Pogledati Gospodinu u oči i razgovarati s njim jedna je od tolikih nezasluženih povlastica koje je On sam darovao čovjeku, želeći mu biti blizu u svakoj potrebi i u svakom životnom času. Gledajući sa strane na ovu tako divnu priliku za bliskost sa Svemogućim, čini se nemogućim biti nesretan i nezadovoljan u svom životu. Kažu da najviše šteti čovjeku i uništava ga ono što ne izgovori, nego pusti da ga izjeda iznutra. A pogledaj, ovdje imamo uho koje nas sluša, srce koje nam je blisko i koje nas ljubi iznad svega. A povrh toga, imamo Gospodina koji je spreman sve naše terete na sebe preuzeti i boli naše ponijeti umjesto nas.
Čuo sam toliko puta ljude kako se žale da im je život pretežak i kako više ne mogu izdržati nositi svoj teret i teret svih onih koji su oko njih i da osjećaju kako više ne mogu tako. Pitam se je li moguće da jedan čovjek koji je kršten, koji je ucijepljen u Krista i njegovo mistično tijelo – Crkvu, ne zna da je Gospodin svemoguć. Toliko blijedih pogleda punih nevjerice dobije onaj koji se usudi naglas konstatirati da je Bog svemoguć i da može i želi promijeniti naš život na bolje, ako mu to dozvolimo. Nameće se samo po sebi pitanje: Želi li uopće čovjek biti slobodan? Jer ako je slobodan, koji mu je onda izgovor za bijeg.
Najbolje rješenje u borbi sa samim sobom jest jasnoća. Onaj koji čita evanđelja vjerojatno primjećuje da Gospodin nikad nije dvosmislen, nikad ne ostavlja nauk otvoren tumačenju, nego je uvijek jasan i precizan, čak i onda kad se boji smrti u Getsemaniju. Ako slijedimo njegov primjer, jasnoća je uvijek na našem jeziku i u našem srcu. Jer rob je onaj koji stvara o sebi i svojoj situaciji sliku patnje i mučeništva punu apstraktnih uzroka i nepoznatih izvora. Nejasni se problemi ne mogu riješiti, nego postaju izgovor za vlastitu tromost, mlakost i nerad. Gospodin nas poziva da budemo jasni, aktivni i puni života, uvijek u kontaktu i bliskosti s Njim i uvijek poslušni njegovoj volji. Jer to je jedini pravi i istinski put.
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
