“Radi što radiš!”, često sam slušao na katehezama, razmatranjima i predavanjima koje su držali različiti govornici, različiti govorom, zanimanjem, spolom, pozivom i koječim drugim, ali svi su s istom strašću citirali ovaj slavni izraz. Vjerujem da je njegov sadržaj poznat i jasan većini, ali malo dublje ući u njega i spoznati kako je itekako teško živjeti po ovom načelu, ako prihvatimo da sve što činimo treba biti u skladu s uputstvom za uporabu života i svega što nas okružuje, koje nam Gospodin daje u trenutku kad nas iz ničega poziva u život.
Svaki pojedinac je unikatan, jedinstven u sklopu svojih karakteristika, tjelesnih, duhovnih, duševnih i emocionalnih, svaki po sebi remek djelo Božje. I u skladu sa svojim željama i mogućnostima, svaki je pojedinac pozvan u ovom svijetu činiti nešto čime bi ovaj svijet učinio boljim mjestom. Pokušat ću se izraziti malo “biblijskije” pa ću reći da je svatko pozvan obraditi, posaditi i požeti svoj dio njive Gospodnje. I koliko god se nekad činilo da je onaj tuđi dio ravniji, plodniji i ljepši, onaj moj je uistinu odabran po mojoj mjeri. Drag mi je primjer koji sam čuo jednom prilikom kako je neki mladić bio silno talentiran u grafičkom uređivanju, a u njegovoj župi je bila potreba za osobom koja bi radila župni list. I u njemu se javila silna želja za sudjelovanjem u župnim aktivnostima, ali je htio pod svaku cijenu biti član zbora, dok za list nije bio zainteresiran, govoreći da mu je toga dosta i ovako. A sluha i glasa nije imao. I tako je zbor dobio beskorisnoga člana koji nije znao pjevati, a župa i dalje nije imala svoj list, jer pojedinac nije uspio prepoznati svoj dio njive Gospodnje.
Isto tako, dogodi se da pojedinac prepozna svoj komadić zemlje i da ga uistinu počne obrađivati s puno pažnje i ljubavi, želeći da plodovi budu što kvalitetniji i bolji. I u tim trenutcima se počnu događati one stvari o kojima Biblija govori kao o trenutcima kad Duh Božji prebiva na čovjeku. On vrši svoje poslanje na zemlji i živi u svijetu, ali ne od svijeta, služeći Bogu kroz služenje čovjeku. Ali grešnost ljudske naravi je uistinu naopaka, da oprostite na slobodnom izrazu. Sve u nama se uskomeša u jednom trenutku kad nam se učini da smo sve to sami napravili. I tada se javlja u nama želja da budemo kao Bog, da mi budemo bogovi nekog našeg svijeta, zanemarujući sve darove koje nam Bog daje i kojima obasjava taj komadić njive na kojem radimo. I onda se počne događati flert s grijehom, flert sa zmijom koja lagano, onako neprimjetno sikće s obližnjeg stabla, šapće nam, podržava i opravdava sve ovo što smo prije naveli, uvjeravajući nas da je to jedino ispravno i da mi to uistinu zaslužujemo i da nam je neprijatelj svatko tko nam to želi uskratiti. I tu počinje duhovni boj koji nas može učvrstiti u dobrim stavovima, a može nas potpuno unazaditi u sebičnost i samodostatnost.
Kako uopće ostati priseban u ovoj i ovakvoj situaciji? Vježbati se u krepostima, vječni odgovor koji svi učitelji duhovnosti ponavljaju, a svi učenici bi ga najradije izbjegli i pošli nekim drugim putem, ali uistinu, kako jedan hrvatski postkoncilski teolog reče: “…drugog puta nema”, pa je tako i nama ići uhodanim stazama. A iznad svega je poslušnost, ona koja je sestra blizanka poniznosti. Kad se s njima čovjek uhvati od ruku, onda i ova “zemljoradnja” ide nekako lakše, kao da i onaj plug brže i lakše ide kroz zemlju. A onda ni plodovi ne će izostati.
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
