Evanđelje sv. Luke svraća nam pozornost na Djevicu Mariju, kojoj anđeo Gabriel donosi Božju poruku: Anđeo uđe k njoj i reče: „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!“ Na tu se riječ Marija smete te stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav (Lk 1,28-29).
Marija je početno zbunjena anđelovim pohodom i pozdravom. Posve zatečena, „smetena“. Ne zna što bi rekla. Prvi joj se put ovako nešto događa. Ne zna da je ikada imala i u snu ovakve neuobičajene prizore. Anđeo joj reče tri riječi, ali ona se ne snalazi. Međutim, prihvaća anđelov pozdravni govor i poče razmišljati što bi koja riječ značila. Odlučila se za razmišljanje.
Zdravo – Raduj se! I veseli se! Iznutra je radost a izvana je veselje i dobro raspoloženje. Raduj se, Djevice Nazaretska, što si zdrava, duševno jaka, srcem čista. Bog ima svoje zamisli s čovječanstvom, pa između svih osoba tebe izabire za posebnu ulogu, da obraduješ i druge. Odgovori Bogu radosno!
Milostipuna. Upravo tako, zajedno napisano, kao vlastito ime. Anđeo je u prvoj rečenici čak ne pozdravlja imenom „Marijo“, nego joj daje novo ime: Milostipuna. Ne zamišljamo milost kao neku tvar. Milost je dar Božje nazočnosti i djelatnosti, Božji odnos prema čovjeku, njegova simpatija i ljubav. Biti kod nekoga u milosti, znači moći mu pristupiti u svako doba. A biti u nemilosti… Marija je Milostipuna od prvoga trenutka svoga začeća. Ali nije ona to morala znati, barem ne u mjeri u kojoj je bila milošću obdarena. Milost je u njoj bila nazočna kao energija koja se neprestano pretvara u djelo po vlastitoj vjeri i slobodi. Milost, koje Gospa nije bila u potpunosti svjesna, sada je postala svjestita, izrazita. Dar je pretvoren u rad, a rad u radost. Anđeo joj to tumači. Milostipuna jest njezino pravo ime koje joj je Bog dao preko svoga glasnika.
Gospodin s tobom. Ovo je potvrđivanje prethodna pozdrava: Milostipuna. Pun je milosti onaj s kime je Gospodin – Kyrios. S Marijom je bio na najuzvišeniji način između svih ljudi, jer je on tako htio izabirući je za majku svomu Sinu.
Dok je Marija razmišljala o značenju anđelova pozdrava, Božji je vjesnik nastavio s tumačenjem svojih riječi: Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi Sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja (Lk 1,30-33). Opet ćemo se zaustaviti kod tri riječi ili rečenice.
Ne boj se, Marijo! Ovdje je anđeo oslovljava njezinim imenom. Ona je bila protrnula pred anđeoskom pojavom. Stala gledati preda se, s prstom na čelu. A anđeo, da unese malo optimizma, uputi joj riječ koja svečano zvuči: Ne boj se!
Našla si milost u Boga. Po čemu? – pita se Marija. Po sitnim svakodnevnim poslima prema veličanstvenim djelima jedne pobožne Samuelove majke Ane, hrabre Judite iz Betulije koja je pobijedila ohologa Holoferna ili mudre Estere, o kojima su svete knjige napisane. Moj je posao neznatan, neprimjetan, ni po čemu se ne razlikuje od posla drugih žena u Nazaretu, govori Marija u sebi. Ali takva trebaš Gospodinu, Marijo, čuje riječi anđelove. Našla si milost u Boga upravo tim sitnim odgovorima na sitne probleme; jer si vjerna u malome, postavit će te Bog nad mnogima.
Začet ćeš i roditi Sina, zvat će se Sin Svevišnjega. Je li u tome trenutku Marija bila svjesna da je postala Majkom Božjom, kao što je bila svjesna u trenutku Isusova uskrsnuća? Mariji je bilo jasno da joj se pruža prilika da postane majkom. Doduše, svakoj je ženi, po naravi sin – san. Ali Marija je po nekom unutarnjem nadahnuću odlučila ostati djevica. Anđeo dolazi k djevici zaručenoj s mužem… Sada najednom iznenađenje. Bog ima druge planove. Moglo bi se reći da nema ništa od djevičanstva, kako ga je ona zamišljala, ako treba postati fizička majka. To je Mariji bila najveća zagonetka. Kako spojiti to privatno zavjetovano djevičanstvo s ponuđenim službenim materinstvom? Ali u Boga ništa nije nemoguće. On je moćan spojiti i spasiti i jedno i drugo.
Njegovu kraljevstvu ne će biti kraja. Isus je naviješten kao kralj, koji će sjesti na prijestolje Davidova kraljevstva u duhovnom smislu riječi, a ne u političko-osvajačkom. A narod je bio uvjeren da će on obnoviti Davidovo kraljevstvo koje se inače odmah razdvojilo nakon smrti njegova sina Salomona (vladao od 970. do 937. prije Krista). Isusovo će kraljevstvo biti „kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira“, kako molimo u predslovlju svetkovine Krista Kralja. U tim velikim riječima Gospa je mogla čitati i očitu činjenicu: ako će njezin sin biti kralj, onda će i ona biti kao njegova majka – kraljica, duhovna kraljica duhovnoga kraljevstva.
Dok je razmišljala i Bogu se preporučivala, ponosna na arkanđelov dolazak i na toliku i takvu radosnu vijest, ipak prizna da joj nije poznat način na koji će začeti i roditi sina. Zato smože snage i postavi mu pitanje kao rezultat svoga razmišljanja. Nije joj jasno. Ne sumnja ni u pojavu anđeosku ni u riječi nebeske, ali i ne zna načina i puta kada sve to ide izvan ljudskoga načina i puta.
Kako će to biti kad ja muža ne poznajem? (Lk 1,34), pita Marija arkanđela Gabriela. Sasvim umjesno pitanje.
Razlika između Zaharijina upita (Lk 1,18) i Marijina pitanja (Lk 1,34) jest bitna:
Svećenik Zaharija: Po čemu ću ja razaznati da će stara Elizabeta moći začeti? Ja to ne vjerujem. Ne vidim nikakve mogućnosti fizičke, naravne. Stoga mi je nemoguće vjerovati. Stara Sara jest začela i rodila u staračkoj dobi, ali to je bilo prije 2000 godina! Ja star, Elizabeta stara i sterilna. Stari i sterilni ne rađaju nego umiru. Kako vjerovati? Želim neki vidljivi znak; želim unaprijed nešto vidjeti, pa po tome vidljivu znaku vjerovati. I dan mu je uvjerljiv znak! Čovjek zanijemio kroz devet mjeseci!
Djevica Marija: Kako će to biti? – iznosi sugovornica svoju poteškoću koja se uočila u razmišljanju. Ona ne traži nikakva vidljiva znaka, ne pokazuje ni sumnje, kamoli nevjere. Ne vidi mogućnosti zbog svoga osobna zavjeta, ali sve prepušta svemoćnomu Bogu. Ona se samo čudi, divi i pita… Marija, dakle, nije tražila nikakva čudna znaka, niti da ogluhne, niti da zanijemi. Ona je željela tumačenje da ostane razumno i poslušno vjerna Božjoj volji i da ostane dosljedna svomu osobnom obećanju djevičanstva.
Dok je Marija, zapamtivši riječi u svome srcu, zauzeto razmišljala o njima, anđeo joj nadovezuje daljnju poruku koja je trebala biti konkretno obrazloženje:
Duh Sveti sići će na te. Kod svakoga ljudskog začeća prisutan je muž i žena, koji daju tijelo, i Duh Božji koji daje duh, dušu. Ovdje je prisutan samo Duh i žena, djevica. Eto, kako će biti, Marijo! Bez tjelesnoga kontakta, očuvavši slavu djevičanstva, snagom/sjenom Duha Svetoga začet ćeš sina, Sina Svevišnjega. Predivna je ova Božja ponuda milosti i Marijin čin razmišljanja i pitanja. Ovdje se zauzelo Presveto Trojstvo: Otac šalje arkanđela Gabriela da prenese njegovu poruku. Duh je snaga po kojoj se dijete začinje iz Djevice Marije. Druga Božanska Osoba, vječni Logos, postaje čovjekom, u svemu nama sličan osim u svome Božanstvu i u našem grijehu.
Čedo će biti sveto, Sin Božji. Anđeo postupno otkriva Mariji uzvišeni Božji plan koji će se ostvarivati tijekom vremena. Ona će sada začeti Sina Božjega. Tu je Marija bila u prilici pokazati svoju vjeru, povjerenje u Boga. I pokazala je svojim vjerovanjem u konkretne riječi i svojim pristankom na to obećanje.
Bogu ništa nije nemoguće. Njegovi su zakoni prirode. On može učiniti iznimku. Anđeo Gospi navodi primjer stare Elizabete koja je u poodmakloj dobi začela sina Ivana. I evo Elizabeta je već u šestom mjesecu trudnoće.
Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po riječi tvojoj! (Lk 1,38). Evo nas konačno kod Marijina pristanka na Božji plan, na Otajstvo Utjelovljenja. To je Marijin odgovor na stotinu arkanđelovih riječi. Ja sam sluškinja, služavka. Serviam – Služit ću ti! Točno suprotno onoj prvoj pobuni Luciferovoj: Non serviam – Ne ću ti služiti! A onda i Evinoj: Ne ću te slušati! Gospa savršeno sluša i služi.
Primjer
Marija nam je uzor kako se životno odnositi prema Bogu: u trenutku anđelove pojave i navještenja ona se nije izgubila, nego se poslužila najprije svim umom svojim, svim razmišljanjem, pitanjem i zaključivanjem svojim. Bog joj je dao razum po kojem je ona slika Božja. I mi smo pozvani u svakom trenutku svoga života, osobito u kušnjama, upaliti svjetlo razuma da razbistrimo o čemu se radi i da se suobličujemo Božjemu nacrtu s nama. Potom je usmjerila Bogu svoju volju i slobodnu odluku, po kojoj je ona prilika Božja. Bog nju poziva da sudjeluje u njegovu projektu, djelu spasenja. Čudesnu i otajstvenu djelu, koje uključuje i beskrajno nadilazi sve nas. A ta njegova čudesna djelotvornost jest za naše osobno dobro i za dobro drugih. Konačno ona se povjerava Bogu, želeći da se u njezinu životu sve zbiva kako Bog hoće, a ona će mu služiti slobodna i odana srca; savršen primjer kako bi svatko od nas, sljedbenika njezina Sina, trebao raditi.
Pomoć
Gospa nam daje ne samo izvrstan primjer kako Bogu služiti, nego nam svojim zaslugama i zagovorom kod Boga pomaže da i mi na svoj način što skladnije Boga častimo, slavimo i iskreno mu služimo. Djevica je posredovala za rođenje Sina Božjega u čudesnu spletu povijesnih događaja. Tako ona može posredovati kod Gospodina da se i u našem životu duhovno rađa Spasitelj: da se ostvari planska volja Očeva, otkupiteljska milost Isusova, posvetiteljski dar Duha! Smisao je našega života ostati, poput Marije, vjerni Presvetomu Trojstvu, jer Bog nas je čudesno stvorio i još čudesnije otkupiteljskim djelom Isusovim obnovio. U toj duhovnoj obnovi našega života Gospa nam svojim moćnim zagovorom kod Boga može pomoći kao nijedna druga ljudska osoba.
† R.P.
Izvor: Crkva na kamenu
