoj različitosti, kao onaj koji je od Boga ljubljen baš onakav kakav jest, svjedočeći kako se upravo tim i takvim karakteristikama Bog služi da bi se u njegovu životu proslavio.
Nije zato neobično da danas, kada nam se pokušava stvoriti privid opadanja morala i odstupanja od svega onoga što je sveto i pravedno, sve više ljudi, posebice mladih, žudi biti dijelom zajednice, upoznati Boga i prihvatiti njegovu volju, biti pod Kristovom zastavom i svojim životom i svime što jesu svjedočiti da postoji put kojim nam je ići, da je moguće biti drugačiji i da je moguće biti u svijetu, a ne biti od svijeta.
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
