Dana 19. svibnja u 19.00 sati u Mostaru u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače upriličeno je predstavljanje monografije umirovljenoga biskupa Ratka Perića Stadlerov trnoviti put do oltara, Sarajevo, 2025. U Galeriji Katarine Kosače bilo je oko 150 slušatelja, među kojima desetak dijecezanskih svećenika i po prilici isto toliko sestara, uglavnom Služavki Maloga Isusa iz Sarajeva, Mostara i Neuma te dvije sestre Milosrdnice iz Mostara.
Već smo donijeli novinarski prikaz i cjelovito izlaganje autora, a sada objavljujemo dva druga izlaganja: jedno s. Ane Marije Kesten, provincijalne glavarice Sarajevske provincije Služavki Maloga Isusa, i, drugo, don Milenka Krešića, urednika Crkve na kamenu i profesora Crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu.
Stožerne krjeposti u životu Sluge Božjega Josipa Stadlera
s. M. Ana Marija Kesten
Poštovani i uvaženi gosti!
Pozdravljam vas sve okupljene na ovoj večeri posvećenoj Sluzi Božjem nadbiskupu Josipu Stadleru.
U uvodu autor monografije Stadlerov trnoviti put do oltara, umirovljeni biskup Perić, ističe kako je imao želju objediniti razne članke o Sluzi Božjemu, objavljivane od 1987. do danas, koji prikazuju povijesne okolnosti i Stadlerov duh. Posebnu je pozornost posvetio Stadlerovu prakticiranju teologalnih ili bogoobličnih krjeposti: vjere, ufanja i ljubavi te stožernih krjeposti: razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti. Stadlerovo provođenje, u herojskom stupnju, spomenutih krjeposti bilo je bitan uvjet za otvaranje dijecezanskog procesa 2002., koji je Sveta Stolica prihvatila 2008. u vidu beatifikacije.
Autor u poglavlju „Stožerne krjeposti u životu nadbiskupa Stadlera“ tumači kako moralna teologija naučava da postoje četiri temeljne ili stožerne krjeposti u čovjekovu životu: razboritost – pravednost – jakost – umjerenost. Stožernima se zovu zato što su poput stožera oko kojega kruže druge ljudske moralne vrline kao što su: blagost, čistoća, dobrota, milosrdnost, strpljivost, velikodušnost, vjernost, uslužnost i tako redom. U životu svetih one se očituju u vrhunskom stupnju uvijek i svagdje.
Biskup ističe da u životu Josipa Stadlera, a osobito kroz 37 godina njegove nadbiskupske službe u Bosni (1882.-1918.), stožerne su mu krjeposti bile četiri temeljna ispita na kojima je polagao sve što ulazi u biskupsko djelovanje, tj. poučavanje, posvećivanje i upravljanje.
Razboritost. To je krjepost kojom se između više mogućih izbora u životu razabire i uzima onaj koji je najprikladniji za postizanje određene dobre svrhe. Pazi se da se izbjegnu što više moguće štete i sebi i drugima. Pisac Stadlerova trnovita puta navodi više primjera gdje bosanski franjevac Ignacije Gavran (1914.-2009.) nadbiskupu Stadleru u određenim postupcima pripisuje nerazboritost. Najprije se tadašnji rektor Zavoda sv. Jeronima, mons. Perić, kritički osvrće člankom na Gavranovu Lucerna lucens, 1978., dokazujući Stadlerovu razboritost (Vrhbosna, 1/1990., str. 14-16).
Potom se Gavran („Bosna Srebrena“, 3/1990.) osvrće na rektorov članak pokazujući Stadlera kao nerazborita nadbiskupa zato što je u glasilu „Srce Isusovo“, 1882., izdao „Naputak“ za svećenstvo kako postupati s onima koji žele prijeći na katoličku vjeru.
Odgovor je sastavljen na temelju katoličkog morala, rimskog obrednika i crkvenog prava i objavljen je na hrvatskom jeziku. Fra Ignacije smatra da to nije bilo razborito objavljivati na hrvatskom te da se moglo očekivati negodovanje od strane bosanskoga nekatoličkog pučanstva. Rektor dokazuje Stadlerovu razboritost: da je pismo objavljeno na latinskom, jednako bi bilo prevedeno na hrvatski!
U jednom pismu papinskog izaslanika Petra Bastiena koji je poslan u Bosnu zbog nereda izazvanih osnivanjem Stadlerove „Hrvatske katoličke udruge“, a pismo je objavio fra Ignacije, iznose se tri dokaza Stadlerove nerazboritosti:
- Nadbiskup se „daje voditi od svojih poriva i odveć mnogo govori“,
- Stadlerovi prijatelji predlažu Bastienu da bi „korjenito rješenje smutnji u Bosni toga vremena bilo u Nadbiskupovoj ostavci“,
- „Stadler je natovario Nadbiskupiji dug od dva i pol milijuna kruna, pa ga je trebalo spasavati pregovorima s bankama“ (str. 86).
Biskup upućuje čitatelja glede pitanja razboritosti na „Zakonik kanonskoga prava“ gdje iznosi da se u mnogim slučajevima prepušta biskupovoj razboritosti konačna odluka, jer je teško drukčije odrediti normu za tako različite situacije u životu. Razbor u poučavanju, posvećivanju i upravljanju.
U stožernu krjepost razboritosti u Stadlerovoj nadbiskupskoj službi ulazi i pojava prijelaza iz religije u religiju.
Stadler kao katolički biskup u ovom je području radio u crkvenom duhu. Služio se crkvenim knjigama. Osnovao je stručno povjerenstvo da podsjeti državnike na tadašnja pravila u takvim zahtjevima. U svemu ga je vodila razboritost, ne nezakonito vrbovanje drugih vjernika.
U slučajevima prijelaza na katoličku vjeru ne može se promatrati samo Stadlerova razboritost, nego i pravednost, jakost i umjerenost. Zbog tih događaja „Austrougarske su ga vlasti pokušavale protjerati iz Bosne kroz sve vrijeme njegova biskupovanja jer im muti i onako mutne političke vode!“, veli biskup Perić (str. 91).
Prvi pokušaj „protjerivanja“ iz Bosne bio je nakon smrti zagrebačkog kardinala Josipa Mihalovića 1890. da nadbiskup Stadler prijeđe u Zagreb.
Deset godina poslije, 1900., nakon smrti nadbiskupa Rajčevića 1899., Nadbiskup je trebao prijeći iz Sarajeva u Zadar.
Treći pokušaj bio je u vrijeme svetojeronimske afere u Rimu 1901.-1902. kada se željelo udaljiti ga iz Bosne da bude postavljen za kardinala u nekoj Kongregaciji.
Četvrti pokušaj bio je 1905.-1906. da Nadbiskup bude Strossmayerov nasljednik u Đakovu. Ništa se od toga nije dogodilo (str. 92).
Pravednost. Druga je stožerna krjepost pravednost. Čvrsta i trajna volja dati Bogu Božje, a bližnjima njihovo što im pripada. Biskup Ratko u ovoj krjeposti gleda nadbiskupa Stadlera u odnosu prema braći franjevcima.
Stadler, došavši u Bosnu, našao je 87 župa na području Vrhbosanske nadbiskupije i 21 na području Banjolučke biskupije, a sve je držala Franjevačka provincija Bosna Srebrena. Nadbiskup Stadler donosi iz Rima dekret Svete Stolice od 10. prosinca 1881. po kojem su sve župe stavljene biskupu na slobodno raspolaganje, osim samostanskih.
Franjevci nude Nadbiskupu 16 župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i 8 u Banjolučkoj biskupiji. Nadbiskup traži još 19 u Vrhbosanskoj i u Banjolučkoj biskupiji samo banjolučku župu. Svega 35 u Vrhbosanskoj i 9 u Banjolučkoj.
Kako nije postignut dogovor između provincijala i Nadbiskupa o raspodjeli župa, Sveta Stolica izdaje drugi dekret 14. ožujka 1883. po kojem Vrhbosanskoj nadbiskupiji pripada 26, Banjolučkoj 9 (svega 35) a franjevcima ostaje 59. U svemu 94 jer su neke već bile nanovo osnovane. Nadbiskup Stadler na to pristaje jer je tako odlučila Sveta Stolica. U posljednjem Dekretu stoji da mjesni biskup može od franjevačkih župa cijepati nove koje će biti na raspolaganju biskupu. Zbog cijepanja župa često izbijaju neobične poteškoće. Nadbiskup se Stadler pred ovim poteškoćama na koje nailazi po svom djelovanju u Nadbiskupiji pokazuje angažiran i pravedan pastir. Ništa ne poduzima bez Svete Stolice koja mu je kriterij u odlučivanju (str. 96-98).
Druga poteškoća s kojom se Stadler susreo bila je sekularizacija franjevaca. Za Stadlerove biskupske službe oko 70 bosanskih franjevaca traži sekularizaciju, tj. izlazak iz Reda, odnosno prijelaz u svjetovno svećenstvo. Udovoljeno je 45-orici. Od toga se u Vrhbosansku nadbiskupiju inkardiniralo 20, od kojih su poslije četvorica otišla u druge biskupije. Razlozi sekularizacije braće franjevaca bili su različite naravi koje su oni sami iznosili u svojim molbama Svetoj Stolici. Biskup Ratko prosuđuje da se ne može prigovarati da je Nadbiskup nepravedno postupao u afirmaciji dijecezanskoga klera i osiguranja župa, jer je sve radio prema odredbama Svete Stolice.
Jakost. O trećoj stožernoj krjeposti jakosti biskup ističe da ona u poteškoćama osigurava čvrstoću i postojanost u traganju za dobrom. Ona pobjeđuje strah čak i smrt. Daje hrabrost čovjeku žrtvovati vlastiti život, da bi obranio bitnu pravednu stvar. Nakon uspostave redovite biskupske hijerarhije u BiH 1881., stanje u Bosni bilo je ovako:
Zagrebačkom je svećeniku dr. Josipu Stadleru 38 godina, a od toga 13 godina svećeništva. Dana 20. studenoga 1881. prima biskupski red u Rimu. Već 15. siječnja 1882. stiže u Sarajevo. Da se osnuje jedna Biskupija, Sveta Stolica obično traži uvjete kao što su: biskupska rezidencija, ordinarijat, katedrala, kaptol, sjemenište, bogoslovija, pastoralni dijecezanski kler koji je na raspolaganju biskupu i druge ustanove nužne za dobro funkcioniranje crkvene zajednice. Nadbiskup Stadler u spomenutom biskupijskom smislu nema ništa od navedenog. Stadler u sebi osjeća jakost, a još više moli Boga za pomoć i daje se na posao (str. 99).
Započinje s gradnjom Nadbiskupijskog sjemeništa i crkvom sv. Alojzija Gonzage u Travniku za sjemeništarce iz Sarajevske, Banjolučke te Mostarsko-duvanjske i Trebinjske dijeceze. Potom formira Kanonički kaptol za svoje prve savjetnike u upravi Nadbiskupijom. Godine 1895. podiže im Kaptolsku zgradu. Osniva Bogoslovno sjemenište u Sarajevu s pripadnim filozofsko-teološkim studijem. Podizanje ove Institucije prate mnoge nevolje i pitanja o smislu njezine gradnje. Doživljava zaustavljanje radova, zaduživanja i konačno dovršenje zgrade bogoslovije i crkve sv. Ćirila i Metodija 1901. Autor knjige kaže kako je Nadbiskup Stadler pokazao nadljudsku, nadnaravnu jakost u svemu tom pothvatu (str. 101).
Osim toga, Nadbiskup Stadler blagoslovom kamena temeljca 1884. započinje gradnju Katedrale u gradu Sarajevu, a za njezine posvete zove mostarskog biskupa Buconjića na blagdan Uzvišenja svetog Križa, 14. rujna 1889.
Svoju pastirsku brigu posvećuje sestrama Milosrdnicama, poziva iz Beča Kćeri Božje ljubavi, a 1890. osniva Družbu sestara Služavki Maloga Isusa i njezinim članicama povjerava brigu za siromašnu i napuštenu djecu i siromašne i starije osobe te nakon osam godina gradi za sestre i djecu velike ubožnice u Sarajevu kojima daje ime „Betlehem“ i „Egipat“.
Stadler nije samo neumoran graditelj, nego i marljiv prevoditelj Svetog Pisma, pisac filozofskih i teoloških studija i knjiga. Nadbiskup ide od jednog do drugog gradilišta, doma i ustanove, donatora i sponzora. Sve pobjeđuje vjerom, nadom i ljubavlju pokazujući nenadmašivu jakost u službi siromaha duhom, kojima je obećano Kraljevstvo nebesko. Zato mu je otvoren biskupijski proces 2002., a svetostolički 2008. godine.
Uzdržljivost. Stožernu krjepost uzdržljivosti Stadler vježba u svojoj svakodnevnici života. Bdije nad čistoćom misli, riječi i djela da pred Bogom bude pravi njegov pastir. Autor ističe Stadlerovu borbu kao sjemeništarca nad ohološću. Znao je biti suzdržan, ponizan do te mjere da bi kleknuo pred drugima. Za vrijeme filozofsko-teoloških studija u Rimu profesori su Stadlera ocijenili s najboljim karakteristikama: suzdržljiv, umjeren, svladava i nadzire sama sebe. Svoju volju usmjeruje na dobro.
U siromaštvu ne kuka, u bogatstvu se ne ponosi. Ne škrtari, ne zgrće sebi, nego postaje „otac sirotinje“. Prema sebi: disciplinaran, pokoran. Zna držati pod kontrolom svoje oko i svoje srce. Ako je kad primio kakvo upozorenje, poslušan je višim poglavarima. Ne smatra da je njegova savjest veća od savjesti Crkve. Jelo i pilo smatra Božjim darom u službi rada i života. Za svoj stol poziva svoje svećenike, siromašne i bogate. Stadlera resi svijest o radu. Nalazi posla za sebe, druge potiče na rad da Crkva Božja raste.
Zaključak. Svoje promišljanje u poglavlju „Stožerne krjeposti u životu nadbiskupa Stadlera“ autor zaključuje da je Nadbiskupovo djelo neobuhvatno: učiteljsko, posvetiteljsko, upraviteljsko, graditeljsko, prevoditeljsko, ekumensko i političko. Stadlerova duhovna i materijalna ostavština Bosni jest obilježje njegova trnovita puta do oltara (str. 108-111). Dao Bog da Sluga Božji što prije bude proglašen blaženim!
Hvala na pažnji!
Nadbiskup Stadler i financije
don Milenko Krešić
Na temu financija, zaduživanja i oduživanja biskup se Perić u knjizi osvrće na str. 47-57 i 267-171. A u vidu imamo i knjigu: Nadbiskup Stadler i financije: gradnje, nekretnine, poslovi, Sarajevo, 2021.
Kad je nadbiskup Stadler došao u Sarajevo u siječnju 1882., netom uspostavljena Vrhbosanska nadbiskupija nije posjedovala nikakvih nekretnina. Sam Nadbiskup morao se nastaniti u iznajmljenoj kući. Nakon Nadbiskupove smrti, odnosno u srpnju 1919., Vrhbosanska nadbiskupija imala je, ne računajući crkve i župne stanove kroz to vrijeme sagrađene, vlastitu katedralu, dječačko sjemenište u Travniku, bogoslovno sjemenište u Sarajevu, posjed sv. Filomena u Čardaku i 7 kuća u centru Sarajeva.[1]
Družba Sestara Služavki Maloga Isusa koju je Stadler osnovao 1890., također bez početne imovine, nakon Nadbiskupove smrti posjedovala je u Bosni: zavode Betlehem i Egipat s okolnim zemljištem u Sarajevu, posjed Mladice s kućom, crkvom Presvetoga Srca Isusova i oko 345,57 duluma u blizini Sarajeva, posjed sv. Josipa u Vitezu s kućom i zemljištem oko 380 duluma, posjed Dolorozu s crkvom Gospe Žalosne, školom, samostanom i oko 4 823 duluma zemlje u Čardaku. U Dalmaciji kuće u Splitu, Metkoviću i kuću u Dobroti u Boki Kotorskoj. Bilo je još kuća koje je Nadbiskup s vremenom kupovao i prodavao. God. 1912. Nadbiskupija je zajedno sa sestrama Služavkama Maloga Isusa samo u Sarajevu imala 31 nekretninu od kojih je nemali broj bio reprezentativan i po izgledu i po mjestu.
Kako je Nadbiskup sve ovo stekao? Katedrala i dječačko sjemenište u Travniku izgrađeni su uglavnom novcem dobročinitelja. Bogoslovno sjemenište u Sarajevu, dijelom novcem dobročinitelja, a dijelom zaduženjima kod raznih banaka.
Ostalo je stjecano poslovanjem koje se može razvrstati u tri grane:
- Gradnja i kupnja nekretnina u Sarajevu – ovo je ujedno bio najbolji dio njegova poslovanja. Sarajevo se tih vremena razvijalo. U grad su doseljavali mnogi državni službenici, vojnici i drugi ljudi raznih zanimanja koji su trebali ili stambeni ili poslovni prostor. Nadbiskup je shvatio trenutak, odnosno prigodu i iskoristio je na dobro Nadbiskupije i Sestara Služavki Maloga Isusa. Počeo je u Sarajevu kupovati stare kuće, uz pomoć arhitekta Josipa Vancaša (1859.-1932.) dograđivati ih ili na kupljenim zemljištima graditi nove.
- Druga skupina Nadbiskupova poslovanja bili su posjedi. Za sestre je kupio tri posjeda: 1. Polje Srca Isusova u Mladicama kod Sarajeva; 2. Poslije posjed sv. Josipa kod Viteza i 3. Doloroza u Posavini. Sve skupa oko 5 i pol tisuća duluma. Za Vrhbosansku nadbiskupiju kupio je posjed Filomenu u Posavini, kojim su jedno vrijeme upravljale sestre dok nisu prešle na posjed Dolorozu. Na ovim posjedima sestre su radile, zarađivale i od prihoda vraćale kredite.
- Treća skupina Nadbiskupova poslovanja bilo je poduzetništvo. Bosna je bila u ovome smislu zbog stoljetne osmanske vladavine zaostala zemlja tako da je ona dolaskom Austrougarske Monarhije postala „El Dorado“ za razne poduzetnike ali i špekulante. I Nadbiskup se okušao barem u sedam-osam poslova. Ishodi ovih poslova uglavnom nisu dobro prolazili. Na posjedima, dok su radile sestre, nije bilo problema. Međutim kad su posao počeli preuzimati upravitelji, dolazilo je do pronevjera koje je Nadbiskup morao sanirati. Što se tiče udjela u raznim poduzećima, također je dolazilo do prijevara. Od svih poslova u koje je ulazio, čini se, jedino dioničarstvo u dubrovačkim parobrodarskim društvima imalo je pozitivan ishod.
Odakle mu novac? Nešto je primao od države, nešto od raznih dobrotvornih ustanova. Taj je novac dobro evidentiran i nije to bila neka velika svota. Usput rečeno, svi su primali: i Mostarsko-duvanjska biskupija i Banjolučka biskupija i obje Provincije. Nešto je primio od privatnih dobrotvora kao što su biskupi Strossmayer, Posilović, Jeglič i razni prijatelji laici. Međutim, na temelju fragmentarno očuvanih knjiga računa, čini se da je najveći dobrotvor bio sam Nadbiskup. U knjizi računa od 1890. do 1899. Strossmayer i Jeglič Nadbiskupu su darovali po 3 000 forinti, sam Nadbiskup 11 000 for. Kako pišu njegovi stari životopisci, Nadbiskup nikad nije imao „hellera“ u džepu. Ostali novac uglavnom je stjecao od nekretnina. Na kupljenu ili zakupljenu nekretninu uzimao je hipotekarni kredit. Potom bi, uz pomoć arhitekta Vancaša, nekretninu dobro preuredio tako da bi ona zadobila na vrijednosti, ponovo bi je zalagao i kupovao druge. Rate kredita obično bi vraćao od najamnina. Kao što je već rečeno, Sarajevo je u to vrijeme trebalo prostora. Veća potražnja, veća i cijena. Kredite bi znao konvertirati zalažući postojeće i uzimajući nove uz povoljnije kamate. Nijedna mu banka, koliko je očuvano u izvorima, do 1910. nije odbila kredit niti mu je poklopila ijednu nekretninu.
Ipak, nije sve išlo lako. Bilo je i problema. Nadbiskup je znao upasti u krizu zbog nemogućnosti otplate kredita te je neke zamijenio a neke produžio. Osobito velika kriza dogodila se 1910. i trajala je sve do srpnja 1911. Početkom 1910. Nadbiskupija je bila zadužena oko 2,5 milijuna kruna. Do tolika duga vjerojatno je došlo jer je Nadbiskup u prethodnim godinama uložio više novca nego što je bilo potrebno u raznim poduzetničkim poslovima koji su mu donosili gubitak. Nekretnine su stajale vrlo stabilno. Iako je vrijednost nadbiskupijskih nekretnina tada iznosila između 5 i 6 milijuna kruna, Nadbiskupu je prijetila opasnost „financijskog urušavanja“. Bilo je teško naći banku koja mu je bila spremna dati povoljan kredit jer bi ta banka kao hipoteku trebala uzeti također dvije sjemenišne zgrade i sirotište, koje bi u slučaju prisilne naplate teško mogla prodati. U pomoć mu je priskočila Austrougarska vlada koja je Zemaljskoj banci dala garanciju da će spomenute zgrade, u slučaju prisilne naplate, kupiti. Stadler je uzeo kredit s kojim je mogao malo „odahnuti“, međutim, morao je banci dati pravo ubiranja prihoda od nadbiskupijskih nekretnina i posjeda čemu se, u situaciji u kojoj se nalazio, nije puno protivio.
Nadbiskupija je, odnosno Nadbiskup do početka I. svjetskog rata redovito vraćao kredite. Njegovo financijsko stanje pratio je ap. delegat P. Bastien i redovito izvješćivao Svetu Stolicu. Njegova zbunjujuća izvješća, često pisana na temelju neprovjerenih informacija i vlastitih domišljanja, unosila su u slučaj više smutnje nego razjašnjenja. Njihov jedini učinak bio je, da je Sveta Stolica Nadbiskupu 1912. oduzela pravo raspolaganja crkvenom imovinom, pravo koje su inače imali biskupi u Monarhiji. Za svako novo poslovanje morao je tražiti odobrenje Svete Stolice iako je i tada prema izvješćima iz banke redovito otplaćivao kredit.
Izbijanjem I. svjetskog rata nastale su nove nevolje. Cijene najamnina, kao i prihodi s ekonomija, umanjili su se, a prihodi od parobrodarskih društava presušili. Nadbiskup se ponovo našao u problemu oko vraćanja kredita. Ovaj put nije išao u reprogramiranje kredita, nego je odlučio dio nadbiskupijske imovine prodati i riješiti se svih dugova. Tako je i učinio. Dio kuća koje je imao u Sarajevu prodao je Vladi od čega je banci vratio većinu duga. Ono što je preostalo, platio je novcem koji je stekao od prodaje udjela u parobrodarskim poduzećima u Dubrovniku. Umire bez duga. Nadbiskupiju i Služavke Maloga Isusa ostavlja s gore navedenom imovinom.
Zašto je Nadbiskup ovo radio? Iz Nadbiskupova pisma ministru Buriànu 20. listopada 1917.: „Nikada nisam tražio imanje i novac za sebe, jer živim vrlo jednostavno, a isto tako nikada nisam ni najmanje od toga dao bilo rodbini ili bilo kakvim miljenicima. Cijela moja težnja bila je usmjerena samo na to da kroz prikladne ustanove u povjerenoj mi dijecezi pridonesem procvatu vjerskog života i koliko mogu pomognem siromasima i siročadi.“ Iz Buriànova odgovora Nadbiskupu 26. listopada: „Primio sam vrlo poštovana oba dopisa od 20. ovoga mjeseca te bih želio prije svega naglasiti da mi je bilo veliko zadovoljstvo da sam dobio priliku, na ovaj način osloboditi vas briga oko posjeda vaših kuća i da su u tome također sudjelovale i državne financije. Molim Vas, budite uvjereni da sam prilikom dopuštanja ove transakcije uvijek imao pred očima plemenit, potpuno nesebičan i istinski vjernički stav Vaše Preuzvišenosti kojim ste se vodili kod nabave ovih kuća.“
Hvala slušateljima na pozornosti.
[1] Kuće su bile: 2 u ulici Mjedenici, 1 kuća na Banjskom brijegu (katehetski dom), 1 kuća u ulici Kadračić, 1 kuća u ulici Koševo, 1 kuća u ulici Skenderiji, 1 kuća u Terezijinoj ulici i 1 kuća u ulici Ćemaluši (od 1919. Aleksandrovoj).
Izvor: Crkva na kamenu
