Isusov suosjećaj s ljudskim potrebama, duševnim i tjelesnim, nije nemoćan i prazan kao u nas, nemoćnika. Njegova je sućut ujedno i pomoć, utjeha i lijek. On se „sažali“ nad udovicom u Nainu i iz mrtvačkoga lijesa vrati joj sina jedinca u život (Lk 7,15). On se „sažali“ nad mnoštvom i dade mu hrane, izliječi ga, vrati mu vid, sluh, kretnje, na toliko mjesta. On se sažali nad sestrama u Betaniji i oživi im brata iz groba (Iv 11,43).
U gotovo svim prispodobama gdje se osjeća samilost, milosrđe, to se uvijek odnosi na Boga: Otac se sažali nad izgubljenim sinom (Lk 15,20), Gospodar se sažali nad onim nemoćnim dužnikom (Mt 18,27) ili se odnosi specifično na milosrdnog Isusa kao što je ona o „milosrdnom Samarijancu“ (Lk 10,33). Bogu ni do čega nije toliko stalo u odnosu na nas ljude kao do toga da iskaže milosrđe: da grješniku oprosti, da bolesnika izliječi, da gladna nasiti, da žalosna utješi, ali Gospodin i od nas očekuje glas, znak, korak.
Crkva je odredila i jednu nedjelju u godini da se osobito slavi to Božje milosrđe, Drugu vazmenu nedjelju, kada u Evanđelju čitamo susret između milosrdnoga Isusa i „nevjernoga“ Tome apostola (Iv 20,24-28).
Toma, jedan od Dvanaestorice, ima dvije izrazite karakterne crte. Prva je: kada ne vjeruje, kaže da ne vjeruje. A druga: kada provjeruje, oduševljeno vjeruje. Da vidimo i jednu i drugu:
Iskren i pošten. On, kada nešto ne zna, prizna da ne zna. Ako u nešto ne vjeruje, ne ustručava se reći da ne vjeruje. Pa ti se tomu možeš i smijati i rugati. Ne umotava se da zna i ne izmotava se kao da vjeruje. U njega je: što u srcu, to i na jeziku. Izravno i iskreno. Istinito i pošteno. I pred Isusom i pred Apostolima. Kada ono Isus na Posljednjoj večeri tumači svoj odlazak: „A kamo ja odlazim, znate put“, Toma posve mirno dočeka, i to u množini, u ime svih: „Ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?“ Isus se ne ljuti, nego izriče veličanstvenu definiciju o sebi samomu: „Ja sam Put, Istina i Život“ (Iv 14,4-6). Je li to Toma razumio? Svakako nije dalje pitao.
Razočaran. Nakon svega što se dogodilo s Judom apostolom pa izdajnikom, pogotovo s Gospodinom Isusom u Getsemaniju gdje bî uhićen, a većina se Apostola rasprši glavom bez obzira, nakon što je čuo da je i Petar zanijekao da pozna Isusa, Toma Didim (prva riječ na aramejskom, a druga na grčkom znači: Blizanac) umače iz Jeruzalema. Odmaknu se od Puta, Istine i Života. Eto koliko je razumio Gospodina. U Maslinskom vrtu samo mu je kroz glavu mogla strujati misao: Kako se naivno prevarismo i pođosmo za Njim! Još jedna tragedija u povijesti židovskoga mesijanizma!
Nema ga s Apostolima. Gdje se skrasio i odakle je pratio priče o događajima uskrsnuća i ukazanja, koji su se tih dana obistinili i prenosili od usta do usa, nije znano. Vjerojatno je i on očekivao da će se Isus staviti na čelo revniteljske bojne da najprije obrani sebe, pa svoju družinu, a onda oslobodi i Izraela od svake zemaljske tlake. Međutim Gospodin se ne pokaza „moćnim“ po očekivanju zelota, nego se nemoćno predade u ruke zlotvora. Tomu je apostola zbog toga pratio osjećaj razočaranja gotovo do očaja: „Ne će me više ni Ilija prorok uvući ni u kakve zemaljske udruge ili zajednice pa kako se god one zvale i kakve god lidere i ciljeve imale“, u sebi je odlučno premišljao i zaključivao. Isus mu se učinio najozbiljnijim kandidatom kao Osloboditelj, Mesija, koji svoje riječi potvrđuje čudesima i za kojega se isplati živjeti i mrijeti, kao što i reče svojim suučenicima: „Hajdemo i mi da umremo s njime!“ (Iv 11,16), tj. s Isusom. Ali kada je Isus „podlegao“, kada su ga Kajfini stražari predvođeni otpadnikom Judom uhitili, a on se nije ni odupirao osim ono što na Njegov upit: „Koga tražite?“ oni popadoše na leđa po zemlji i potom im reče: „Ako, dakle, mene tražite, pustite ove da odu“ (Iv 18,7-8), onda nema se više čemu nadati. On je već na Veliki petak odmaglio koliko je brže i dalje mogao od Jeruzalema. Ali opet razni glasovi o ukazanjima Uskrsloga, koji su titrali nad Jeruzalemom i Judejom, samo su još više izazivali radoznalost i privlačili Isusovu grobu i gradu.
Nedjelja Božjega milosrđa. Toma je prikazan samo u Ivanovu Evanđelju, i to kao čovjek kojega je teško razglaviti, razuvjeriti, koji se olako ne upušta u vjeru bez dokaza, koji ne prihvaća ni Isusova ukazanja, o kojima se naveliko priča po Jeruzalemu i okolici, bez vlastita osvjedočenja, osobna susreta s Isusom uskrslim i bez osobna dodira Isusovih rana. A kada se uvjeri, onda se oduševi!
Isus mu, začudo, to omogući na Bijelu nedjelju, tj. Drugu uskrsnu ili vazmenu, kada se nađoše na okupu sva Jedanaestorica učenika. Uskrsli se pojavi na sredini gornje sobe, unatoč zatvorenim vratima, pozdravi ih uobičajenim: „Mir vama!“ I odmah prozva Tomu da provede svoj fizikalni pokus i da se uvjeri u Isusovo uskrslo tijelo: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u rebra moja i ne budi nevjeran nego vjeran“ (Iv 20,27). Milosrdni Gospodin omogućuje Tomi koji ne vjeruje, da se uvjeri i da rukama i prstima koje će staviti u preobražene rane, i očima kojima će vidjeti proslavljeno Tijelo, da i on sam uvidi i provjeruje. Toma, izvan sebe iznenađen, prolomi takvom vjerom kakva se do tada nije ni čula ni vidjela u Izraelu: „Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20,28). Nijedan ga od učenika nikada ne nazva tako izrazitim naslovom: Gospodinom i Bogom kao Toma apostol. Bio je to izraz Isusova milosrđa prema „nevjernomu“ Tomi. Tu je Isus pokazao svoje božansko milosrđe time što je neuka poučio, nevoljna utješio a nevjerna pozvao da bude vjeran. Evanđelje ne dodaje da je Toma doista i dodirnuo Isusove rane. Bilo je dosta Isusa vidjeti i čuti pa da onako glasno očituje svoj osobni i iskreni credo!
Isus se nije ukazivao svima onima koji su u njega vjerovali, a još manje onima koji u njega nisu uopće vjerovali ili su ga progonili. Iznimka je Savao/Pavao koji je završio jeruzalemske biblijske škole kod učenoga Gamaliela i koji je od Velikoga svećenika uzeo vjerodajnice da iz Damaska u Grad privede sve sljedbenike koji u Krista vjeruju da im se sudi. I evo ukaza se i Tomi sumnjičavomu i „nevjernomu“. Prema toj dvojici, Savlu i Didimu, Isus pokazuje osobito otajstveno milosrđe. Znao je što je u Savlovoj i Tominoj duši i slobodi, a znao je koliko tjelesne i ovosvjetske prašine ometa prodor izvorne vjere iz srca.
Toma provjerovao. Zato Isus očituje Tomi svoja rebra, tj. svoje srce, svoje milosrđe, da i Toma očituje svoju izvornu snagu vjere, velika dara koji samo Svevišnji daje.
Toma, nije vjera u prstu, nego u srcu! – Vjerujem, Gospodine moj!
Toma učeniče, nije vjera u prstima, nego u prsima! – Vjerujem, Bože moj!
Toma, „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ (Iv 20,29). Njihovo je Kraljevstvo nebesko! Oni su postigli milosrđe! – Gospodin moj i Bog moj!
Toma apostole, nije vjera u fizici i znanosti, nego u slobodi, vjernosti i iskrenosti! – Vjerujem, uskrsli Kriste! Vjerujem i bez doticanja i bez gledanja! „Vid i opip, okus varaju se tu, ali za čvrstu vjeru dosta je što čuh!“ – reći će onaj drugi sv. Toma, Akvinski, 12 stoljeća nakon prvoga sv. Tome.
Milosrdni Isus. Sv. Ivan Pavao II. odredio je jubilejske 2000. godine ovu Drugu vazmenu nedjelju, „Tominu“, da se slavi kao Nedjelja božanskoga milosrđa, potaknut i privatnim ukazanjem Milosrdnoga Isusa sv. Faustini Kowalskoj (1905.-1938.), Poljakinji, blaženici od 1993. i svetici od 2000. godine.
Izvor: Crkva na kamenu
