U svim civilizacijama jedan od najgorih načina poniženja poraženoga bilo je učiniti ga robom. I to, što je njegov društveni status bio viši, to je i pobjeda i naslada nad njegovim porobljavanjem bila slađa i veća. Neki danas tvrde da su to osobine prošlosti, kada su ljudi posezali za nehumanim načinima obračuna, a da danas toga nema. No debelo se svi varamo ako mislimo da se i danas ne čine čak i gore stvari nego prije nekoliko stoljeća, pa i dalje.
Ne bih se sada bavio umijećem ratovanja i političkim obračunima. Daleko više me zanima ropstvo u duhovnom smislu riječi. Kada robujemo onda ne robujemo onim vidljivim lancima, koji onako dramatično zveckaju, nego onim drugim koji su nevidljivi i lako nas zavaraju da nam zapravo nije ništa.
Kažu da je najveća varka koju je đavao izveo kod čovjeka bila ta da ga je uvjerio da ne postoji. Ima smisla. Danas bih malo promatrao posljedicu ovoga. Kaže sv. Terezija Avilska da tolike duše propadaju zbog nevaljane ispovijedi. A danas se kriteriji grijeha itekako mijenjaju. Govori se o nekoj prilagodbi vremenu u kojem se živi, kao da moralni zakon kojega je Bog stvorio ima rok trajanja. Isus Krist jučer i danas isti je i uvijeke. Tako i njegov zakon i nauk. Mnogi ljudi danas robuju upravo nevaljanoj ispovijedi, robuju duhovnoj sljepoći, živeći u zabludi da je grijeh normalan i dio života, a samim time onda i nepotreban Božje milosti i oprosta. Ne razmišljamo često ovako. Također sam čuo često kako ljudi kažu da Bog zna što njima u životu treba i da će im Bog to dati i ako ga ne mole, a grijehe im oprostiti i ako se ne kaju, jer Bog je dobar. Bog jest dobar, to je nepobitno, ali za spasenje je potrebna naša dobra odluka kojom mi govorimo Bogu da se odlučujemo za njega. Bog nas ne će spasiti bez nas. Na nama je da najprije molimo da nam Gospodin pokaže puninu istine o nama, a nakon toga da se odlučimo na pokajanje i život potpuno u Bogu, jer samo tu možemo živjeti do kraja.
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
