KRUŠEVO – U dvorani Nadbiskupa Petra Čule u Kruševu, u ponedjeljak 5. listopada u 20 sati, ponovno je izvedena drama o mučeništvu djevojke Jele Cikoja sa Sretnica. Naime, 27. rujna bila je premijera ove drame u sklopu “Jelinih dana” u Kruševu koji su trajali od 27. rujna do 4 listopada 2020.
Tekst za dramu napisao je bogoslov Zvonimir Rezo s naslovom “Jedan epitaf lavici anđeoskoj”, a glumce za predstavu pripremio je Robert Pehar uz dogovor ravnatelja HNK Ivana Vukoje i uz podršku još nekoliko djelatnika ovoga kazališta: Marka Mrdakovića, Sandre Milavić, Gabrijela Prusine, Uroša Škiljevića, Maria Bošnjaka, Lea Smoljana, Zorislava Galića i Branka Kuzmanovića. Uz njih su u pripremi sudjelovali Vjeko Pušić, Danijela Ćorić, Drago Soldo, Mario Pušić iz Kruševa te članovi Kulturno-umjetničkog društva “Blaćani”.
Prije izvedbe drame okupljene je pozdravio župnik don Ljubo Planinić pozdravivši sve i rekavši nekoliko rečenica o nastanku i izvedbi same drame. Zatim su članovi klapa “Jela” i “Studenac” kao i članovi HKUD-a Kruševo izveli nekoliko bećaraca.
U nastavku donosimo Osvrt na dramu objavljen na stranicama župe Kruševo:
“Dramska uvertira započinje gašenjem svijetla dok iz zvučnika istodobno huči kiša i jaka grmljavina. Svjetla reflektora spuštaju se na pozornicu na koju izlazi nekoliko glumaca iz uvodnoga čina. Upoznajemo likove i radnju drame te kroz drugi čin jasnije vidimo karakter glavne junakinje drame, Jele Cikoje. Njen stav i rečenica: “Bolje umrijet’ čista nego okaljana živit sto godina”, nagovještava publici tko je prava mučenica.
Nešto drugačiju sliku, suprotnu od prethodna dva čina, vidimo u trećem. Ne samo zbog glazbene orijentalne pozadine, niti zbog gizdavih nošnji, nego prvenstveno ponašanjem likova koji predstavljaju antagoniste drame. Ne bi se složili ni da su tipični negativci. Ovdje se može uočiti loš utjecaj društva na pojedinca kojeg ponekad jednostavno ne možemo birati i pod njegovim smo utjecajem pa taman bilo to i protiv vlastite volje. To predstavlja Ibrahimov lik. Njega društvo nagovara da počini zulum i da bude pravi Turčin. Žele mu reći da je on vladar, da je sve njegovo i sve što se opire njegovoj volji, može vlastitom rukom okončati. Ali, je li Ibrahim dosljedno slijedio primjer društva? To se vidjelo u četvrtom “presudnom” činu gdje započinje episodija drame. Ibrahim nije mogao ići preko svoje volje i nije smogao snage učiniti zulum kako je od njega družina tražila. Zato, Alija kao kolovođa bande, preuzima stvar u svoje ruke. Krši dogovor i ne dopušta da im tako obična pastirica, katolkinja, prkosi pred nosom. Alija je prvo pokušava obeščastiti, međutim ta mu namjera ne prolazi olako pa zbog bijesa poseže za kuburom i ubija nevinu djevojku.
Petim činom proteže se tihi melankolični zvuk kojeg “razbija” ohrabrujući monolog fratra. On propovijeda na pokopu Jelinog tijela i govori “dok se Turci trude da buduće generacije uče o ovome vremenu kao o vremenu njihovih velikih ratnih osvajanja, mi moramo pokazati da je ovo vrijeme mučenika!”, jer da nije tih turskih osvajanja, ne bi u katoličkom svijetu bilo zla, a i Jela bi bila živa. Dirljiv trenutak se događa na kraju scene kada jedan od Jeline braće, pognutom glavom nad kamenim humkom tužno kliče: “zbogom seko moja!”
Vrhunac drame označen je tugaljivim i pomalo razočaranim izrazima lica četvorice Turaka petog čina. Zbog čega su tužni, saznajemo nakon dijaloga kojeg započinje lik po imenu Husref. Od njega čujemo: “Čuo sam da se puno raje okuplja gore na mezaru one djevojke što je ubio naš rahmetli Alija”. U drami nije otkriveno kako je Alija umro ili stradao. Predaja govori kako ga je konj ubio dok je ukradeno stado pojio na rijeci u Ulogu. Glavna problematika ovoga čina razlog je okupljanja naroda na Jelinu grobu u ogradi Gabruši. Husref, kao novopečeni vođa društva predlaže da se grob oskvrni, a kosti bace u Neretvu. Naravno, svaki od njih misli da je čašćenje Jelina groba narušavanje moći i ugleda njihova društva, stoga Husrefovu ideju svi pozdravljaju, izuzev Ibrahima koji je ostao nedorečen i potvrđuje plan zbunjenim kimanjem glave. Ovaj je čin jednako važan kao i četvrti jer se tiče cjelovite predaje. Po šestom činu Jelina se priča razlikuje od priče Dive Grabovčeve.
“Sutra navečer neki će naši doći i uništiti Jelin mezar. Uzet će njeno tijelo i bacit’ ga u Neretvu”, ključne su riječi sedmoga čina, a izgovara ih nitko drugi nego sam Ibrahim. To je preokret ove drame. Ibrahim odaje opaki plan zulumčara Krivodoljanima na vlastitu odgovornost i velik rizik za njegov život. Krivodoljani mu ne vjeruju jer znaju da je i on sudjelovao u zulumu u ogradi Gabruši. Jedan od seljaka prijeti mu da će izdat naredbu ako ih prevari da njega prvo ubiju. Ibrahim je naglasio da se kaje za ono u čemu je sudjelovao. Bez obzira na sve, Krivodoljani i dalje ne vjeruju Turčinu, ali ipak ih šest na kraju polazi u Gabrušu da premjeste tijelo na tajno mjesto.
Monologom je obilježen osmi čin. Ibrahim kod Jelina groba otvara svoju dušu. Njegovo kajanje iz srca i duše daje jednu “sivu” dimenziju drami. Kroz njegov monolog više nije sve “crno i bijelo” nego naprotiv, Ibrahim je progledao svojim očima. Opet, s druge strane se ne odriče svoga identiteta i povrh toga iskazuje simpatiju kroz riječi: “A i ti tako lijepa bijaše, pa sam pomislio da možda želiš”. I kod Ibrahima je postojala požuda, ali ipak je do kraja razum slijedio. Njega je najviše uzdrmao čin ubojstva. Zbog svega toga, Ibrahim se kaje i učinio bi sve samo da taj dan može promijeniti. Grize ga savjest i srce boli, ali ipak utjehu može pronaći u tome da je on najviše zaslužan za spašavanje Jelina groba.
Posljednji, deveti čin ne započinje na pozornici kao dosadašnji. Mrak je i tiho se čuje mistična melodija, a onda u jednom kutu dvorane sužava se svjetlo gdje sniva Jela u bijeloj halji. Prilazi joj druga djevojka u bijelom i budi iz sna. To je Diva Grabovčeva koja upoznaje Jelu s Kraljevstvom Božjim. S devetim činom dolazimo do raspleta ove drame.
Po svršetku drame nasupa klapa “Jela” s himnom “Cvijet Krivodola” te tako završava ova predstava.
Na kraju možemo zaključiti da je ova drama doista jedan dobar prikaz Jelinog stradanja u ogradi Gabruši. Pored toga, imamo još jasniju sliku talentirane mladeži Kruševa jer su ovu dramu izvela naša djeca iz osnovne i srednjih škola Kruševa.”
Izvor: Crkva na kamenu
