Ludwig Wittgenstein je napisao da su ograničenja jezika nekog pojedinca ujedno i ograničenja njegova svijeta. Zanimljivo je tako gledati kako se pojedinci ne snalaze u svakodnevnoj komunikaciji i kako žive u svijetu u kojem sve ostaje nedorečeno. A u isto vrijeme isti se ti pojedinci savršeno snalaze u jezičnim varijablama i okreću istinu onako kako im odgovara da bi svoju odgovornost umanjili ili izbjegli. Ovdje prvenstveno mislim na sferu grijeha i odgovornosti za osobne postupke. Ispovijed bi u sebi trebala uvijek sadržavati svijest o neizmjernoj Božjoj ljubavi koja oprašta i ljubi bezuvjetno. Ali u isto vrijeme mora postojati i tužiteljska dimenzija. Ne ona koja tuži čovjeka onako kako ga neprijatelj tuži, nego ona koja je svjesna koliko grijesi vrijeđaju Božju ljubav i kaju se i žele popraviti stanje.
Jedna od glavnih osobina onih koji izbjegavaju odgovornost jest “suobličavanje cijelom čovječanstvu”, figurativno rečeno. Fraze koje djeluju onako profinjeno i prividno olakšavaju suočavanje s vlastitom grješnošću jesu: “…svi griješe…; svi su grješni…; nema čovjeka bez grijeha…” itd. Druga jezična varijabla koja je česta u upotrebi jest: “dođeš i zgriješiš…; naljutiš se i zgriješiš…”, na što nekad dovitljivo odgovorim: “Dobro, pustimo sad moje grijehe, vi ste na ispovijedi.”
Zašto se toliko bojimo pogledati istini u oči i priznati se grješnim, iako znamo da je sve to tako. Svaki grješnik koji se susreo s Kristom priznao je svoje grijehe, i ne samo da je preživio, nego je i dobio oproštenje, onaj na križu čak i obećanje da će još toga dana s Kristom biti u raju. Doći Gospodinu pred noge i uhvatiti se skuta njegove haljine u svetoj ispovijedi najmilosniji je trenutak koji možemo zamisliti i zato ga je potrebno čuvati i baštiniti kao dar koji je dragocjeniji od najdragocjenijega zlata. I tako razmišljajući i čineći, ne će nam biti problem reći: “Zgriješio sam! Ja sam to učinio! Kriv sam i nisam dostojan Božje ljubavi! Ali se kajem i molim za oproštenje!” A Bog koji je sama ljubav i pravednost oprostit će nam i uvesti nas u svoj mir.
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
