Koji je na nebo uzašao

Današnju svetkovinu Crkva naziva Uzašašćem Isusovim ili Spasovom.

Uzašašće, jer naznačuje Isusov tajnovit a stvaran uzlazak u nebesku slavu. Uzašašće, jer uskrsli Gospodin svojom božanskom snagom uzlazi dušom i tijelom u nebo; jednako je ako se kaže da je Otac nebeski uznio Sina svoga u nebo, ali ni po tome ova se svetkovina ne naziva Uznesenjem, jer se taj pojam odnosi na Gospu, i samo na Gospu, Isusovu Majku, koju je Bog svojom božanskom snagom uznio dušom i tijelom u nebesku diku.

Spasovo, jer je to, nakon muke, smrti i uskrsnuća, Isusov posljednji vidljivi čin otkupljenja i spasenja za nas ljude na zemlji. On će nam, zajedno s Ocem, poslati Duha Svetoga, koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi. Od Uskrsa je točno 40 dana, a do Silaska Duha Svetoga točno 10 dana. Evo što Evanđelje o tome događaju kaže:

“Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i, treći dan, ustati od mrtvih, i u njegovo će se Ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima, počevši od Jeruzalema. Vi ste tome svjedoci. I evo, ja šaljem na vas Obećanje Oca svojega. Ostanite zato u gradu, dok se ne obučete u Silu odozgor’. Zatim ih izvede do Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bi na nebo. Oni mu se nice poklone pa se s velikom radošću vrate u Jeruzalem te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga” (Lk 24,46-53). Tako završava Evanđelje sv. Luke.

U ovome kratkom izvješću značajna je upravo svaka riječ i pokret.

Kroz sve vrijeme svoga boravka na zemlji nakon svoga uskrsnuća, Isus se ukazivao samo onima koji su u njega vjerovali i koji su ga istinski voljeli. Ne možemo ni pomisliti, iako to Evanđelja ne donose, da se nije ukazao prvo svojoj Majci, koja je u njega vjerovala i ljubila ga kao što je on očekivao. Zatvorenima u sebe i nevjernicima nije se objavljivao. Nijednom se farizeju ni saduceju nije ukazao. Ni Kajfi, ni Herodu, ni Pilatu. A grješnicima koji su se istinski kajali za svoje grijehe i izdajstva ukazao se odmah po uskrsnuću a i poslije počesto. S apostolima se više puta družio, čak i blagovao s njima. I evo, došao je konačno dan rastanka. Isus treba poći k svomu Ocu po nagradu za dovršeno djelo. Stoga uputi se sa svojim apostolima u područje Betanije, koji kilometar istočno od Jeruzalema. Uzašašće se dogodilo na Maslinskom brdu (Dj 1,12) ili u Getsemanskom vrtu. U čemu je tko patio u tome će biti i proslavljen. To vrijedi i za Isusa i za nas. Koliko je dobra učinio ljudima od Nazareta, preko Kafarnauma i Korazaina do Samarije i Jeruzalema, pa ne može to ostati nenaplaćeno. Ako Bog nagrađuje onoga tko dadne putniku čašu hladne vode, koliko li će više nagraditi onoga tko je drugomu spasio život, vratio zdravlje, podigao kuću, našao posao, poučio mu dijete. Što si god bacio uz vodu, vratit će ti se niz vodu. Što si god nesebično drugomu dao, tri puta će ti se vratiti u krilo, i tebi i potomstvu tvomu. Svaka će ti se molitva uslišati, ali ne kako ti hoćeš, nego stotinu puta bolje – kako Bog rasporedi.

A za nas ljude vrijedi još jedna: u čemu je tko griješio, u tome će biti i kažnjen.
Ne možeš prezirati svoje roditelje, očekujući blagoslov u životu i nadajući se da ćeš ti biti sretan roditelj.
Ne možeš pobacivati djecu, Božja stvorenja, i nadati se od Boga da će ti druga djeca biti zdrava i sretna.
Ne možeš zlo raditi, a dobru se nadati.
Ne možeš ljenčariti i očekivati da ćeš proći u školi i u životu.
Petar se uzoholio na Posljednjoj večeri, zato se onako kliznuo u Kajfinu dvoru pred slugama i sluškinjama. I opametio se.
Vraćamo se svetomu tekstu o Isusu:

Vi ste tome svjedoci. Svjedok jest onaj koji je očima vidio, ušima čuo i mozgom zapamtio. I zna bitno ispripovjediti, događaj prepričati, osobno posvjedočiti. I za to se zakleti i, ako treba, glavu svoju dati. To je vrhunski svjedok. Apostoli su od početka, od Isusova krštenja, bili svjedoci svega njegova djela i govora.

I evo, ja šaljem na vas Obećanje Oca svojega. Isus je na Posljednjoj večeri najavio da će Otac poslati Duha Svetoga u Isusovo Ime, da ih uvodi u svu istinu i doziva u pamet sve što je Gospodin kroz tri godine govorio (Iv 14,26). Duh Paraklet – Branitelj i Tješitelj, Zagovornik i Odvjetnik.

Podiže ruke pa ih blagoslovi. Svaki je rastanak prijatelja i obiteljskih članova težak. Pogotovo kada više nema nade da će se vidjeti. Kao da se nešto otkida od njih. Ovaj rastanak s Isusom nije bio težak, nego evo blagoslovljen. On im daje svoj blagoslov mira i radosti, blagoslov koji će ih krijepiti u kušnjama i patnjama, blagoslov koji je sam Krist izmolio i izborio svojim životom proživljenim dramatično i tragično, a ipak – sve savršeno dobro završilo u uskrsnuću i evo u uzašašću u nebo naočigled svima.

Reakcije su apostola sasvim spontane:

Poklone mu se nice. Nisu ništa progovorili. A što bi imali reći? Oči su im pune suza, ali suza radosnica. Jer su bili svjesni onoga što im je govorio za vrijeme svoga zemaljskoga života: “Idem pripraviti vam mjesto” (Iv 14,2). Padoše nice, prostriješe se po zemlji, čelom o tlo, kao pred Bogom, pa Isus i jest pravi Bog od pravoga Boga, Druga Božanska Osoba.

Vrate se u Jeruzalem s velikom radošću. Imali su velik motiv radosti. Isus je konačno proslavljen u svoj mogućoj dimenziji čovještva i božanstva zajedno, kao Bogočovjek. On je dao prvi primjer, a moćan je dati i pomoć. Oni su mu svjedoci na zemlji sve do toga posljednjega njegova čina zemaljske drame koja je završila na nebesima. Isus je iščeznuo njihovim očima, ali je ostao prisutan u srcu, u duhu i umu – u vjeri. Apostoli su toliko vjerovali da im je bilo suvišno reći da – znaju.

Blagoslivljahu Boga. Sve ono vrijeme koje im je preostalo do Silaska Duhova Apostoli su provodili ponajviše u Hramu, blagoslivljajući Boga. U ove zadnje dvije rečenice vidimo u čemu je smisao molitve: klanjanje Bogu i blagoslivljanje Boga. Apostoli su shvatili da je njihov stan – Hram. To je njihov dom, sabiralište i Crkva, kuća Božja.

I rasta se od njih. Zahvati ga oblak, onaj isti oblak koji je bio nad Prebivalištem u Starome zavjetu, nad Šatorom, koji je izvodio narod iz Egipta. Oblak pun Božjega sjaja, vatre i blagoslova. Oblak slave. Isus je proslavljen na nebu kod Oca svoga.

Isti sv. Luka u Djelima dodaje kako su se pojavila dva čovjeka u bijeloj odjeći, dva misteriozna bića koja rekoše Apostolima: “Galilejci, što stojite i gledate u nebo. Ovaj Isus koji je od vas uzet na nebu, isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebu” (1,11)

Prva gesta koju su Apostoli učinili nakon poklona i zahvale u Hramu sastali su se u gornjoj sobi, gdje je bila i Posljednja večera. Petar je vodio zbor i predložio da umjesto otpaloga Jude izaberu njegova nasljednika. Postaviše dvojicu ljudi, svjedoka od početka, osobito svjedoka Kristova uskrsnuća, pomoliše se Bogu, baciše kocku, pa neka Bog odluči: I bi izabran Matija. Popuni se Apostolski zbor, Dvanaestorica, prava Institucija koja će ravnati vidljivom Crkvom Božjom, uz Isusovo jamstvo: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28,29).

† R.P.

Izvor: Crkva na kamenu