Sveti Ignacije Loyolski u središte svojih duhovnih vježbi stavlja pravila razlučivanja po kojima onaj koji obavlja te duhovne vježbe uči u svakodnevici prepoznati Božji glas i poticaj Duha Svetoga te ga razlučiti od onih poticaja koje pred nas stavlja neprijatelj Božji. Također, čitajući spise, životopise ili bilješke o drugim svecima, naći ćemo jedan zajednički motiv, a to je da su u ključnim trenutcima koji su bili presudni za njihov put koji im je i otvorio put svetosti, bili u silnim kušnjama koje je vrlo teško nadvladati.
Nije teško razlučiti male stvari i donijeti neke sitne, svakodnevne odluke koje se nekada i same po sebi, bez nekih velikih razmišljanja nameću, te i u slučaju pogrješnoga odgovora, posljedice nisu strašne i lako su popravljive. No, što kada se pred nas stavljaju pitanja od životne važnosti? Što kada se radi o životnom pozivu, ili ako se radi o dubokom smislu života u krjeposti? Što onda učiniti? Jedno od osnovnih pitanja preko kojih vježbamo život u Bogu i po Bogu jest pitanje ljubiti više ili ne ljubiti više? Odgovor je sam po sebi jasan i odluka čista, a opet tako kompleksna, jer ljubiti, iako znamo da treba, nije lako. Štoviše, vrlo je teško ljubiti onoga koji nam je srce povrijedio, a još uz to znamo i da se ne kaje za to što je učinio. I na što nas razlučivanje poziva? Stavlja nas pod križ, vodi nas tamo gdje se ljubav izlila na čovjeka na najbolniji i najuzvišeniji način. I gledajući Krista koji na križu trpi vidimo da nikada ne možemo ljubiti dovoljno, jer sva naša ljubav tek je kapljica one silne ljubavi koju on za nas ima i koju on za nas daje u svakom trenutku. Ne zato što mora, nego zato što želi. I zato što nas ljubi. A na tu ljubav poziva nas, da se odlučimo ljubiti, uvijek više, uvijek bolje i uvijek do kraja, baš kako je ljubio i On.
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
