MOSTAR – U Pastoralnom centru župâ sv. Marka evanđelista Cim i sv. Luke evanđelista Ilići od rujna 2025. održavaju se mjesečne tribine – predavanja za obitelji odnosno za bračne parove od njihova vjenčanja do 25. obljetnice njihova bračnoga života.
Stručna i korisna predavanja o obiteljskoj tematici imali su razni predavači. Tako u rujnu predavanje je održala Ivana Granić Galić, specijalist kliničke psihologije; u listopadu mjesni biskup Petar Palić; u studenom dr. Anita Begić, socijalna radnica, voditeljica Obiteljskog centra Caritasa Mostar; u prosincu don Krešimir Puljić, župnik u Buhovu; u siječnju i veljači 2026. dr. don Ante Pavlović, ravnatelj dijecezanskoga Caritasa u Mostaru, i don Krešimir Puljić; u ožujku dr. fra Josip Serđo Ćavar, duhovni asistent mjesnog bratstva Franjevačkoga svjetovnog reda u Mostaru; u travnju mons. Ratko Perić, biskup u miru.
Prema statistikama na području župâ Cim i Ilići živi oko pet i pol tisuća katolika. O blagoslovu kuća o Božiću u župama je bilo 816 obitelji. Ove godine bila su 53 prvopričesnika i priprema se 60 kandidata za svetu krizmu u lipnju. Na župni vjeronauk od prvoga razreda osnovne do prvoga razreda srednje škole upisano je 510 djece.
“U molitvi postojani”
U utorak, 21. travnja, u 19 sati predavanje bračnim parovima imao je umirovljeni biskup Perić, koji je govorio o molitvi. Trideset i četvero muževa i žena i još neki mladići i djevojke koji se spremaju za bračni život pozorno su pratili izlaganje o potrebi ustrajne molitve. U susjednoj dvorani angažirani župni animatori pomogli su u čuvanju djece nazočnih bračnih parova. Biskup je bračnim parovima ostavio knjigu “Jobovi bolovi i Božji blagoslovi”, 2012.
Prenosimo biskupovo predavanje:
Poštovani svećenici don Pero, župniče, i don Ante, pomoćniče u župama Dobroga Pastira, dragi bračni parovi!
Sv. Pavao piše Rimljanima i Rimljankama: “U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani” (12,12). Mi ćemo samo o ovoj 3. točki: U molitvi postojani. Zapravo nije ovo 3. točka, nego superlativ: pozitiv je u nadi radosni, komparativ u nevolji strpljivi, a superlativ u molitvi postojani! Ili obrnutim redom.
1. Na ljudskom planu: mi molimo jedni druge. Molitva je bitna za naš odnos prema ljudima. Kamo god pođeš, trebaš druge moliti: želiš li taksijem, zamoliš taksista da te odveze na odredište. Želiš li kupiti nešto u trgovini, zamoliš trgovkinju da ti pokaže: odjeću, obuću, kapu, torbu. U koju god školu želiš upisati dijete, trebaš napisati ili supotpisati molbu, poštovati školske uvjete, izraziti poštovanje ljudima.
Ne možeš upisati kćer u samostan ako ona ne napiše molbu i ti se supotpišeš ako je ona maloljetna, i da ti župnik kćer preporuči jer je pozna kao župljanku. Ne možeš upisati sina u sjemenišnu gimnaziju, ako ti sin to ne želi, nego samo ako želi i napiše vlastoručnu molbu, župnik je preporuči i sve pošalješ biskupu na stol. Mi kažemo riječ molim: možda stotinu puta dnevno! A koliko se puta dnevno obraćamo Bogu molitvom?
2. Isus poučava moliti svoje učenike. Gospodin Isus smatra molitvu temeljnim ljudskim odnosom prema Bogu. I on sam moli Oca nebeskoga, iako gotovo nikada s drugima, s apostolima, jer je sadržaj njegove molitve bitno drukčiji od našega sadržaja. On je Sin po naravi, a mi po stvaranju i posinjenju. On nikada ne kaže: Oče naš, nego: Oče moj.
Četiri su načela ili pravila naše ljudske molitve Bogu:
Prvo: Budi volja tvoja! Molimo u Očenašu: Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji (Mt 6,10). Molimo ne zato da spasonosan naum ili Očevu volju/Božju ljubav svojim ponašanjem izmijenimo, nego da to cjelovito i potpuno u životu provedemo. Mi se po naravi odupiremo volji Božjoj kada nam ne godi. I Isus je kao čovjek u Getsemanskom vrtu molio Oca: “Ako hoćeš, ukloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude” (Lk 22,42). Dva puta kaže učenicima: “Molite da ne padnete u napast!” (Lk 22,40.46), pod utjecaj đavla.
Drugo: Kruh naš svagdanji. “Ima li koga među vama da bi svom sinu, ako mu zaište kruha, kamen dao? Ili ako ribu zaište, zar će mu zmiju dati? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji mu zaištu” (Mt 7,9-11). Molimo, jer ne znamo što je kruh, a što kamen; što je riba, a što zmija. Sve jedno drugomu veoma sliči, pa ćemo lako zamijeniti jedno s drugim. Mali sinčić kaže: Tata, daj mi onu libu. Sine, odgovara mu tata, nije ono riba, ono je zmija! Tako i mi nekada u Boga ištemo zmiju misleći da je – sardina. Neka nam Otac kaže što je što i neka nam dadne ono što je pravo!
Treće: Otpusti nam duge naše! Molimo da Bog nama oprosti dugove, grijehe točno onako kako i mi otpuštamo dužnicima svojim. Ako mi ne opraštamo onima koji su nas uvrijedili, ni Bog ne će oprostiti nama. Zašto? Zato što ga molimo da nam ne oprosti, jer ni mi ne opraštamo. Mi smo u tami vjere, pa molimo Boga da nam kaže ono što je najbolje po nas, da nas usmjeri pravim putom da izvršimo njegov sveti plan. “Nauči me vršiti volju tvoju, jer ti si Bog moj. Duh tvoj dobri nek me po ravnu putu vodi!” (Ps 143,10). Da nam Bog ugradi u tijelo kočnice, i ručne i nožne, da ne vozimo kroza selo 100 km/h. Bez njih ćemo udariti u kuću ili se stropoštati u provaliju.
Četvrto: Molimo s vjerom! Molimo da budemo osposobljeni prenositi “brežuljke”. Došao neki čovjek sa svojim opsjednutim sinom da ga apostoli oslobode demonske sile. Apostoli pokušali: Andrija, Toma, Juda, svi propali. Malomu bilo još gore. Kako može dječarac od 15 godina biti opsjednut? – Naučio đavlekati od mame i od ćaće. I ako mu je đavao na jeziku, on lako sklizne u srce! Jadni otac dovede dječaka k Isusu i veli mu: “Ako što možeš, pomozi nam, smiluj nam se!” A Isus mu s prijekorom uzvrati: “Što ako možeš? Sve je moguće onome koji vjeruje”. Čovjek brže bolje reče: “Vjerujem, ali pomozi mojoj nevjeri!” (Mk 9,23-24). I Isus ga izliječi. Apostoli pitaju Isusa: Zašto ga mi ne mogosmo osloboditi? Isus im reče: “ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: ‘Premjesti se odavde onamo!’, premjestit će se, i ništa vam neće biti nemoguće” (Mt 17,20; Lk 17,6), tj. moći ćemo prenositi brda poteškoća, strpljivo se boriti s bolestima, ponizno svladavati svoja poniženja, ograničenosti, svoju bijedu fizičku i moralnu, osobnu i narodnu. Tek poniženja stvaraju pravu poniznost, ako je želimo. Sa zrncem vjere uvijek možemo činiti dobro drugima.
3. Vrijeme molitve. Tko nema vremena za molitvu Bogu, taj je nezreo čovjek. Je li ti drago da ti se kaže da si nezreo čovjek, nezrela žena, a 50 ti godina?! Isus je jasno rekao da “treba uvijek moliti i nikada ne sustati” (Lk 18,1). To jest imati stalan duh molitve. Postojani u molitvi! Da ti nikada nije teško Bogu zahvaljivati, tražiti smilovanje! Molitvom zazivamo blagoslov na svoj život.
Molim li svakodnevno ujutro i uvečer, s ukućanima? Prije i poslije jela?
Misa i klanjanje. Misa je središte našega unutarnjeg života. Vrhunska molitva: molitva nad molitvama! Idemo li svake nedjelje na svetu Misu? U tjednu ima 168 sati. Darujemo li Bogu samo jedan sat u crkvi, kako propisuje crkvena zapovijed? Ili i taj sat, koji je Božji, mi ga ukrademo? Radije na kocku, na stadion, u kladionicu, u birtiju negoli na Euharistiju? Ili prelaziš u tetke u posjet, pa ne ide u crkvu ni tetka ni ti? Sudjelujemo li u svetoj Misi svjesno, raskajano i pobožno? Je li Euharistija za mene:
Prvo: slavljenje Boga? Kažem li koji put u danu: Slava tebi, Kriste, a ne samo nedjeljom nakon Evanđelja? Kada neki naš igrač slučajno dadne gol, sav Mostar na nogama, u plamenu. Navijači ulete u igralište i nose na ramenima sretnika: Slava ti, Petre, Pavle, Andrija! A kada taj isti u presudnoj utakmici promaši penal, navijači ga “razapnu” svojim buntom. A ti reci: Slava tebi, Kriste Bože, i kada ne ide sve kako bi ti htio.
Drugo: zahvala Bogu. Koliko puta dnevno kažemo: Bogu hvala! Desetorica gubavaca izdaleka vape Isusu: Isuse, Sine Davidov, smiluj nam se! (Lk 17,11-19). I Isus im veli: Idite i prijavite se svećenicima. I dok su išli, očistiše se od gube. I znaš li koliko ih je bilo koji su mu zahvalili? – 1! (slovima: jedan!) A gdje je ostalih devet?, priupita Isus. Mi ljudi nemamo ni prema komu toliko dugova kao prema Bogu. Božje je sve na nama i u nama: život, duh; shvaćanje, pamćenje, zdravlje, snaga, ljubav; zrak, sunce, zemlja, dan i noć. Naše je samo zrnce slobode. A učimo da je sloboda najveći Božji dar. Tako u Predslovlju Svetaca i pjevamo: “A ti, nagrađujući njihove – svetačke – zasluge, nagrađuješ darove svoje!” A ipak, kako vidimo i iz biblijskih primjera i iz naše svakodnevne sablažnjive prakse, ni prema komu nemamo toliko nezahvalnosti, zaborava, prigovora, pobune, huljenja, psovke kao protiv Gospodina Boga. Psovati znači nekoga pso-m zvati. Bog ti može učiniti nažao, ali ne će ti nikada učiniti krivo. On je Pravedan. Božja vaga uvijek pravo vaga: čim ti jedna strana, tanjurić pod grijehom pada, odmah Bog doda uteg grižnje savjesti da se izravna! Kaj se! “Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?” (1Kor 4,7). Budi Bogu zahvalan!
* Priča jedan župnik kako je neki čovjek u njegovoj župi bio toliko radin i ujedno bahat da samo on svojom snagom i pameću postiže rezultate tako da se nikada nije niti Bogu molio niti u crkvu ulazio. Eto koliko je bio uznosit da je nekom prilikom rekao: Neka mu đavȏ odnese sve što mu je Bog bez njegova rada dao! Nije dugo prošlo, sve mu je odnijelo nevrijeme, jer nije imao vremena izgovoriti: Zahvaljujemo ti, svemogući Bože, na svim dobročinstvima tvojim…! Samo je on ostao na životu. – Da započne iznova, dodaje župnik.
Treće: zadovoljština za grijehe svoje i grijehe svega svijeta. Jesi li kada naručio svetu Misu za oproštenje svojih grijeha i grijeha svoje obitelji? Znaš li koja je od Sedam Isusovih riječi na križu duboko otkupiteljska, gdje Isus kaže zašto je na križu: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!” (Lk 23,34). I čim je desni razbojnik čuo tu riječ, molio je Isusa da ga se sjeti u svome Kraljevstvu. Isus mu je obećao: “Zaista, tebi kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!” (23,43). Sveti Augustin kao nekršteni poganin imao je s nekom posvećenom djevicom dijete. Malomu je dao ime: Adeodatus = Od-Boga-darovani, da se Bogu naruga. A Mali bijaše više nego genijalan. Kada se Augustin obratio i javno pokajao u Ispovijestima, onda je rekao onu glasovitu: Ja u Adeodatusu nemam ništa osim – grijeha!
I četvrto: prošnja u raznim potrebama? Od zdravlja do škole, od uspjeha do sreće u obitelji. Raduje li nas boraviti u razmatranju i tihom klanjanju pred Isusom Kristom koji je osobno nazočan u Presvetom Oltarskom Sakramentu? Dolazimo li u crkvu jednom tjedno na klanjanje ili barem mjesečno? Je li naše blago odnosno naše srce kod Svetohraništa? Tužimo li se pred Bogom zbog svoje patnje? I stalno mu prigovaraš ili prigovaram da smo nas dvojica udarena na najbolnijem mjestu. Svima drugima “ko bubreg u loju”, a nama, jadnima, “ko u paklu”? Vjerujemo li u onu Pavlovu: “Sve patnje ovoga svijeta nisu ništa prema slavi koja će se očitovati u nama” (Rim 8,18).
4. Kako moliti? Crkva navodi tri priloga kakva treba biti naša molitva: Treba moliti “dostojno, pažljivo i pobožno” (Pozivnik u Časoslovu).
Dostojno znači da odgovara razini Osobe kojoj se obraćamo. Dostojno Boga uzvišenoga i svemogućega. Dostojno = odgovorno pred Bogom! Je li pretjerano reći da nemali broj između nas na vanjski način svojim brzanjem u predmoljenju ili u sudjelovanju u zajedničkoj molitvi moli daleko od dostojnoga? Ako, na primjer, u večernjoj molitvi u kući, u moljenju krunice u crkvi, negdje na sprovodu ili za vrijeme svete Mise izgovaramo: Očenaškojijesinanebesi…, gdje se apsolutno ne vidi nikakva dostojnost, ništa osim mitraljeza, onda to zaista nema ništa s dostojanstvom molitve. Najlakše je dokazati da je molitva nedostojna ako zijevaš… Mozak otkopčan od jezika. Jezik od srca. Mozak na paši, a jezik po ustima klizi.
Pažljivo znači – kao što Koncil kaže – sklad srca, jezika i mozga (Konstitucija o sv. liturgiji, br. 90). To jest da pazim na svoj vlastiti sklad, ali i na svoje članove obitelji, na predmolitelja, da stalno usklađujem svoj glas s njihovim glasom, svoje srce s njihovim srcem i sve skupa zajedno i složno. Nepažljivo znači da zatežem na stranu u svoju nesvjesnu ili polusvjesnu sebičnost, da uskačem prije vremena, za završim tri riječi prije drugih, da uopće ne pazim što drugi mole, pogotovo mimo svih u kući ili u crkvi, nego na svoj način: Ne može ga magnetofon snimiti. To doista nije molitva pažljiva ni pozorna, kamoli uzorna. To nas kompromitira, a ne promovira. Zašto ne kažeš koji put svomu sinu školarcu ili kćeri školarki da predmoli?!
Po-božno znači “po-Božju”, po Božjoj volji i ljubavi, onako kako je Isus molio u Getsemaniju i na Posljednjoj večeri. Pobožno znači da nam je stalo do toga da nas Bog usliši i da usliši sve one s kojima molimo. Nisu li nam tolike molitve preko volje, preko koljena, dok obavljamo druge poslove. Da što prije završimo! Ako vam je molitva tako neujednačena, neskladna, nerazumljiva, da bi vam neupućeni mogli reći “da mahnitate”, veli sv. Pavao (1 Kor 14,23), onda to nema blage veze s pobožnošću u molitvi.
Gospodine Isuse, hvala ti na primjeru tvojih molitava. Ti si slavio i hvalio Oca svoga što je velike stvari objavio malenima, a sakrio od ovozemnih mudraca i umnika. Udijeli i nama svoga Duha, koji će nam kazivati što nam je činiti, koji će artikulirati naše nejasne glasove molitve pred Ocem, i koji će nam objaviti Očevu volju. Neka nam nikada ne bude teško kleknuti i s Bogom razgovarati: i o svome zvanju i poslanju, o svojim suzajedničarima i suradnicima, o svome radu i kušnjama, o svojoj muci i smrti. Daj da u naše molitve uđe sav svijet sa svim svojim potrebama i nakanama koje su po tvojoj božanskoj volji! Amen.
Izvor: Crkva na kamenu
