Što se danomice primičemo svetkovini Božića, to se svjesnije vraćamo, za dva tisućljeća, na početke nastajanja svetih Evanđelja. U prvih dvadesetak godina, nakon Isusove gorke muke i smrti, i slavna uskrsnuća i uzašašća u Kraljevstvo nebesko, apostolsko se propovijedanje ograničavalo na prikazivanje Kristova javna naučavanja, osobito na događaje Vazmenog otajstva. Isusovo djetinjstvo i mladenaštvo ostalo je gotovo neprimijećeno, po strani, osim hodočašća 12-godišnjega Dječaka s roditeljima u Jeruzalem „o blagdanu Pashe“ (Lk 3,41-52). Ali kako i te skrovite godine ulaze ne samo u okvir ljudske opravdane radoznalosti, nego i u srž ljudsko-božanske povijesti, dvojica su evanđelista – apostol Matej i liječnik-misionar Luka – smatrali potrebnim iznijeti također i podatke o čudesnu utjelovljenju u Nazaretu i rođenju Sina Božjega u ozračju betlehemskih pastira i njihova blaga.
Sveti Luka, brižljivi sastavljač značajnijih događaja iz Isusova djetinjstva, koje je po svoj prilici prikupio intervjuirajući samu Blaženu Gospu, koja od početka bijaše očevitkinja i službenica Riječi (1,2), ove nam Četvrte adventske nedjelje u svom Evanđelju (1,39-45) govori o susretu između mlade Marije i njezine „rođakinje“ (1,36) stare Elizabete. Dvije žene, možda im majke, Ana i Soba, bijahu sestre, obje čudesno začele, obje izravno ušle u svetu povijest spasenja, jedna kao zemaljska majka Sina Božjega i Sina čovječjega, a druga kao majka onoga od kojega ne bijaše većega rođena od žene.
Iako je Crkva u prošle dvije adventske nedjelje izabrala evanđeoska čitanja o Ivanovu liku, o njegovu propovijedanju i pripremanju ljudskih srdaca na Jaganjčevo oduzimanje grijeha svijeta, ipak glavna osoba Došašća nije Ivan Krstitelj, nego upravo Djevica Marija. Ona se iz svoje skrovitosti i malenosti postupno pomalja u prvi plan otajstva Božanskoga utjelovljenja. Iz njezina odnosa prema Bogu i prema njezinim bližnjima možemo i sami uzeti neke poučke koji ostaju kao trajan podsjećaj na istinski život u Kristu Isusu.
1. – Marijino povjerenje u Boga. Kada je arkanđeo Gabriel sletio s nebeskih visina u nazaretsku potleušicu, pozdravio Mariju i u kratkim crtama sažeo Božji plan u vezi s njezinom ulogom u misteriju učovječenja Riječi očekujući Marijin pristanak oka i srca, iznenađena je Djevica, nakon ozbiljna razmišljanja s prstom na čelu, izrekla svoj ponizan, odlučan i neopoziv Fiat – DA: „Neka mi bude po tvojoj riječi“ (1,38). Predodređena izabranica Marija prihvaća Božju volju (volja=ljubav; voljeti=ljubiti), usvaja idejne Božje nacrte da ih životno ostvari, premda su, po ljudsku govoreći, neshvatljivi i bolni, jer nadilaze ljudsku spoznaju i slutnju. Ta će Božja volja toliko puta uvesti Mariju u gotovo bezizlaznu nevolju:
– i kada se njezin zaručnik Josip našao u najvećoj neprilici zbog nje same, a njoj ne preostade ništa razumnije nego uporno šutjeti i prepustiti Bogu da razriješi zagonetku;
– i kada mora, onako u blagoslovljenu stanju, poći na dalek i nepoznat put radi carskoga popisa;
– i kada u odluci poganskoga cara Augusta mora čitati dekret volje Božje;
– i kada rađa Dijete u štali umjesto u kući ili barem u svratištu;
– i kada mora bježati s Djetetom u Egipat ispred krvoločna Heroda;
– i kada tridesetak drugih majki mora zajaukati zbog pokolja svoje djece…
Marija je povjerovala anđeoskoj riječi i provela Božju volju i tada i sve do kraja svoga života. Njezina je veličina u tome što se, unatoč svim svojim jadima, nije nikada namrštila na Boga. A ni Bog na nju. Ostala je do kraja svjesna da je život osmišljen i sretan samo onda kada je Gospodin u središtu života. A njoj je anđeo jasno rekao u početnu pozdravu: Gospodin s tobom!
– Mi, na žalost, nismo toliko puta poput Marije. Čim nas prihvati kakva neprilika, bijeda, bolest, neuspjeh, odmah zovemo Boga na račun, jer se ne možemo složiti da naša takozvana pravednost zaslužuje tako nemile udarce. Mogla bi nam Marija u tome pomoći svojim primjerom povjerenja u Boga i svojim zagovorom kod Boga!
2. – Na Božju riječ pristati znači bližnjima služiti. Nakon što je Marija izričito rekla neka se u njezinu životu vrši volja Božja, odmah je u anđelovoj vijesti o Elizabeti prepoznala Božji poziv da se obuje, obuče, uprtnjaču stavi na leđa i uputi se u Ain Karim, oko 150 km od Nazareta, u Judejskom gorju, da bude uz Elizabetu u njezinim posljednjim mjesecima i tjednima blagoslovljena stanja.
– Eto to je nepromjenljiva melodija i u našem životu: tko god s draga srca moli Oče naš, tko ponavlja Budi volja tvoja, taj će biti spreman služiti svomu bližnjemu: jednako i u staračkom domu i u dječjem vrtiću, tj. i u Elizabeti poodmakloj u dobi, i u nijemomu Zahariji, u novorođenomu Ivanu, i u djetetu Isusu, i u svima. Ili će nam molitva ispasti neiskrena, dvolična, licemjerna. Ali mi više puta uzviknemo: E da nam je znati je li to volja Božja? Čim se ukaže konkretna potreba pred našim očima, čim uvidimo da drugi treba naše ruke i naše oči, naše vrijeme i našu blizinu, tu je očito Božja volja. Zato se Bog i jest zamotao u pelene maloga i nemoćnoga Djeteta koje je posve potrebno sve naše ljubavi i brige.
3. – Drugima služiti znači radost doživljavati. Kada su se Elizabeta i Marija pred kućom susrele i poljubile, bijahu preplavljene neiskazivom radošću koja se očitova čak i u igranju čeda pod Elizabetinim srcem. Posrijedi je ona mesijanska radost koja je obuzela nekada nerotkinju a sada rodilju Elizabetu, radost koja je prouzročena neopisivim susretom s Marijom. Zato Elizabeta nije mogla suzdržati poplavu pohvala na Gospin račun:
– Blagoslovljena ti među ženama!
– Blagoslovljen plod utrobe tvoje!
– Otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni?!
– Tek što mi doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi!
– Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!
Tu je radost izazvalo igranje 6-mjesečnoga čeda u Elizabetinoj utrobi (1,36), ali daleko više dolazak Mesije, Sina Božjega, koji će biti S-nama-Bog. Zato je Božićna radost neodvojiva od djeteta Isusa i od njegove zemaljske majke Marije. Ona je, prihvaćajući vlastite nevolje, omogućila svijetu priliku da se izvlači iz svoje nevolje.
Dok jedni drugima, doživljavajući evanđeoska svjedočanstva betlehemskih dana, budemo čestitali Božićne blagdane, čestitamo osobito majci Mariji na njezinoj hrabrosti i plemenitosti kojom je odgovorila na čudesnu i nepojmljivu Božju ljubav i zahvaljujemo Malomu Isusu što od Gospe uze našu ljudsku narav da bismo i mi jednom postali „zajedničari božanske naravi“ (2 Pt 1,4).
Izvor: Crkva na kamenu
