Evo nas u razmišljanju o istinitosti Davidova stiha, koji on molitveno uzdiže Bogu. Prethodna smo dva retka obradili u prošla dva petka, a sada treći: „S čovjekom čistim ti si čist“ (2 Sam 22,27; Ps 18,27). I s čovjekom nečistim ti si, Bože – Čist i Pravedan!
Pojmovi. Čistoća anđeoska i ljudska, duševna – tjelesna, unutrašnja – vanjska, fizička – ćudoredna, kućna – gradska. Izričaji s različitim poimanjem, a sve se svodi na – čistoću. Slični su pojmovi: neokaljanost lica, bezgrješnost srca, nedužnost očiju, nevinost tijela, neporočnost u ponašanju. Suprotno čistoći jest prljavost u željama, kaljavost u izražavanju, močvara u djelovanju, griješenje i u zboru i u tvoru. Djetetu, kada se s dvorišta vraća u kuću, ili su zaprljana usta ili ruke ili lice. Ili sve troje. To je dijete, nitko mu ne zamjera na prljavštini. Samo ga mama opere.
Čistoća je među cjenjenijim idealima u životu. Jer se teško dostiže, valja se provući kroz „iglene uši“ ili barem između „scile i haribde“.
Čistoća u mišljenju. Kada čovjek u sebi nosi i pred druge iznosi svoje misli i želje, odmah primjećuješ jesu li te njegove nakane posve umjesne, jesu li u službi samo sebeljubne osobe ili je uključena i cijela obitelj i šira zajednica. Ako si u željama pristao na tjelesnu nečistoću, i ako samo smišljaš kako bi to izveo u praksi, već si sagriješio u glavi, makar ne bilo ništa u stvari. U mislima se stvara idejni plan. I samo se traži kako ostvariti i onaj izvedbeni. Na to se područje odnosi Deveta Božja zapovijed: da se u srcu grješno ni ne poželi tuđa osoba, radi udovoljenja neurednoj trenutačnoj strasti protiv glasa trajne savjesti. I Deseta se zapovijed odnosi na želje srca: Ne poželi ni kuće bližnjega svoga, ni vola njegova, ni magareta njegova, niti išta što je bližnjega tvoga! Tuđa kuća, tuđe imanje, tuđa država, tuđa prava. Iz Božjega morala niču ljudska prava! Ako ta prava za svoj temelj nemaju Božje zapovijedi, onda se svako „ljudsko pravo“ može izopačiti u nepravo, a nepravo u „pravo“! Zar ovaj „preljubnički i grješnički naraštaj“ (Mk 8,18) svojim izglasavanjem svakim danom to ne potvrđuje?
Čistoća u govorenju. Vanjske su riječi na ustima odraz unutrašnjih misli i želja u srcima. „Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka“ (Mk 7,21-23), govori Gospodin. Dva puta naziva taj unutrašnji nečisti svijet – zlim, pod sankcijom svih Božjih zapovijedi. Već po vanjskom rječniku prepoznaješ kakav unutrašnji svijet proživljava tvoj sugovornik.
Čistoća u djelovanju. Ako su misli zle i ne obuzdava ih, čovjeku će biti takve i riječi, a onda samo je korak do zlih čina. Zlo po sebi nagoni, zaražava i uništava. Pravo je stupnjevanje: prostački, još odvratniji, najgadniji. Čist duševno – čist i tjelesno, kako ugodno zvuči. Čist u mislima – čist i u očima, čist u svakom djelu svome. Neki farizeji, saduceji, herodovci, pilatovci i slični zlomisleći i zlodjelatni nabacivahu se na Gospodina Isusa svakakvim lažima i podvalama. Govorili mu da „ima đavla“, da „zavodi narod“, da iz Galileje nikne prorok?, da na njemu ne nalaze nikakve krivice, ali neka se razapne, samo ga nisu klevetali na području čistoće. Pa ili su ga se bojali ili su ga u tome osobito cijenili, u svakom slučaju bez prigovora. Barem nam takve klevete Evanđelja ne spominju. Čuvali su se i religiozni i politički partijaši da u to ne zadiru, a nije da im nije bilo prigode da se u narodu rekne barem „kako se priča“: te javna grješnica u Šimunovoj kući, te pet-puta-rastavljena Samarijanka na Jakovljevu zdencu, te preljubnica na jeruzalemskom trgu, i tako. A sveti evanđelisti ne navode apsolutno nikakve ni šale ni dvoznačnosti na račun Isusova govora, djela i ponašanja. Savršena čistoća.
Blago čistima, srcem: oni će Boga gledati (Mt 5,8). Eto nagrade čistima. Isusovo je obećanje, jedno od Osam blaženstava. Bilo bi i ovdje neispravno sužavati značenje čistoće samo na tjelesnu sferu, pogotovo samo na spolno područje. Čistoća obuhvaća svu unutrašnjost, svu vanjštinu, cijelo ljudsko biće, duh i tijelo, vrijeme i vječnost. Zato se čistoća ne može ograničiti samo na jednu zapovijed, konkretno na Šestu ili na Devetu. Isus govori o čistoći cjelovita srca i bića. Kada se takvi pred njim nađu, njegov je božanski odgovor: „zavoli“ onoga mladića (Mk 10,21) koji je Božje zapovijedi čuvao od dobi svoje uporabe razuma; „ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara“ (Iv 11,5), jer su se uvijek pokazali čistima u svemu svom slušanju, razgovoru i dvorenju.
Augustinova praksa i pouka. „Moju je volju držao u ropstvu neprijatelj i od nje mi skovao lance i u njih me sapeo. Jer iz pokvarene volje rodila se požuda i dok sam robovao požudi, rodila se navika, i kako se nisam opirao navici, rodila se nužda. I kao kakvim karikama međusobno povezanima – zato sam to i nazvao lancem – držalo me sapetim kruto ropstvo“ (Ispovijesti, VIII., 5, 10). Četiri stupnja griješenja:
prvo, pokvarena volja koju je čovjek sam, osobno, svojevoljno, svjesno, slobodno i namjerno izopačio – zato je odgovoran;
drugo, ta je pokvarena volja potaknula požudu koju je čovjek razbudio tako da mu je i razum preplavila i slobodu smlavila, umjesto da svojim razumom i voljom svladava tu požudu – zato je odgovoran;
treće, ta je požuda proizvela naviku protiv koje se ljudsko biće nije borilo nego se opravdavalo: „Ja tako navikao i nikako se odviknuti“ – i tu je posrijedi odgovornost;
četvrto, napokon navika izazvala nuždu koja ga drži u ropstvu i više ne može biti toliko ni odgovoran, kao da je pijan ili drogiran. Moralna razvalina! Robot i automat, a ne slobodan i razuman čovjek.
Opasnosti u praksi. Ovaj proces podložnosti grijehu u konkretnoj praksi izvodi se tako da vjernik, svjestan objektivna grijeha, počinje bez ispovijedi i kajanja pristupati sv. Pričesti, potom će odobravati razvode i nova prevjenčanja, bez obzira koliko puta, zatim će se sasvim složiti s praksom abortusa i svake druge užasne radnje protiv zaštite života, konačno će pristajati na svaku vrstu sodomije i gomorije koja izaziva „sumporni oganj“ (Post 19,24) ili razne zaraze! Drugim riječima, pozivat će se na tzv. „teološko mišljenje“ nekoga neodgovorna glasonoše da bi Crkva trebala ublažiti seksualnu slijepu strogost. To ublažiti znači najprije ukinuti Devetu: „ako pogledaš požudnim okom“, pa onda Šestu zapovijed: „ako počiniš preljub“. A kada se ukinu te dvije, zašto bi se opsluživala i Deseta, koja je također više željna nego djelna, potom i Osma „Ne laži“ kada je svejedno ili zlo radio ili ne radio, jer ionako grijeha nema!
Ako vjernik ne ispovijeda ni male ni velike grijehe, ako ne poštuje Presveto Tijelo Isusovo, zašto bi poštovao obična čovjeka? A onda se sve okreće tako naopako da će poštovati i raspadljiva čovjeka i životinje. Ne može do toga ne doći u rušenju svega Božjega morala. Ne kaže to ni najkonzervativniji suvremenik, nego sv. Pavao: „Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i pticâ, i četveronožacâ, i gmazovâ“ (Rim 1,22-23), a on zapravo parafrazira Ponovljeni zakon (4,15-19).
Nasuprot ovomu izopačenu poganskom procesu u čovjeku koji se upušta u nečistoću i njome se još i hvali, Isus nas poziva da se služimo prokušanim metodama otpora i borbe: budnošću, molitvom, postom, darežljivošću (Mt 6,1-6; 16-18). Neprijatelj, onaj najnečistiji, kaže: Suobličuj se momu svijetu! „Sve ću ti dati ako mi se ničice pokloniš“ (Mt 4,9). A prijatelj nam Isus, onaj božanski čist, obećaje: Blago čistima srcem, oni će Boga gledati!
Izvor: Crkva na kamenu
