Na poziv bugojanskoga dekana, don Ilije Ivoša, župnika u Skopaljskoj Gračanici, mostarski biskup u miru Ratko Perić održao je 30. rujna 2021. u župnoj dvorani svećenicima dekanata predavanje o Darovima ljudskoga tijela, duše i duhovnoga zvanja. Potom su neki svećenici koncelebrirali s biskupom u župnoj crkvi Prečistoga Srca Marijina ispunjenoj vjernicima, slaveći sv. Misu u čast sv. Jeronima suzaštitnika župe.
Prenosimo predavanje svećenicima.
I. Tjelesna posuda. Bog je u početku postanka vremena i prostora svojom sveznajućom voljom i svemoćnom riječju, mudro i s ljubavlju, stvorio svijet ni iz čega. A šesti dan izradio je ovoga organskog čovjeka od već postojećega krutoga i tekućega tvoriva. Stvorio je deset organskih sustava: sve jedan različitiji od drugoga, a osobito sve jedan čudesniji od čudesnijega: koštani do 350 kostiju ovisno o dobi, osjetni s kožom, mišićni sa 752 mišića, dišni, krvni s oko 5 do 6 litara krvi, probavni, mokraćni, s unutrašnjim izlučivanjem, reprodukcijski i živčani s oko 75 km živaca i milijardama neurona koji prenose poruke iz mozga u cijelo tijelo. Svaki sustav funkcionira za sebe i svaki je ujedno uvezan s drugim i svi zajedno u jedno čudesno tijelo s oko 50 milijardi stanica zbijenih u 6.125 djelića koji imaju svoje medicinske nazive. Niti je išta suvišno stvorio, niti je išta zaboravio. Kako je jednom stvorio, tako je toj masi mesa, kostiju i krvi dao zakon da se životno proizvodi kroz milenije i milijune godina.
II. Duhovno blago. Ali čovjek – stvoreno muško i žensko – još je uvijek samo tjelesna tvarna raspadljiva masa, gnjila s tekućinom, koja se sklona vrlo brzo pretvoriti u gnjilež. Zato je u tu glinenu posudu trebalo staviti neko trajno, nerastvorivo i neuništivo biološko sredstvo, nevidljivo blago. I Bog je smislio besmrtnu dušu s razumom i slobodnom voljom. I time smo postali slični Bogu, ljudske osobe s pravima i dužnostima, da tu darovanu inteligenciju razvijamo i po slobodi djelujemo i da za sve jednoga dana položimo račun, jer svima nam je stati pred sudište Božje (Rim 14,10), odnosno Kristovo (2 Kor 5,10). Ne zaboravimo da to duhovno blago „imamo u glinenim sudovima“ (2 Kor 4,7).
– Idejni plan s Isusom. Mi smo navikli govoriti da je Bog prvo stvorio Adama pa po Adamu sve muškarce, zatim Evu pa po Evi sve ženske. Ali, budući da je Bog imao pred sobom najidealniju sliku svoga utjelovljenoga Sina, on nas je stvorio prema slici Kristovoj. Afrički apologet Tertulijan, Kartažanin (155.-230.), imajući u vidu nauk sv. Pavla o suobličenju slici Sina Božjega (Rim 8,29), jer je „sve u njemu… po njemu i za njega stvoreno“ (Kol 1,16), veli da je Bog izradio čovjeka na sliku kakvu je imao u prvome redu o Isusu Kristu, „budućem čovjeku“,[1] rođenu od žene. Njega je Otac nebeski uzeo kao vrhunski idejni plan, kao model čovjeka, paradigmu, prema kojoj je stvorio prvoga čovjeka. Po njemu je crtao Adama, zemljana.
– Izvedbeni plan. Tako je Otac zamislio svoga zemaljskoga Sina koji će u „punini vremenâ“ poduzeti izvedbeni plan, akciju, da se ne će sramiti ni na zemlji ni na nebu, ni u smrtnosti ni u besmrtnosti, te svoje tjelesne konstitucije i konstrukcije. Niti će se stidjeti u te glinene posude staviti svu slavu i puninu božanstva. Taj je čovjek Isus Krist savršeno skladan, ujednačen, snažan i miran. Kako se u životu jakim pokazao, vidi se i u postu u pustinji 40 dana i 3 godine hodočašćenja i propovijedanja Palestinom a da nije imao osigurana ni kamena pod glavom, osobito u Trodnevlju muke od agonije u Getsemaniju i bičevanja na Gabati do raspeća na Golgoti viseći 6 sati na križu, prema sv. Marku (15,25.33), sve do pregorke smrti.
– Marija – paradigma žene. Mogli bismo nastaviti ovako razmišljajući. A Bog je zamislio ili izradio idejni plan i o Ženi – koja se spominje u Post 3,15 – u prvome redu kao majci Spasiteljevoj, Isusovoj, ženi savršene tjelesne građe u svakom pogledu, i po njoj kao paradigmi stvorio Evu i sve druge žene. I sve ih je stvorio kao potencijalne majke sa svim potrebnim fizičkim i psihičkim obilježjima, svojstvima i darovima a koje će tijekom povijesti moći ili postati majke ili poći drugim putom, ovisno o mnoštvu okolnosti u vremenu i prostoru. I sve je i ženi stvorio odmah i u početku, niti ima išta nedostatna niti ima išta predostatna. Mjera i harmonija. I muškarac i žena mogu iz dna srca reći: „Hvala ti, Bože, što sam stvoren/a tako čudesno, što su djela tvoja predivna“ (Ps 139,14).
Uskrsnuće tijela. Vidi se ta iskonska idejna slika Isusova i Marijina i iz činjenice da su samo ta dva sveta Lika: tjelesni Isus začet, rođen, mučen, umro, uskrsnuo i uzašao na nebo; i njegova tjelesna majka, Marija, umrla ili usnula, preobražena tijela uznesena zajedno s dušom u nebesku diku. Isus je sa svojim ljudskim uskrslim tijelom ušao u Misterij Presvetoga Trojstva. Tako i Prva Osoba Otac i Treća Osoba Duh Sveti doživljavaju Drugu Božansku Osobu, utjelovljenu, umrlu, preobraženu i vječno unesenu u Trojstveno Otajstvo. Otajstvo je to neizmjerno. I Gospa je svojim zemaljskim tijelom ušla u raj u kojem je postala Kraljica neba i zemlje. I Gospa je misterij. I iz ovoga uskrsnuća Sina i Majke mogli bismo zaključiti da su upravo ovaj tjelesni Sin Božji i ova tjelesna Majka Božja bili uzor u stvaranju muškarca i žene.
Zemaljsko tijelo ne koristi ništa. Pa ipak, Isus je nekom zgodom kazao jednu rečenicu na kojoj mu je možda zamjerio gotovo sav svijet. Ta rečenica glasi: „tijelo ne koristi ništa“ (Iv 6,63). Tijelo da ne vrijedi ništa? A za tijelo ljudi samo žive. Iz tijela se rađaju. Za tijelo rade. Poradi tijela i tjelesnih sladostrašća i nagona bave se svim poslovima ovoga svijeta, svim ekonomijama i znanostima. Bave se trgovinom, dopuštenom i nedopuštenom. Putuju po svijetu tražeći bolji standard tjelesnoga života. Hodaju po turizmu od grada do grada, s jednoga kraja zemlje na protivan kraj, sve samo za to da tijelu bude dobro, sve bolje i bolje. Za tijelo traže odmore, plaže, uvale i jarune; ugodu, razonodu, zadovoljstvo, toplinu, osvježenje; odijela, hrane, pića, užitke. Za tijelo se podižu bolnice, otvaraju medicinski fakulteti, niču apoteke, nabavljaju se lijekovi. Ljudi će preko bijela svijeta samo da dignu sa sebe neki tjelesni defekt, bolest. A sve se to tijelo, ljudsko i naravno, ukazuje kao vrjednota nad vrjednotama. Nama ne treba ništa do li ovih tjelesnih posuda punih tjelesnih požuda, govori svijet. Neka je tijelo zdravo i u redu, sve je ostalo sporedno, nevažno.
I sada se usmjelio jedan Isus da rekne kako tijelo ne vrijedi ništa. Pa da je barem rekao da tijelo ne koristi onoliko koliko ljudi misle da vrijedi. Tko je on da izvraća našu ljestvicu vrijednosti!
Međutim, Isus je stvarno rekao punu rečenicu: „Duh je onaj koji oživljuje, a tijelo ne koristi ništa“ (Iv 6,63). Tijelo doista ne koristi ništa. Ako u tijelu nema onoga duha, duše, blaga; ako liječnik stručno proglasi da u tijelu nema daha, da je klinički bez života, onda se dio nas odmah okupi oko toga izduhla tijela, obučemo se u crninu, navučemo suze na oči, stavljamo se u povorku i u šutnji ili molitvi idemo za onim mrtvim tijelom. I dođemo na groblje i neki govori, nekrolozi, panegirici, stisak ruke rodbini pokojnika u znak sućutna suosjećanja – svećenik poškropi grobnicu, pokopamo tijelo pokojnika. I to tijelo ubrzo sagnjije ili ga crvi rascrvotoče, čak i u zlatnome sanduku. Koliko koristi tijelo? Tijelo ne koristi ništa! Vidiš li da Isus ima pravo.
A opet nitko se nije zauzeo za ljudsko tijelo: da se gladni nahrane, da slijepi progledaju, da gluhi pročuju, da nijemi progovore, da hromi prohodaju, da sakati prorade, da mrtvi ustaju kao što je to Isus učinio.
– Dok imaš živo tijelo, ono vrijedi samo onoliko koliko je produhovljeno Božjim duhom. Tijelo je u službi duha, a ne duh u službi tijela. Duh je koji oživljuje.
Sv. Pavao veli da se ta tjelesna posuda sastoji od gline, dakle lomljiva, raspadljiva gradiva. I kada u njoj ne bi bilo neuništiva dezodoransa, beskrajna blaga, sve bi bila tanka staklenka koja s pola metra visine padne na beton i razbije se i ono se blago razlije. Nemamo u prirodi slike za to blago, nazvano duša, nevidljiva i besmrtna, osim možda čudna daha ili vjetrovita daška, tj. vodoravna strujanja zraka, kojemu ne vidiš ni odakle potpiruje ni kamo propuhuje, samo zaključuješ da je taj dah moćan, stalan, živ i neuništiv, jednako u povijesti kao i u sadašnjosti. Samo što je Bog dizajnirao da taj dah, kada iz čovjeka izađe, ne struji više horizontalno, nego vertikalno, prema nebu, Bogu na račun i sud.
I dalje razmišljamo sa sv. Pavlom: čovjek ima u sebi veliko blago, prirodne povlastice, neprocjenjive dragocjenosti koje ga mogu povući u oholost, preponosnu bahatost: da se glina pred lončarom hvali! Ali život je tako isplaniran i izrađen da čovjeka čuva od te oholosti, ako se i sam želi čuvati. Čovjek, kako god izgledao znanstveno besmrtan, on je još uvijek bolno smrtan, i to namrtvo smrtan. Unatoč svim tehnologijama, on je još uvijek nepredvidljiva žrtva najrazličitijih i najsitnijih klimatskih okolnosti; još uvijek je podložan raznim promjenama prirode i društva; još uvijek je samo smrtno tijelo sa svim slabostima i patnjama. A kada se raspadne dom ovozemnoga boravka, kuda će to dragocjeno blago? Mi govorimo o čovjekovoj snazi i o golemim energijama, električnim i nuklearnim, koje on nadzire. Ali stvarno obilježje čovjeka nije njegova moć i snaga, nego njegova nemoć i slabost. B. Pascal (1623.-1662.) u svojim Mislima (objavljenima posmrtno 1670.) mudro i istinito reče: „Čovjek nije drugo doli trska, najslabija u svoj prirodi; ali trska koja misli. Ne treba se sav svemir naoružati da ga zgnječi: dosta je dašak zraka i kap vode da ga usmrti. Sve se naše dostojanstvo sastoji u misli“. To nam je dakle blago dano u glinenim posudama, da izvanredna ona sila bude očito od Boga, a ne od nas! (2 Kor 4,7).
Biblijski Job doživio je himalajske vrhunce materijalnoga i obiteljskog blagostanja. Hoćeš li zdravu obitelj s desetero djece, evo je u Joba! Hoćeš li sluge i sluškinje u nepreglednoj industriji i ekonomiji – evo ih pred Jobom! Hoćeš li pune torove ovaca i goveda, podvornice i koševe žita, u podrumima pune bačve ulja i vina, na tavanima pune vješalice ribnjača i plećki – evo ih u Joba!
A onda se iznebuha stalo sve sunovraćati: pad za padom, raspad za raspadom svega materijalnoga svijeta u koji je polagao nemale nade i svoju svijetlu budućnost. Najmiliji pobijeni, živi ga napustiše, uključivši i vlastitu ženu Dinu. Pustoš i praznina. Groblje žalosti i boli. Najposlije počelo se i tijelo raspadati: sve kako se ono sastavljalo, tako se sada rastavlja na pojedine faktore… „osta mu jedva koža oko zuba“ (Job 19,20): sve u nekoliko dana što se desetljećima skupljalo, množilo i raslo.
Ali nakon divovske, tj. jobovske borbe s patnjom u razmišljanju o vlastitoj pravednosti u kojoj ne da na se, pa i Boga zove da mu to prizna; u molitvi s prokletstvima svega i svačega osim Boga i što je Božje; u svemu pritisnut, ali ne pritiješnjen; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjen, ali ne napušten; obaran, ali ne oboren, izvojevao je pobjedu u Bogu i zato opet oživio u svome tijelu, u svojoj obitelji, sa svim blagoslovima Božjim, sve u dvostrukoj mjeri, osim broja djece. Unatoč svim jadima, Job kaže: „Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi… A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga“ (Job 19,25). Opet će se ona glinena posuda napuniti blaga i blagoslova Božjega, Bogu na slavu, Jobu na čast, a nama za životnu pouku i primjer.
III. Blago zvanja. U svetim knjigama proroka Izaije (49,1), proroka Jeremije (31,33), apostola Pavla (Gal 1,15) nailazimo na izreke da je Bog pozvao i jednoga i drugoga i trećega još „od materina krila“, tj. od njihova začeća. Božji je poziv u ovakvu duhovnu službu – učiteljsku i proročku – povezan sa samim životom, uz izravno Božje stvaranje duše koju Gospodin udahnjuje u tijelo od roditelja začeto i rođeno. Nije to zvanje naknadan dar, čin i zov, u sedmom mjesecu ili u sedmoj godini, ili kada se mladić ili djevojka odluče poći u duhovni stalež, nego istodoban sa stvaranjem duše, zajedno s darom života. Ali to je samo poziv, povlašteno blago, dano osobi da se u uvjetima jasne slobodne moći opredijeli za služenje Bogu potpuno, neposredno i nepodijeljena srca. I očito nije to duhovno zvanje kao ostala zemaljska zvanja: liječnika, odvjetnika, inženjera, geometra, to su horizontalna zvanja, a duhovno je vertikalno, usmjereno u nebo i s neba crpe smisao i snagu. „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15,16). Inicijativa je to Božja.
Nije u tome sva tajna. Tajna je i u tome što Isus kaže da nijedno duhovno zvanje, svećeničko ili redovničko, nije ostvareno a da nije od Boga isprošeno: „Molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9,38). Ne da je to inicijativa ljudska, tj. da naša majka ili baka nama isprosi odlazak u sjemenište ili u samostan, nego Bog gleda na raspoloživost ljudskih srdaca, na njihove molitve upućene Božanskomu prijestolju. A Svemogući raspoređuje svoje pozive komu hoće, kada hoće i kako hoće prema svomu vječnom planu.
Borba. Dar zvanja kao i dar života uključuje stalnu borbu, kao što znamo iz vlastita iskustva. S vjetrovima ovoga svijeta, sa satanovim napastima koje nas odvraćaju da se ne pođe putem Božjega zova; a ako se već pošlo, da se što prije odustane; ako se ne odustane, da se barem potkopava zajednica nezadovoljstvom i traženjem stalnih prava kojih se dotična osoba odrekla.
Molitva. Zato je molitva u sabranosti, klanjanje u razmišljanju, svojevoljna žrtva u pokori, progonstvo u strpljivosti, križ u predanju – glavno sredstvo kojim Bog privlači ljude k sebi. „A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Iv 12,32), govori Gospodin. To je Božja logika, pedagogija i kruksologija. I u njega ne će nikada ponestati zvanja. Može biti samo „mnogo zvanih, malo odabranih“ (Mt 22,14). Može ih čak ponestati u jednome kraju, pa i u jednome narodu, zato što dječaci i djevojčice žele slijediti onoga mladića koji se ražalostio kada ga je Isus javno pozvao, a nije mogao ostaviti njivu, mrežu, majku, ženu, kuću… A uvijek će biti zvanja ondje gdje se Božje zapovijedi opslužuju, Boga moli i pokora čini. Koliko mi, svećenici i redovnici, svojim životom i primjerom omogućujemo ili onemogućujemo čitanje i očitovanje takvih zvanja u našoj svakodnevnoj konkretnoj praksi?
_______________________________
[1] R. Cantalamessa, La cristologia di Tertulliano, Friburgo, 1962., str. 68 – navode se dva djela Tertulijanova u vezi s temom: Adversus Praxean [Protiv Prakseasa], 12,4: i De resurrectione mortuorum [O uskrsnuću mrtvih], 6,3-4.
Izvor: Crkva na kamenu
