Evanđelje svetoga Luke u Muci Gospodnjoj donosi prikaz dvostruka dvojca koji je na svoj način obilježio i božansku Isusovu stranu i našu ljudsku.
Prvi je dvojac apostolski: Petar koji je u svakom apostolskom popisu na prvom mjestu, i Juda koji je u svakom apostolskom popisu na posljednjem mjestu doživljavaju različite sudbine, već prema tomu kako su se postavili prema Isusu, Otkupitelju ljudskoga roda. Odnos se pokazivao od Posljednje večere, na kojoj je Gospodin ustanovio sakramente Euharistije i svetoga Reda, neposredno nakon nje, zatim u Maslinskom vrtu gdje Isus u molitvi doživljava završnu smrtnu borbu i predanje u Božju volju, do Kajfina dvorišta, i to sve u noći s Velikoga četvrtka na Veliki petak.
Juda, jedan od Dvanaestorice, jedini ne-Galilejac, rodom iz judejskoga Kariota, „ode i ugovori s glavarima svećeničkim i zapovjednicima, kako da im ga preda“ (Lk 22,3-4). Srebroljubac zadovoljan s trideset srebrnjaka! Nitko ga živ nije vrbovao, nitko ga ucjenjivao, nitko mu životno prijetio, nego on sam od sebe, svjesno, slobodno i hotimično, požudan za srebrninom, ode da s glavarima svećeničkim utrži Učitelja s kojim je tri godine živio, slušao njegove pouke, propovijedi, gledao njegova čudesa. Gdje je našao priliku da se u Isusovoj školi vježba u svojoj pohlepi i škrtaluku! On će k Isusu doći potajice u Getsemanski vrt, osobno će predvoditi hramsku četu s desetcima redara ili policajaca. On će, na dani znak svojoj razbojničkoj družini, Isusu pristupiti i poljupcem ga prokazati, a stražari će pritrčati. Nije Juda očekivao da će se Isus sam olako predati, pogotovo ne da će ga Isus upitati: „Juda, poljupcem Sina Čovječjega izdaješ?“ (Lk 22,48). Kada nesretni apostol, koji se prometnuo u apostata, uvidje što uradi i da se Isus mirno i neočekivano predade, razočaran nad izdajom, baci novac u hramsku riznicu, ode, objesi se „pa se stropošta, raspuče po sredini i razli mu se sva utroba“. Te riječi prenosi Petar apostol, a Luka evanđelist u Djela apostolska (1,18). Tako završi jedan od Dvanaestorice, koji svojedobno primi veličanstveno poslanje propovijedati Evanđelje svakomu stvorenju… Valjda jedino samoubojstvo zabilježeno u Novom Zavjetu. Juda nije uopće htio razumjeti Isusa Krista. Možda je u sebi mislio: ja ću ga izdati, a on će im kao toliko puta umaknuti, a lova u mene u džepu! Uostalom, da ga je imalo shvatio, on bi i nakon sramotne izdaje, mogao doći k Isusu i zamoliti ga za oproštenje. I Isus bi mu oprostio.
Petar, oslanjajući se oholo samo na svoje ljudske sile, a i one mu nedostaju, ne tražeći nikakve pomoći od Isusa, govori na Posljednjoj večeri: „Gospodine, s tobom sam spreman i u tamnicu i u smrt“. Pa gdje je našao priliku da se u Isusovoj školi vježba u svojoj oholosti i umišljenosti! A Isus ga proročki ponizno prizemlji: „Kažem ti, Petre, ne će se danas oglasiti pijetao, dok tri put ne zatajiš da me poznaš“ (Lk 22,33-34). Umišljeni Petar, želeći opovrgnuti Isusa, stjerati u laž vječnu Istinu, opremi se, naoruža te za Isusom u Maslinski vrt. Dok se Juda izdajnik sa svojom četom približavao k Isusu, koji se na posebnu mjestu žarko, i sve žarče, Ocu molio i svoju ljudsku volju predavao u volju Očevu, sneni se apostoli od gungule probudiše. Petar pritrča i mačem udari zapovjednika Malha, kojemu odsiječe „desno uho“. Isus prekori Petra, između kamenja uze odsječeno uho te ga čudesno prilijepi Malhu na mjesto gdje je i bilo. Petar i dalje u svojoj naopakoj želji da dokaže Isusu da nema pravo, da pokaže kako je on spreman s Isusom i u tamnicu i u smrt, pođe za Gospodinom na noćno suđenje Kajfi u blizini Hrama. Kada je Petar zajedno s Ivanom kanio u Kajfinu sudnicu da bude svjedokom prve ruke, zaustavi ga „sluškinja, vratarica“ (Iv 18,17) u dvorištu, a Ivan uđe u sudnicu. Budući da je bilo hladno, u dvorištu je naložena vatra kojoj se Petar približio da se ogrije. Ali prema ognjenu svjetlu prepoznaše ga neke vratarice. Kada ga ugleda jedna sluškinja, reče pred svima: „I ovaj bijaše s njim!“, s Isusom. Petar, ne trepnuvši okom, zanijeka: „Ne znam ga, ženo!“ Iako je identificiran, Petar se ne odmiče od vatre. Pa tako domalo netko drugi od prisutnih dobaci Petru: „I ti si od njih!“, od Isusa i apostola. Vjerojatno ga prepozna po galilejskom naglasku. Petar ga poče uvjeravati: „Čovječe, nisam!“ I nakon jedno „sat vremena“ – vidiš li koliko je Isus u sudnici bio ispitivan? – opet netko od nazočnih kod vatre reče Petru: „Doista, i ovaj bijaše s njim!“ A Petar opet po svoju: „Čovječe, ne znam što govoriš“, očekujući valjda da ga Isus pozove da svjedoči za njega u sudnici. Petre, Petre, Isus će sada svjedočiti za sebe pred velikim svećenicima u dvoru, a ti svjedoči za njega pred sluškinjama i nazočnima u dvorištu! I znamo kako je dalje dramatično teklo: Dok je Petar pred prisutnima kod vatre svjedočio da ne pozna toga čovjeka, taj Čovjek upravo tada naiđe tuda, obazre se i upre pogled u Petra, prodre mu božanskim očima do srži svijesti i do najdubljega glasa savjesti. U to se i pijetao oglasi, a Petar, ne mogavši izdržati Gospodinov pogled, ni pijevčevo kukurikanje, iziđe van, zakuka i gorko zaplaka (Lk 22,55-62). Prvak apostolski, koliko se prije u svojoj samouvjerenoj oholosti isprsivao pred Isusom, toliko se sada u poniženju grizao u sebi i nije mogao zaustaviti glasno i bolno jecanje da su ga svi čuli i čudili mu se. Kada ne želiš slušati Isusa, Petre, slušaj pijevca i natopi to Kajfino dvorište, njegove stepenice i Jeruzalemski trg potocima svojih gorkih suza! Petar nestaje s biblijske scene čitav Petak, čitavu Subotu, do Nedjeljnoga uskrsnoga jutra kada mu se milosrdni Isus ukaza.
Drugi je dvojac razbojnički. Kao što je u Apostolskom zboru Petar bio prvi, a Juda posljednji, tako su na Kalvariji s Isusom bila razapeta dva osuđena razbojnika: Dizma na desnoj strani, a Gizma na lijevoj. Iako tu zgodu o raspeću dvojice razbojnika prikazuju evanđelisti i Matej i Marko, ostavljajući ih do kraja kako i sami vrijeđaju Isusa, ipak samo evanđeoski pisac Luka donosi obraćenje desnoga razbojnika, možda nekoliko minuta prije njegove smrti.
Gizma, lijevi, pokaza se razbojnikom i na križu, pridružujući se svoj onoj razularenoj svjetini koja izmišljaše uvrjedu za uvrjedom, te i sam lijevi razbojnik prigovaraše Isusu: „Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!“ (Lk 23,39). Da je iskreno molio, Isus bi ga uslišio. Ali ciničan je to i gorak prigovor koji ne očekuje odgovora. Zato odgovora nije ni čuo. Isus na takve neljudske besmislice božanski šuti. Lijevi samo još dublje tone u svome razbojstvu!
A u duši Dizme, desnoga, dogodi se bitna promjena. On čak prekori lijevoga kolegu, pohvali Isusa i ujedno ga zamoli: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje“. Isus mu na to odgovori: „Zaista, tebi kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ (Lk 23,42-43). Desnomu Isus smjesta odgovori, i to veličanstvenom nagradom za njegovo obraćenje: oprašta mu sve krivnje, otpušta mu sve vremenite kazne, za života mu obeća raj kao nikomu na ovome svijetu. I to je jedino mjesto gdje Isus spominje riječ „raj“. I toga istoga dana i duša se raskajana razbojnika nađe s Dušom Isusovom pred Ocem nebeskim. I to je prvi plod Otkupljenja koji je Isus zaslužio svojom predragocjenom Mukom i donio Ocu svomu na nebesima: Gledaj, Oče, ovu ljudsku bijedu koja se po žrtvi prolivene Krvi i spržena Tijela pretvori u divnu pobjedu!
Eto kako je završio ovaj dvostruki dvojac:
Apostolski: prvak se Petar iz oholosti stropošta u vlastito poniženje. Isus ga motri pogledom. Petar se osvješćuje i svoje odreknuće gorko oplakuje. Isus mu se prvomu od apostola ukazuje nakon svoga Uskrsnuća.
Posljednji se Juda samoubilački s drveta stropošta, raspuče mu se utroba i fizički katastrofalno završi u smrti. Isus šuti. Nikomu ne kazuje kakva mu je vječna sudbina.
Razbojnički: desni Dizma iz razbojništva prelazi u obraćenje i moli Isusa da ga se sjeti u Kraljevstvu svome. Isus mu odgovara velebnom nagradom, nebeskim rajem.
Lijevi Gizma ostaje u svome razbojništvu koje svjesno i prkosno potvrđuje i prema Isusu te tako umire. Isus na to šuti. Nikomu ne kazuje kakva mu je vječna sudbina.
Kako raskajani Dizma onako olako zaradi nebesa? Samo jednu izgovori rečenicu Isusu, a tako i Isus njemu. I evo ga u raju! E da je to lako izgovoriti, to bi učinio i Gizma, koji je čuo i Dizmin vapaj i Isusovo uslišanje. I opet ostao u svojoj zagonetnoj smrknutosti. Niti moli Isusa da ga se sjeti, niti spominje Kraljevstva nebeskoga.
Možda je i najteži trenutak kada Isus zašuti: da nas hoće barem pogledati ili koju nam progovoriti, sve bi bilo drukčije. Hoće, hoće, ali on od nas očekuje osobnu molbenicu da nas se sjeti u raju, odnosno očekuje našu suzu kojom oplakujemo svoje izdaje i zatajenje. Ali kada ga vrijeđamo, onda nam ozbiljnu opomenu upućuje, i to s Križa! I ne znamo na ovome svijetu kakva nam je posmrtna sudbina. Ali ako se iskreno kajemo, vjerujmo u neizmjerne zasluge Muke na Križu Krista Gospodina koji nam je jedini moćan otvoriti rajske dveri!
† R.P.
Izvor: Crkva na kamenu
