Evanđeoska čitanja u vrijeme Došašća potiču nas na razmišljanje o smislu našega ljudskog života, o našoj vjeri u Boga, planera svega stvorenoga. Kao ljudi pitamo se ne samo kamo idemo i što nas čeka na kraju putovanja, nego se zanimamo i za ono što je bilo prije nas. Radoznali smo gdje su nam izvori i korijeni. Kao vjernici kako možemo očekivati konačno otkrivenje Božjega plana, istine i milosrđa, kao i otkriće sve one ljudske sebičnosti i dvoličnosti, ako se ne osvrćemo na temeljnu prekretnicu povijesti, na pojavu našega Spasitelja Krista Gospodina po kojemu dolazi Božja Objava i spasenje?!
Oni koji ne vjeruju, pogotovo oni koji smatraju da su zaduženi da u drugima vjeru ugrožavaju, imali bi pravo u prigovaranju da je vjera neka projekcija ugodnih a neostvarivih želja, „opijum naroda“, kada ta vjera ne bi imala oslonca u konkretnoj povijesti. A ovako, jer su povijesne činjenice neumoljive, takvi su nevjernici prisiljeni nijekati i povijesnu zbilju Isusa Krista, samo da bi dokazali da imaju pravo.
A što se tiče tajni, njih, Bogu hvala, ima u preobilju i u prirodi stvari i u psihi ljudi. Što se više atom razbija i svemirske galaksije razvijaju, i što se više čovjek proučava, to ima sve više tajni. Pa ako pitaš kojega zanesenjaka, koji je svom glavom za znanost a svim srcem protiv vjere: kako to da postoje toliki misteriji u stvarnosti? – on će odgovoriti da se to duguje našemu privremenom neznanju. Ali će doći dan kada će biti sve jasno. Zapravo, to i mi vjernici tvrdimo, samo malo drukčije: Doći će dan kada više ne će biti ni vjere ni nade, ni naporne znanosti, kada će ostati samo prava i nepatvorena ljubav onih koji su je pokazivali na ovome svijetu prema ljudima, i prema Bogu.
Ovovremenita vjera i nada utemeljene su na osobi i djelu Krista Gospodina koji je sišao na ovu našu zemlju i ušao u ovu ljudsku povijest. Tako je kršćanska vjera vezana uz povijesni događaj koji je posve dokaziv i posve neizbrisiv. Dokumentiran. Štoviše, toliko očit da je sav svijet, i pobožan i bezbožan, prihvatio godinu Isusova dolaska na zemlju kao početak nove ere čovječanstva.
Sv. Luka uokviruje Božju riječ u određeno povijesno vrijeme, u konkretne zemljopisne granice, spominjući političke i religiozne osobe poznate tadašnjemu svijetu. Ono što je evanđelist obećao u prvome retku svoga Evanđelja: „pošto je sve, od početka pomno ispitao“, da će nastojati „sve po redu napisati“, eto toga se načela drži i u odlomku koji čitamo na 2. nedjelju Došašća:
„Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio
Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i
zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane
i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji“ (Lk 3,1-2).
Tri nam misli valja istaknuti u ovome dijelu:
– Narodni glavari. Luka predstavlja čak petoricu tadašnjih državnih glavara koji su vladali svijetom i Palestinom, i dvojicu velikih svećenika u izabranom narodu. U vrijeme tih moćnika koji su bili bespomoćni s obzirom na vlastito spasenje i na spasenje svojih podložnika, Bog šalje svoju svemoćnu riječ koja spašava svijet.
– Prenositelj poruke. Božja riječ silazi na jednu određenu osobu, na Ivana, Zaharijina i Elizabetina sina, koji je čudesno začet i rođen, a odrastao u pustinji natapajući svoj duh rosom Božje milosti. Bog ne stvara gungulu u narodu, ne potiče vanjsku revoluciju. Nitko ne može prigovoriti da je posrijedi neko priviđanje i psihoza usplahirene mase. U središtu je svega zbivanja samo jedan ovlašteni čovjek, Ivan, preteča Gospodinov. Bog uvijek poštuje svoje načelo „gorušičina zrna“, koje u sebi nosi nezaustavljivu snagu rasta. Tako će se i Božja riječ, upućena jednomu čovjeku, Ivanu proroku, razvijati tijekom vremena da će o njezinim granama moći visjeti čovječanstvo. Uostalom muško ime Ivan najčešće je ime u kršćanskom svijetu. Koja to majka ne bi željela da njezin sin ima nešto od Ivana Krstitelja, barem ime!
– Poruka: obraćenje. Ta se Božja riječ odnosi na krštenje obraćenja i na otpuštenje grijeha. Eto što je potrebno čovječanstvu: osloboditi se od zla da se uzmogne susresti sa Stvoriteljem. U tom smislu Ivan se prisjeća teksta davnoga i silnoga proroka Izaije te u jordanskoj prodolini izvikuje njegove riječi:
Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!
Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne!
Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade!(Lk 3,4-5; Iz 30,3-5).
Ova predivna slika iz reljefne prirode uzeta je zapravo iz tadašnjega javnog života. Kada bi koji kralj pošao posjetiti koje mjesto ili kraj, obično bi poslao ispred sebe glasnike da zovu narod neka poravna hrapave staze da se kraljeva kola ne prevale.
U prenesenu smislu poravnati staze znači upotrijebiti svu potrebnu duševnu snagu, strpljivost i dobrotu za izglađivanje vlastita temperamenta. Ispuniti doline znači obogatiti svoje srce razborom, iskrenošću, odlučnošću, krjepostima, a povrh svega pouzdanjem u Božju providnost. Pozivom: neka se brežuljci slegnu, Izaija, odnosno Ivan poručuje: ljudi, odstranite od sebe naopaku uznositost, okanite se preuzetnosti, priznajte svoju nemoć, tražite Božju pomoć. Eto to je obraćenje, radikalno djelo koje neprestano iscjeljuje našu ranjenu i požudnu narav.
Takvom svojom pripremom idemo u susret Gospodinu, koji se i danas želi roditi u našem Betlehemu i u našem srcu. Slušajući Ivana glasnika, slušamo Božju riječ. Ne dopustimo da ta riječ ostane samo glas Vapijućega u pustinji. Ovdje se na zemlji od nas zahtijeva mukotrpna priprema, a sutra nas na nebesima čeka obećana i neprolazna slava.
† R.P.
Izvor: Crkva na kamenu
