Promatrajući često svakodnevicu u Crkvi, primjećujem nešto što baš i nije bio slučaj ne tako davno. Većini od nas koji smo odrasli u ovom balkansko-mediteranskom mentalitetu vjerske su stvari bile i ostale dio svakodnevice. To se jednostavno podrazumijeva. Podrazumijeva se da ćeš primiti sakramente, podrazumijeva se da ćeš se ispovjediti za Božić, Uskrs i patron župe, eventualno još jednom u godini ako si nekome kum. S oltara se uvijek galamilo o očuvanju vjere i tradicije kao dijela naše povijesti, ostanak uz vjeru i Crkvu bio je dio našega nacionalnog i ljudskog identiteta. Dok ovo pišem, osjećam kako je uistinu snažno naš narod prionuo uz vjeru i Crkvu, kao vjernu čuvaricu onoga što je sveto i istinito.
Ali ta se svakodnevica polako mijenja. Kao pojedinac često sam javno svjedočio o tome kako ne čitam novine i ne gledam televiziju, i na taj način sebe štitim od otrova koji se pokušava ubrizgati nama koji želimo ostati Božji. I tako sad vidimo, s jedne strane gori priča o slobodi, ravnopravnosti, pravu na različitost, pravu na ubojstvo i kojekakve druge stvari koje zdrav razum ne može probaviti nikako, dok s druge strane imamo Crkvu i one koji su sličnoga i istoga mišljenja, a nisu nužno vjernici, koji se bore za istinu i žele živjeti u svijetu koji se ravna prema toj istini. Smiješno mi je čak nekada vidjeti koliko neki ekstremisti žarko žele pokazati koliko su oni liberalni i otvoreni, da ponižavaju i kojekakvim imenima nazivaju sve one koji nisu njihovi istomišljenici. Toliko o slobodi.
Razlog tolike propagande je očit, iako ga mnogi ne vide, a to je dovesti do očaja sve one koji ne misle tako, da pomisle da su sami na svijetu, a samim time i da njihovo mišljenje onda nije dobro, jer većina misli drugačije. Iako brojke tako ne govore, samo ih nitko ne iznosi.
I tako promatram sada novu svitu mladih ljudi koji žele živjeti svoju vjeru. Oni se odlučuju za Krista, ne samo iz tradicijskih razloga, nego iz osobnoga uvjerenja i spoznanja da je Krist pravi Bog i da u njemu jedinom leži punina spasenja. Odlučuju se za vječni život i život po prirodnom zakonu kojega Bog stavlja u srce svakoga čovjeka. I ne mogu se oteti dojmu da su svi oni ljudi od akcije. Oni vode žestoku bitku za Krista, molitvom, sakramentima i djelima ljubavi, trpljenjem kojekakvih poniženja i poruga, ali ne posustaju. Čak i kad padnu, ne boje se onoga što Gospodin ima za njih. I njihovo svjedočanstvo je uistinu plodonosno, jer njihovi vršnjaci sve više idu za njima tamo gdje Gospodin stoluje, tražeći milosrđe Božje. I oni će za Krista ovu bitku izvojevati, neustrašivo i u ljubavi. Baš kao i Učitelj.
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
