Imaju li neodgovoriva pitanja odgovor?

Foto: www.pexels.com

Ima u vjeri onih pitanja koja ljudi postave tako da im se najprije zadiviš kreativnosti osobe koja ga je postavila, nakon toga se začudiš broju mogućnosti koje daje samo pokušaj odgovora, a onda staneš i počneš razmišljati i čuditi se samome sebi kako ti to nije nikad palo na pamet pitati. Slična stvar dogodila mi se prije nekoliko dana. U jednom susretu u kojem sam sa svojim sugovornicima dotaknuo brojne teme vjere, jedna me nejasnoća jednoga od sugovornika ponukala da malo dublje razmislim o svemu onome što se krije iza toga. Naime, on je u razgovoru s jednim mladićem stavljen pred upit: “Ako je vječni život mjesto gdje više ne će biti ničega materijalnog, ja tamo nemam želju biti, jer mi nije jasno što ću ja tamo raditi cijelu vječnost?” Kako sâm nije znao odgovor, odlučio se obratiti prvom dostupnom svećeniku, a to sam bio ja.

Razmišljajući, što u tom trenutku, što kasnije upravo o ovoj temi, pokušao sam razumjeti mladića, jer nije jednostavno čovjeku koji se tek rađa u istinski život i otkriva stvari koje ga uveseljavaju reći da toga ničega ne će biti, i to samo zato jer je netko tako rekao, i da je to nešto za što trebamo moliti i čemu trebamo težiti, još ga uz to uvjeravajući da je to najbolje za njega i da je to mjesto istinske sreće. I razmišljajući o ovome, sjetim se Pavla koji Filipljanima kaže da će Gospodin sve nas i naša grješna tijela suobličiti svome slavnome tijelu. To je tijelo koje je savršeno, i samim time nadopunjuje sve nesavršenosti koje ljudsko tijelo ima na sebi zbog grijeha. I iz svih tih, nazovimo ih duhovnim ranjenostima, izlaze svakojake potrebe, od onih osnovnih, pa do onih koje nas zabavljaju u trenutcima kada nam je dosadno, a zajednička karakteristika im je da čovjeku umanjuju slobodu u svemu onome što čini, pa tako i u potpunom opredjeljenju za Gospodina, jer nam se čini da se više toga moramo odreći nego što dobivamo. A zapravo kad Gospodin “usavrši” naše smrtno tijelo, nadoda mu sve ono što mu nedostaje da postanemo uistinu njemu slični, tada ćemo uistinu moći skupa sa sv. Terezijom Avilskom reći: “Samo Bog je dosta!” Jer on je onaj koji ispunjava svaku našu želju i potrebu i želi da skupa s njim i u njemu imamo sve. I uistinu, u sebi nam sve daruje.

Don Ivan Marčić

Izvor: Crkva na kamenu