Kako se bližimo kraju liturgijske godine, tako nas Crkva poziva da razmatramo o prispodobi u kojoj se Isus predstavlja kao zaručnik (Mt 25,1-13), a Crkva kao njegova zaručnica. Govor je o čekanju i bdjenju pred zaručnikov doček; o slobodi koja se pokazuje razumnom ili nerazumnom u poštovanju zaručnikova dolaska; u radosti svadbenoj koja se prispodobljuje radosti Kraljevstva Božjega. Prispodoba nam i nije u svemu razumljiva, zato što nam nije shvatljiv ondašnji židovski svadbeni običaj. Ali običaj je običaj, i valja nam ga prihvatiti i iz njega izvući pravu pouku. A pogotovo jer nam je i sam Isus dao zapamtljivu poruku iz svoje prispodobe.
Židovski običaj. Svadba je svugdje na svijetu radostan dan. Ne dan nego više dana. A u Židova, u ta vremena, i do sedam dana. Po cio tjedan moglo je trajati svadbeno veselje i iščekivanje, uz kolo i kolače, uz pjesmu i šalu. Mladenka je kod svoje kuće. S njome su njezine kolegice, rodice i prijateljice posebno izabrane da dočekaju mladoženju koji će doći kada on bude htio kroz te dane. I moglo je biti i do deset djevojaka izabranica, dočekuša. E to znači da sve trebaju proći “kroz iglene uši” kušnje. Zaručnik može doći prvoga dana, a može i sedme noći. Može u podne, a može u ponoći. U tom je sva čudnovatost običaja, i napetost situacije. Ali to je njihova višestoljetna praksa koja nadživljava sela. Ako su vrata otvorena, a djevojke radosno dočekuju mladoženju pjesmom a po noći i bakljom, on u kuću ulazi, za njim se vrata zatvore, i nastaje zaručničko veselje, šala i smijeh kolegica. Dopuštenoj radosti nema kraja. Ako se pojave druge djevojke, vrata se ne otvaraju, bez obzira na njihove razloge. Samo izabrano društvo, uzvanice, koje se nađoše u kući budu i u bdjenju, raspjevane zaručniku u počast.
U ono doba nije bila otkrivena struja, pa se po noći čekalo pri svijeći, uljanici. Dok ima ulja u svjetiljci, ima i svjetla u kući. Čim ulje nestane, i svjetlo prestane. Budući da se ne zna kada mladoženja dolazi, djevojke trebaju biti budne, i prije ponoći i poslije ponoći, da ih ženik ne zateče zaspale i snene. Ako ih takve nađe, ne samo sramota nad sramotama, koja se priča godinama, nego nema nikakve svadbene radosti. Potpuni promašaj. Životni gubitak. Zato uvijek barem po dvije budne pletu ili vezu uza svjetiljku i, ako uspiju, probude i druge prije nego što ženik trgne u dvorište.
Mudre djevojke. Djevice se mudrima nazivaju zato što su znale rasporediti ulje za svjetiljku. Ponijele su ulja i u svjetiljkama i u posebnim posudama, osigurale se i zalihom. Jedna ili druga stalno je bdjela po noći uz uljanicu, pa makar ostale i dale oduška svomu snu. I tako se mijenjale. Kuća je bila spremna dočekati zaručnika u svaka doba dana i noći. Mudre li kuće, mudrih li djevojaka!
Mudar je onaj, veli Isus, koji želi vidjeti vezu između ulja i svjetiljke, svjetiljke i bdjenja, bdjenja i dočeka zaručnika, dočeka i radosti – početna ulja i završne radosti! Mudar je onaj tko vidi odnos između sredstava i cilja, i upotrebljava sredstva da postigne cilj. Mudar je onaj tko se već danas upućuje kako će uspješno jednoga dana završiti maturu, sretno se oženiti, životno se zaposliti, samu smrt dočekati koja ga ne smije nikada iznenaditi. Mudar je onaj koji uvijek ostavi malo svoje pameti i za sutra!
Nerazumne djevojke. Djevice se nazivaju ludima zato što su ponijele ulja samo u svjetiljkama, a ne i u posudama, nemaju rezerve. U neka doba ponestalo im ulja, a udario san na oči djevojačke. Bilo ih je čak pet takvih nerazumnih. Pa sve pozaspale pokraj dimnih i utrnulih svjetiljki. Kada je nastala vika: eto zaručnika, poskakale sa stolica i naslonjača, bez reda i bez pameti: hoće da upale svjetiljke – nema u njima ulja! Da uzmu iz posuda – nisu u posude ulile niti ih ponijele! Obrate se susjedama – susjede im kažu: “Nipošto, ne bi doteklo nama i vama” (r. 9). Pođoše kupiti – sve zatvoreno! Kako će po noći biti otvoreno!? Ipak pošle tražiti… U međuvremenu zaručnik stigao, a njih nema u kući! Isus je to društvo djevojaka proglasio ludim. Zašto? Zato što nisu na vrijeme ulje kupile, što nisu ništa predvidjele, što u posljednjoj minuti žele spasiti situaciju koja se inače tjednima i mjesecima priređuje i očekuje. Nerazumne su djevojke sve pomiješale: noć i dan, ulje i neulje, svadbu i nesvadbu, san i javu. Nerazuman je tko ne želi vidjeti ni cilja ni sredstava, pa ih ne upotrebljava. Lud je u srcu, a ne toliko poremećen u glavi. Luda je ona djevica koja nije ostavila nimalo svoje pameti za sutra.
Isus je Židovima, a i svima nama, uputio neke ozbiljne opomene:
Prvo, treba uvijek imati ulja u svjetiljci ili u posudi, tj. vjere, ljubavi i nade u srcu i soli u glavi. Treba biti spreman dočekati zaručnika, Krista Gospodina, u koja god doba on došao, u kakvoj se god formi ili uniformi pojavio. Židovi su se iznenadili jer su očekivali da će doći u oblacima gustim i munjama nebeskim. Mislili su: svi ćemo ga lako prepoznati. A on došao ne u oblaku, nego u obliku djeteta. K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše. Zapravo rijetki ga primiše, samo oni koji su bili mudri, koji su imali ulja u svojim uljanicama i u posudama, koji su molili i bdjeli.
Drugo, ima stvari koje se u životu ne mogu posuditi: na primjer ne može se posuditi vjera, zvanje, krjeposti, duša, odnos s Bogom, savjest, spasenje. Svatko ide sa svojom bakljom ususret Isusu. Svatko će stati na sudište Božje sa svojom savješću.
Treće, ima stvari u životu koje se ne mogu obaviti u posljednji trenutak: na primjer ispit, zimnica, diploma, ljetina, ženidba. A česta je naša tragedija što mislimo da ćemo neke stvari lako riješiti u posljednji hip. Ne ćemo! Vrijeme nas pregazi. Razuman čovjek ujedno je zreo čovjek. Nezreo je tko ne zna upravljati svojim vremenom. “Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova”, raskajano viče iz svega grla sv. Augustin u svojim Ispovijestima (X., 27, 38). “Kasno sam te uzljubio!” Kakav čin kajanja za sve što je na krivu mjestu tražio, što je na svadbu zakasnio. Nijedan grijeh nije tako suzama oplakan kao što je možda zvučna riječ: “prekasno”! Prekasno – vlak je već otišao! Prekasno – upis je već gotov. Prekasno – brak je već upropašten! Prekasno – zvanje je već izgubljeno! Takav može samomu sebi samo reći: a luda li mene!
Isus je poručio iz ove prispodobe kako možemo biti mudri: “Bdijete, dakle, jer ne znate dana ni časa!” (Mt 25,13).
Izvor: Crkva na kamenu
