Gledati kroz perspektivu Kristova uskrsnuća nekada je veoma teško, ali nužno da bismo ostali na njegovu putu i bili vjerni nauku koji nam je ostavio po apostolima i njihovim nasljednicima. Koliko samo puta susretnemo pojedince koji, ako znaju, ili tijekom razgovora saznaju da imamo nekakvu vezu s vjerom koja je malo veća od svakodnevne, makar to značilo i samo da nedjeljnu Misu stavljamo ispred drugih obveza, odjednom se počnu hvalisati svojim intenzivnim vjerskim iskustvom, uglavnom povezanim za ranu djetinju dob, dok se, kada krenu pitanja o aktualnijim vjerskim iskustvima odjednom počnu množiti obveze i razlozi zbog kojih sada baš nije zgodno biti u crkvi ili Crkvi. Ispovijedam se ja kod kuće, vjerujem ja u Boga, ali… Nakon ovoga ali…, nekada zna uslijediti cijeli niz hereza i vjerskih i vjerničkih promašaja.
Ima jedna lijepa Pavlova pouka Timoteju, koja mi često zvoni u srcu i koje se rado sjetim: “Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati” (2 Tim 4,1-4). Ovo je bilo svojevrsno geslo meni vrlo dragoga i svetoga, danas već pokojnoga svećenika kojega sam imao blagoslov slušati u bogoslovskim klupama. I koliko god mi se tada to činilo radikalnim, danas, kako i sam zauzimam mjesto onoga koji poučava, ili recimo malo slobodnije, postajem učitelj koji uči u ime Učitelja, sve jasnije mi biva koliko je potrebna upravo ova čvrstina kojom je sveti Pavao žario po tadašnjoj “duhovnoj sceni”. Bez straha, obzira i primisli da bi mu se nešto moglo dogoditi što on ne priželjkuje. A koliko smo samo svi potrebni obraćenja? Živi je Krist uvijek živ, on je onaj koji prebiva u svojoj Crkvi i koji se daruje svakome od nas. A mi ga tako često zanemarujemo. Nije nam strano one, maloprije spomenute, koji su slijepi a zdravih očiju i ne vide Boga koji im pruža ruku, osuditi u srcu i sebe podizati pred njima, a samima nam često nedostaje one svijesti o punini života koja prebiva u Kristu. Gledati život kroz perspektivu uskrsloga Krista znači podrediti sve vječnom životu i svime se služiti onoliko koliko me to vodi k njemu, dok ću se stvari odricati onoliko koliko me u tome sputavaju. Jer spoznati vječni život znači shvatiti da ne postoji na ovom svijetu ništa što se može ni izbliza mjeriti s onim što nam Bog daje. I tada možemo radosno živjeti, slušajući i obdržavajući ovu Pavlovu pouku kojom nas potiče na propovijedanje. Tako da možemo srca puna ljubavi živjeti u istinskom doticaju s onim koji nas zove u vječnost. I pričati ljudima kako je divno biti Božje dijete.
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
