Kršćanstvo čovjeka očovječuje. Deset je progonstava za deset poganskih careva u prva tri stoljeća bjesnjelo svijetom, odnosno Kristovom Crkvom. Poganska progonstva i jesu bila usmjerena na Crkvu i njezine vjernike i predvodnike, na njezina načela i vrjednote. Što je bilo knjiga, spisa, oltara, haljina, svetinja, sve je bilo spaljivano, uništavano. A najveće ljudske vrijednosti jesu bile osobe, kršćani, svećenici i biskupi. Jesu li tajni policajci doznali da se negdje Misa slavi, da se negdje Pismo čita, imali su ih puno pravo rastjerati, uništiti, iskorijeniti. A Bog je podigao brojne učene ljude koji su mogli odgovarati, argumentirano, apologetski, svim tim napadajima i protivnicima. Ali protiv fanatika nema umna lijeka. Kršćani nisu mogli drugo odgovoriti osim: Što nas više kosite, to bolje rastemo. Krv mučenika sjeme je novih kršćana. Bio je to sudar naravi i nadnaravi, grijeha i krjeposti, pakla i Neba. Uostalom Isus nam je to bio zagarantirao: Mene su progonili i vas će progoniti! Nije učenik iznad Učitelja.
Nemojmo misliti da su svi kršćani na jednak način odgovarali, da su se svi pokazali na visini. Neki su se prestrašili i odmah pali. Što su protivnici htjeli, to su oni činili. Žrtvovali poganskim idolima, odricali se javno Krista, a potom brojni bili ubijani. Jer đavao ne želi samo da izgubiš ovaj zemaljski, nego i vječni život. Ali bilo je pravih i ustrajnih svjedoka.
Tko su svjedoci, mučenici? Svjedoci su oni ljudi i žene koji su bili očevidci, znali i doživjeli Boga, njegovu istinu i pravdu, njegovo uskrsnuće i pomoć. Drugo, svjedoci su oni koji su umjeli to braniti, iskazati, rječitošću i mudrošću. Da začepe usta drugima. I treće, svjedoci su bili spremni žrtvovati svoj život za to što su primili od Boga i doživjeli u životu. A kada bi za to i krv svoju prolili i glavu svoju dali, to su bili mučenici. Štovani u svojoj mjesnoj Crkvi, zatim u svoj Crkvi. Među njima svijetlu krunu postigla je i sv. Anastazija, Rimljanka, zatim Srijemka, koja je 304. godine bila ubijena u Sirmiju, današnjoj Srijemskoj Mitrovici, a od početka 9. stoljeća tijelo joj se čuva u Zadru. Ta svjedočka krv prvih mučenika sapirala je divljinu, neljudskost tadašnjega svijeta. Jer takva neljudska prljavština i gadost može se saprati samo krvlju mučeničkom.
Kršćanstvo čovjeka posvećuje. Kršćanstvo nije samo otpor onoj divljoj neljudskosti, nego je to dar s neba, kojim se posvećuje ljudsko biće, postaje Bogu slično. Po čemu se najbolje možemo Bogu suobličiti? Po onome što nam je sam Bog kazao: Budite pravedni kao što je pravedan Otac vaš nebeski. A ta se Božja pravda vidi po tome što on daje da njegovo sunce granja i nad dobrima i nad zlima, da njegova kiša pada i po krjeposnima i po opakima (Mk 6,45). Bi li ti onoga svoga dušmanina, da ga vidiš da se topi, povukao za ruku ili bi ga još više gurnuo u vodu? Ako bi ga povukao za ruku i spasio, onda si kršćanin. Ako bi ga gurnuo u vodu, onda si divljak. Eto razlike. Isus je rekao: “Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac Vaš nebeski” (Lk 6,36). Milosrđe se očituje u praštanju. Ima li itko na svijetu tko je tako izvrijeđan, popljuvan, ispsovan kao što je to Bog? Najpravedniji i najsvetiji. Predsjednika jednoga ili drugoga netko psuje nekoliko godina, i gotovo. A Boga psuju ima dvije tisuće godina, od početka, od stvaranja. I on je uvijek strpljiv, i kada god dođemo tražiti od njega oproštenje, on nam to udijeli, jer je milosrdan. Imaš li ti, kršćanine, u sebi tu krjepost? Ako imaš, onda si Bogu sličan. Ako nemaš, onda si daleko i od ljudskosti.
Sveta gospođa Anastazija, u našem hrvatskom narodu zvana Stasija, Staza, Stana, Stošija, Stojka vrlo je često ime. A sve od stare grčke riječi anastasis što će reći uskrsnuće. E jest joj ime lijepo. Perspektivno, gleda u vječnost.
Kršćanica. Kao kći oca Pretestata i kao supruga pukovnika Publija imala je za vrijeme rimskoga cara Dioklecijana (umro 305.) ne samo razumijevanja, nego i milosrdna srca prema kršćanima koji su bili svedeni na ološ društva i na progon iz njega. I sama je postala kršćankom, najprije potajno, a onda javno. Iako joj je muž zabranjivao imati ikakav kontakt s kršćanima da se ne bi zarazila njihovim “bezboštvom”, vojniku Krizogonu, kojega mi po svoju zovemo Krševan, u vojnom rimskom zatvoru potkrijući se javljala i poticala ga na ustrajnost u vjeri i u dobru. Kada je za to doznao njezin muž Publije, koji je imao prijeći na službu u Perziju, stavio je Stošiju u još veću izolaciju, pravu strogu klauzuru. Ali kako joj je muža Bog pozvao k sebi ni nepuna tri mjeseca nakon toga, ona je stekla slobodu. Budući da je njezin savjetnik Krševan bio pozvan iz Rima na carski sud u Akvileju, sjevernu Italiju, ona ga je željela pratiti. Prisustvovala je njegovoj osudi i odrubljenju glave. A izmučeno tijelo Krševanovo bilo je uneseno u kuću triju sestara: Agape, Kionije i Irene, i svetoga svećenika koji se zvao Zoilo. Tako su sve četvero bili uhićeni.
Mučenica. Dioklecijan, car koji se proglasio svezemaljskim bogom, idući iz Rima u Solun, poveo je sa sobom sve kršćane, da ih potamani. I Stošija je bila s njima. Te iz Soluna u Sirmij ili Srijemsku Mitrovicu. Doveli je pred Proba, prefekta Ilirika, koji je primijenio na nju teška mučila. Bila je nepopustljiva u privrženosti pravomu Bogu. Odsječena joj je glava za vjeru Isusovu. I pokopana u mjestu gdje se sagradila bazilika njoj u čast. Predaja je da je to bilo na Božić 304. godine.
U misnom kanonu. Već od ranih stoljeća počelo se njezino sveto ime spominjati u Rimskom kanonu, gdje se navode najistaknutiji sveci prve Crkve: apostoli, pape, biskupi, mučenici, mučenice – Felicita, Perpetua, Agata, Lucija, Agneza, Cecilija, Anastazija… čitamo tu ime i njezina sudruga kršćanina: Krševana, tj. Krizogona.
Hodočasnica. Nisu joj kosti dugo ostale u Srijemskoj Mitrovici, gdje su inače mnogi i mnoge poslije nje ostavili kosti do danas. Njezine su kosti u 5. stoljeću prenesene u Carigrad, opet u crkvu sv. Anastazije. A u 9. stoljeću u znak izmirenja između Bizanta i Zadra, car Nicifor I. dao ih je zadarskom nadbiskupu Donatu. Postavljene su u crkvi sv. Petra, pa se i crkva zbog njezinih relikvija preimenovala po njoj, sv. Stošija. Kao da je u Zadru „jača“ od sv. Petra, iako je i on bio krvnički mučen i raspet i pokopan u Vatikanu pod Lucijem Domicijem Neronom. Eno joj svetih kostiju i sada u Zadru. A blagdan joj slavimo 15. siječnja.
– Od onoga za koga je prolila svoju mučeničku krv neka isprosi božansku milost svima onima koji svjedoče u današnjem svijetu u ljubavi i vjernosti.
Izvor: Crkva na kamenu
