U organizaciji Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače i HKZ-a „Troplet“ u utorak, 19. svibnja, u Galeriji kraljice Katarine Kosače predstavljena je knjiga biskupa u miru mons. Ratka Perića o prvome vrhbosanskom nadbiskupu Josipu Stadleru: „Stadlerov trnoviti put do oltara“.
Danijel Vidović, ravnatelj Doma i moderator događaja na početku je posebno pozdravio autora knjige mons. Ratka Perića, uvodničara mons. Tomu Vukšića, kao i ostale predstavljače knjige, s. Anu Mariju Kesten, provincijalnu poglavaricu sestara Služavki Maloga Isusa Sarajevske provincije i don Milenka Krešića, profesora i crkvenoga povjesničara. O djelu je kazao kako je ono objavljeno prošle godine u Sarajevu u nakladi Medijskoga centra Vrhbosanske nadbiskupije i Postulature sluge Božjega Josipa Stadlera iz Rima te da je već predstavljeno u Sarajevu, Zagrebu, Banjoj Luci i Slavonskome Brodu – gradovima s kojima je nadbiskup Stadler bio posebno povezan, po rođenju ili službi. Istaknuo je kako autor knjige mons. Ratko Perić o nadbiskupu Stadleru piše još od „rimskih rektorskih dana“. Zahvalio je i članicama katedralnoga Dječjeg zbora „Slavuj“ koje su izvele tri skladbe u čast sluge Božjega Josipa Stadlera pod ravnanjem maestra don Dragana Filipovića koji ih je za ovu prigodu skladao.
Uvodnu riječ održao je nadbiskup vrhbosanski mons. Tomo Vukšić koji je govorio o nadbiskupu Stadleru kao čovjeku koji je ostavio dubok trag ne samo u crkvenome i društvenome životu, nego i na području kulture, znanosti i filozofije. Objasnio je detaljno kako se u vođenju postupaka za beatifikaciju dolazi do stupnja sluge Božjega. „Mnogo puta se govori o kauzi svetaca i postupcima. Međutim, ne vodi se uvijek dovoljno računa o tome da ta dva pojma nemaju isto značenje. Kauza je ono što određeni postupak koji se mora provesti treba riješiti, a to je pitanje ili dilema. U ovome slučaju to pitanje glasi: Je li netko tko je kandidat za čast oltara zaista svetačka figura ili nije. U funkciji rješavanja te dileme, vode se postupci koji su različiti za beatifikaciju i kanonizaciju. …Sve postupke i korake u procesu beatifikacije nadbiskupa Josipa Stadlera obavilo je posebno povjerenstvo u Sarajevu.“ Nadbiskup je kazao kako mu je bila osobita čast i zadovoljstvo što je imao priliku progovoriti o sluzi Božjemu Josipu Stadleru prigodom predstavljanja ove knjige te zahvalio biskupu Ratku na pozivu.
Provincijalka Sarajevske provincije sestara Maloga Isusa govorila je o stožernim krjepostima sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera, utemeljitelja njihove Družbe. Analizirajući svaku pojedinu krjepost, navodila je što je biskup Ratko u pojedinome poglavlju svoje knjige o njima s obzirom na nadbiskupa Stadlera zapisao. Istaknula je kako je biskup Ratko tim krjepostima: razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti u knjizi posvetio posebnu pozornost. „Stadlerovo provođenje spomenutih krjeposti u herojskome stupnju bilo je bitan uvjet za otvaranje dijecezanskoga procesa 2002. godine koji je Sveta Stolica prihvatila 2008. u vidu beatifikacije.“ Objasnila je i sam naziv spomenutih krjeposti citirajući biskupa Ratka: „Stožernima se zovu zato što su poput stožera oko kojega kruže druge ljudske moralne vrline kao što su: blagost, čistoća, dobrota, milosrđe, strpljivost, velikodušnost, vjernost, uslužnost i tako redom. U životu svetih one se očituju u vrhunskome stupnju uvijek i svagdje. Biskup ističe da su u životu Josipa Stadlera, a osobito u 37 godina njegove nadbiskupske službe u Bosni, stožerne krjeposti bile četiri temeljna ispita na kojima je polagao sve što ulazi u biskupsko djelovanje, tj. poučavanje, posvećivanje i upravljanje“, istaknula je.
Don Milenko Krešić u svome se izlaganju bavio temom financija nadbiskupa Josipa Stadlera. Istaknuo je kako se Nadbiskup vrlo aktivno bavio financijama, tj. ekonomijom. Objasnio je kakvo je ekonomsko stanje nadbiskup Stadler zatekao u Sarajevu na početku svoje biskupske službe i s čime se sve morao nositi. Nadbiskup je uskoro počeo graditi zavode, crkve i kuće, a do novca je dolazio dijelom preko dobročinitelja, dijelom od kupoprodaje određenih objekata. Iako je bilo poteškoća, uspona i padova u njegovu ekonomskom djelovanju, zapisano je kako je umro bez ikakva duga.
Autor knjige biskup Ratko Perić istaknuo je u svome izlaganju neke zanimljive činjenice, prije svega osobnost nadbiskupa Stadlera: „Stadler je prema malenima i siromašnima preponizan, a prema velikašima i carevima preponosan i autoritativan.“ Naglasio je i kako je osnivanju modernoga Papinskog zavoda sv. Jeronima u Rimu prethodio složen proces dvanaestogodišnje vizitacije: „Sedam kardinalskih sjednica i neočekivani sudari crkvenih, nacionalnih i političkih interesa. Ilirski ili Hrvatski zavod uz crkvu sv. Jeronima imao je prethodne tri institucije s dugom tradicijom (…) na te ustanove imalo je pravo 1901. godine 17 tadašnjih biskupija, a 24 današnje. Ali Zavod je i mjesto gdje tada osam država: Italija, Austrija, Mađarska, Hrvatska, Crna Gora, Srbija, Rusija i Francuska nasuprot Svetoj Stolici nastoji ostvariti vlastiti utjecaj. Bila je to dinamična diplomatska bitka za pravo ime Zavoda, ono hrvatsko, ali je u crkvenim i državnim sukobima predlagano čak deset imena.“ Sukob se vodio ne samo oko imena, nego i oko imovine Zavoda. Sveta Stolica je težila ustanovi koja bi služila općenito Crkvi među Hrvatima. Austro-Ugarska Monarhija nastojala je osigurati politički nadzor nad Zavodom, Mađarska je bila protiv hrvatskoga nacionalnog Zavoda, a crnogorska strana je pokušavala proširiti njegov karakter i na srpsko-hrvatski okvir preko Barske nadbiskupije. „U takvim okolnostima ključnu ulogu imaju među biskupima đakovački Josip Juraj Strossmayer i sarajevski nadbiskup Josip Stadler. Njihova su nastojanja usmjerena na očuvanje crkvene i nacionalne samostalnosti Zavoda“, istaknuo je biskup Ratko te zahvalio nadbiskupu Stadleru „koji se ovako svojski zauzeo za Zavod“.
Osobitu zahvalu biskup Ratko je uputio mons. Pavi Jurišiću, postulatoru kauze nadbiskupa Stadlera, koji je posebno zaslužan za izdavanje ove njegove knjige, prof. dr. Agnezi Szabo na temeljitoj recenziji, nadbiskupu Tomi Vukšiću na pozdravnoj riječi o postupku beatifikacije, s. Anđi Vranješ, vrhovnoj poglavarici Družbe SMI, izlagačima: provincijalki s. Ani Mariji Kesten i don Milenku Krešiću, Miji Nikoliću, predsjedniku Tropleta, Danijelu Vidoviću, ravnatelju Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače, maestru don Draganu Filipoviću i katedralnomu Dječjem zboru te svima nazočnima.
Donosimo cjelovito predavanje biskupa Ratka Perića:
NADBISKUP STADLER I HRVATSKI ZAVOD U RIMU
[izlaganje cjelovito napisano, na prezentaciji u kraćoj verziji izrečeno]
Osnivanju modernoga Hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu prethodilo je 12-godišnje razdoblje složene apostolske vizitacije (1889.–1900.); 7 kardinalskih sjednica neočekivani sudari crkvenih, nacionalnih i političkih interesa. Ilirski ili hrvatski Zavod uz crkvu sv. Jeronima imao je tri prethodne institucije s dugom tradicijom:
Kongregaciju ili Bratovštinu s gostinjcem i bolnicom od 1453. uz crkvu sv. Marine do 1589. (136 g.);
Kanonički kaptol, jedini inozemni kaptol u Rimu, a utemeljio ga je papa Siksto V. – vidi se i po tome da je papa hrvatskog podrijetla – kaptol uz crkvu preimenovanu u sv. Jeronima, sagrađenu iz temelja 1589. (437 g.), i
Hrvatski zavod sv. Jeronima koji je dva puta kratko otvaran i zatvaran (1790.-1798. i 1864.-1871.). Na te ustanove imalo je pravo 1901. godine 17 tadašnjih biskupija (str. 166),[1] a 24 današnje (str. 133).[2] Ali Zavod je i mjesto gdje tada 8 država: Italija, Austrija, Mađarska, Hrvatska, Crna Gora, Srbija, Rusija i Francuska, nasuprot Svetoj Stolici, nastoji ostvariti vlastiti utjecaj. Bila je to dinamična diplomatska bitka za pravo ime Zavoda, ono hrvatsko, ali je u crkvenim i državnim sukobima predlagano 10 imena.[3] Također bitka za imovinu: 1901. uz crkvu sv. Jeronima bilo je 6 zgrada koje su 1938. srušene i podignuto današnje velezdanje sv. Jeronima. Ako imamo u vidu da je od 1901. do 2026., dakle u tih 125 godina iz toga Zavoda izišlo 465 svećenika[4] i izišlo bilo s diplomom, magisterijem ili doktoratom, koji su bili ili jesu u diplomatskoj službi Svete Stolice, a u Crkvi u Hrvata: gimnazijski i bogoslovni profesori, malo-sjemenišni i veliko-sjemenišni poglavari, rektori, dekani, kanonici, kancelari, postulatori, tajnici, župnici, sudski vikari, generalni vikari, a između njih: 40 biskupa, od kojih 12 nadbiskupa, dva kardinala, dva nuncija, jedan od tih: prefekt Papinskoga doma od nedavno, onda bolje razumijemo toliku političku pomamu na svetojeronimsko ime i imovinu.
Hrvatski biskupi željeli su nacionalni crkveni zavod za odgoj i izobrazbu svećenika, dok je Sveta Stolica težila ustanovi koja bi služila općenito Crkvi među Hrvatima. Nasuprot tomu, Austro-Ugarska Monarhija nastojala je osigurati politički nadzor nad Zavodom, osobito imenovanjem uprave i usmjeravanjem odgoja studenata. Mađarska je specifično bila protiv hrvatskoga nacionalnog zavoda, a crnogorska je strana pokušavala proširiti njegov karakter i na „hrvatsko-srpski“ okvir.
U takvim okolnostima ključnu ulogu među hrvatskim biskupima imali su biskup Josip Juraj Strossmayer u Đakovu i nadbiskup Josip Stadler u Sarajevu. Njihova nastojanja bila su usmjerena na očuvanje crkvene i nacionalne samostalnosti Zavoda.
Apostolska vizitacija (od 1889.)
Godine 1889. Sveta Stolica otvara apostolski pohod da riješi nered u upravi i financijama triju spomenutih ustanova povezanih uz crkvu sv. Jeronima. Vizitaciju vodi kardinal Serafino Vannutelli, nekadašnji nuncij u Beču (1880.-87.) uz potporu pape Leona XIII. (1887.-1903.).
Vizitacija brzo pokazuje da pitanje nije samo organizacijsko, nego duboko političko.
Sukob oko karaktera Zavoda
Temeljno je pitanje: treba li Zavod biti bogoslovno sjemenište ili kolegij za svećenike postdiplomce?
Strossmayer i njegov krug (među njima vlč. Franjo Rački: 1822.-1894.) odlučno zagovaraju svećenički kolegij, gdje bi se mladi prezbiteri usavršavali. Smatraju da bi bogoslovija bila podložnija političkom utjecaju.
Nasuprot tomu, kard. Vannutelli, pod utjecajem austro-ugarske diplomacije, naginje osnivanju bogoslovnog sjemeništa. Austrijski ambasador Friedrich Revertera-Salandra otvoreno zagovara model koji bi ograničio „nacionalne tendencije“ među slavenskim klerom i omogućio državnu kontrolu, uključujući pravo cara da imenuje rektora.
Već 1889. ukinut je postojeći Zavod za bogoslove, prvi konkretan rezultat vizitacije i znak smjera reforme.
Stajališta hrvatskih biskupa
Strossmayer inzistira da o sudbini Zavoda odlučuju sami hrvatski biskupi, a ne „tuđinci“ u suradnji s državnom diplomacijom. Brani samostalnost ustanove i protivi se njezinu podvrgavanju političkim interesima.
U raspravu se sve snažnije uključuje i nadbiskup Stadler. On razvija vlastiti program reforme, nastojeći spojiti crkvene potrebe s realnim okolnostima. U svojim prijedlozima (1891.) iznosi nekoliko ključnih ideja:
ukidanje stare kongregacije,
zadržavanje (ili preoblikovanje) kaptola,
povezivanje kaptola i svećeničkog zavoda,
mogućnost da u Zavodu studiraju i redovnici,
te, osobito važno, prijedlog novog imena: Hrvatski zavod (Collegium Croaticum).
Ovaj je prijedlog presudan jer jasno ističe nacionalni identitet ustanove i izaziva snažne političke reakcije u međunarodnim krugovima.
Neuspjesi i blokade
Unatoč brojnim prijedlozima, proces reforme stalno zapinje. Plan da se u Rim pošalje kanonik Andrija Jagatić kao predstavnik biskupâ ne ostvaruje se zbog neriješenih načelnih pitanja. Stadler odbija poslati Jagatića dok se ne odluči o sudbini kaptola i karakteru Zavoda.
U međuvremenu kard. Vannutelli iznosi konačne prijedloge: ukidanje kaptola i koncentraciju svih funkcija u jedinstvenu Zavodu. Taj je model blizak željama austro-ugarske vlade, koja traži:
pravo zaštitništva cara,
imenovanje rektora od strane vladara,
sudjelovanje diplomacije u upravi,
te osnivanje bogoslovnog sjemeništa.
Razdoblje apostolske vizite otkriva duboku napetost između crkvene autonomije, nacionalnih težnji hrvatskoga episkopata i političkih interesa velikih sila. Strossmayer i Stadler nastoje očuvati hrvatski karakter i crkvenu svrhu Zavoda, ali se suočavaju s jakim pritiscima iz Beča i dijelom iz Rima.
U tom složenom procesu Stadler se profilira kao ključni strateg i zagovornik hrvatskog identiteta ustanove, osobito uvođenjem ideje o „Hrvatskom zavodu“, koja će poslije imati presudnu ulogu u konačnu oblikovanju institucije.
- Prva faza reforme (1892.): početne odluke i zastoj
Na kardinalskoj sjednici, veljača 1892., pod vodstvom kard. Vannutellija, raspravlja se o budućnosti ustanove sv. Jeronima s ove 4 teme:
Preobrazba gostinjca u Zavod: prihvaća se ideja da se postojeći gostinjac pretvori u crkveni zavod za biskupije koje na njega polažu pravo. Gostoprimstvo bi se zadržalo, ali ne kao pravo nego kao povlastica.
Korisnici Zavoda: prednost se daje odgoju bogoslova, a ne svećenika-studenata, uz mogućnost iznimaka.
Reforma Kaptola: prihvaća se njegova preobrazba uza zadržavanje ključnih službi (rektor, vicerektor, ekonom).
Austro-ugarski protektorat: odbija se političko uplitanje; dopuštaju se samo vanjske počasti i ograničen nadzor nad dobrima.
Ove zaključke potvrđuje papa Leon XIII., ističući važnost primanja bogoslova. Međutim, odluke ostaju neprovedene, a pitanje Zavoda stagnira više godina.
- Stadlerova inicijativa i ekumenska vizija (1895.–1897.)
Vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler razvija širu viziju: Zavod sv. Jeronima kao središte jedinstva Katoličke Crkve i Istočnih Crkava. Iako njegova pisma Državnom tajništvu ne izazivaju jasan odgovor, ideja ostaje važna.
Godine 1897. Stadler izrađuje memorandum s konkretnim prijedlozima:
ukidanje staroga kaptola i gostinjca,
osnivanje novoga Zavoda za svećenike-studente,
besplatan prijem kandidata obaju obreda,
snažan naglasak na ekumenskoj formaciji (poznavanje istočnih kršćana, njihove kulture i razlika),
Zavod kao „rasadište jedinstva“.
Gotovo svi hrvatski biskupi prihvaćaju prijedloge. Posebno snažnu potporu daje Strossmayer, koji Stadleru prepušta vodstvo.
Na drugoj kardinalskoj sjednici, srpanj 1897., Vatikan ne odbacuje Stadlerove ideje, ali odgađa njihovu provedbu zbog financijskih i praktičnih razloga. Reforma ponovo zapinje.
- Preokret i konkretni koraci (1900.–1901.)
Početkom 1900. Stadler i Strossmayer ponovo pokreću inicijativu. U Rim se šalje zagrebački pravnik vlč. dr. Josip Pazman, kojemu je zadatak pripremiti:
papinski dokument o osnutku,
statute novoga Zavoda.
Pazman ubrzo dolazi u sukob s austro-ugarskim vlastima, koje traže:
utjecaj na imenovanje rektora,
sudjelovanje u upravi.
Stadler se tomu oštro protivi i inzistira na:
hrvatskom karakteru Zavoda,
potpunoj neovisnosti od politike,
ukidanju zastarjelih struktura.
- Osnutak Hrvatskog zavoda (1901.)
Na trećoj kardinalskoj sjednici, lipanj 1901., donose se ključne odluke:
Zavod prima prvenstveno mlade svećenike,
potvrđuje se hrvatski identitet ustanove,
Papa ima pravo imenovanja rektora,
dopušta se ograničeno sudjelovanje austro-ugarske diplomacije.
Dana 1. kolovoza 1901. papa Leon XIII. izdaje apostolski breve Slavorum gentem, kojim:
ukida stari kaptol i gostinjac,
osniva Zavod sv. Jeronima za hrvatski narod = Collegium Hieronymianumpro croatica gente
prenosi svu imovinu na novi Zavod.
Zavod poprima izrazito hrvatsko obilježje (naziv, svrha, korisnici), a pravo na njega ima onih 17 s hrvatskoga prostora. Izrazita Stadlerova pobjeda!
- Kriza i međunarodni sukobi (1901.)
Unatoč uspjehu, odmah izbija snažna kriza:
- a) Talijanski otpor
Talijanski tisak napada odluku, a skupina autonomaša nasilno zauzima zgradu Zavoda u Rimu. Talijanske vlasti interveniraju i postavljaju svog upravitelja.
- b) Diplomatski sukob
Pitanje Zavoda prerasta u spor između Svete Stolice i Italije, a uključuje se i Austro-Ugarska. Na kraju Austrijsko poslanstvo preuzima nadzor nad Zavodom (listopad 1901.).
- c) Srpsko-crnogorski prosvjedi
Crnogorska vlada i srpski krugovi protive se hrvatskom nazivu. Traže da se u ime uključi i „srpski narod“ („pro serbica gente“). Njihovi predstavnici dolaze u Rim i vrše pritisak. (Lujo Vojnović, dubrovački „Srbin – katolik“ u službi crnogorskoga kneza).
- Završne rasprave i otvoreno pitanje identiteta
Na petoj kardinalskoj sjednici (prosinac 1901.) razmatraju se zahtjevi:
promjena imena Zavoda,
veća prava za barsku nadbiskupiju,
uvođenje ćirilice.
Sveta Stolica pokušava naći kompromis, čak predlažući neutralnije nazive poput:
„za južne Slavene“
„za srpsko-hrvatski narod“
Time se pokazuje da je pitanje Zavoda postalo ne samo crkveno, nego i političko i međunacionalno pitanje.
Zaključak
Proces osnivanja Zavoda sv. Jeronima bio je dug i složen (1892.–1901.), obilježen:
sukobom između crkvene reforme i političkih interesa,
snažnom vizijom Josipa Stadlera o hrvatskom i ekumenskom zavodu,
protivljenjem velikih sila i susjednih nacionalnih politika.
Iako je 1901. formalno osnovan Hrvatski zavod, njegovo ustrojstvo i identitet ostaju predmet sporova, što pokazuje koliko su crkvena pitanja u to vrijeme duboko povezana s nacionalnim i međunarodnim odnosima.
Godina 1902. – Stadlerov odgovor i razvoj svetojeronimske afere
Početkom 1902. godine zaoštrava se pitanje naziva Zavoda sv. Jeronima u Rimu, koje poprima i crkvenu i političko-diplomatsku dimenziju. Zagrebački nadbiskup Juraj Posilović odgovorio je 2. siječnja, a vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler 4. siječnja. Stadler u svom odgovoru naglašava da je Zavod utemeljen od Hrvata i za Hrvate, koji su kroz povijest neprikladno nazivani Ilirima ili Schiavonima. Smatra da bi najpravednije bilo zadržati postojeći naslov papinskoga brevea, a eventualno, radi ustupka Crnoj Gori, dodati formulaciju koja uključuje katoličke Srbe barske nadbiskupije.
Strossmayerova potpora hrvatskom nazivu
Biskup Josip Juraj Strossmayer 8. siječnja snažno podupire Stadlera. Ističe da Zavod mora zadržati svoj katolički i hrvatski karakter te se protivi svakom nazivu koji bi uključivao srpsko ime. Upozorava na napetosti između katoličkih Hrvata i pravoslavnih Srba te predlaže eventualni neutralniji naziv „za katoličke Južne Slavene“, ali uz strogi uvjet očuvanja katoličkog identiteta.
Minimalni ustupci Svete Stolice i crnogorski zahtjevi
Nakon primljenih odgovora, državni tajnik kardinal Mariano Rampolla 7. siječnja upućuje notu kojom Sveta Stolica prihvaća minimalne ustupke: dopušta dodatak u naslovu „za katoličke Srbe barske nadbiskupije“, omogućuje barskom nadbiskupu sudjelovanje u upravi Zavoda te dopušta učenje srpskog jezika i ćirilice.
Međutim, crnogorski predstavnik Lujo Vojnović iz Dubrovnika, katolik, ali po osjećaju Srbin, međutim traži više: uključivanje šireg srpskog identiteta u naslov i stalno mjesto barskog nadbiskupa u upravi. Čak se prijeti prekidom diplomatskih odnosa ako zahtjevi ne budu prihvaćeni.
Međunarodne intervencije: Rusija i Austro-Ugarska
U spor se uključuju velike sile. Ruski predstavnik Konstantin Gubastoff predlaže da se potpuno ukloni hrvatski naziv i uvede neutralni naziv za „Južne Slavene“ ili „jugoslavenski narod“. Time bi se izbrisao hrvatski identitet Zavoda.
S druge strane, Austro-Ugarska odlučno odbacuje takav prijedlog. Preko nuncija u Beču upozorava da bi svako popuštanje Crnoj Gori izazvalo političku krizu, osobito u Ugarskoj. Predlaže se povratak starom nazivu „ilirskog zavoda“, koji bi bio politički prihvatljiviji.
Put prema kompromisu
Crnogorska strana pokazuje spremnost prihvatiti naziv koji bi izjednačio Ilire i Južne Slavene, ali Papa Leo XIII. odlučuje prekinuti spor vraćanjem staroga naziva: Collegium Hieronymianum Illyricorum. Time se želi ukloniti uzrok sukoba.
Dana 7. ožujka 1902. postignut je konačan sporazum:
Zavod dobiva naziv Ilirski zavod sv. Jeronima,
obuhvaća sve katolike slavenskog juga,
barski nadbiskup ima jednaka prava kao i ostali, vraća se naslov Primas Srbije
dopušta se učenje srpskog jezika i ćirilice.
Važno je da sadržaj apostolskog pisma Slavorum gentem ostaje nepromijenjen.
Reakcija Stadlera i hrvatskog episkopata
Odluka izaziva veliko nezadovoljstvo među hrvatskim biskupima i narodom. Stadler 30. ožujka 1902. podnosi predstavku papi, tvrdeći da je hrvatski narod s oduševljenjem prihvatio hrvatski naziv, ali da je on sada ukinut pod pritiskom političkih okolnosti, osobito Crne Gore.
Upozorava na moguće posljedice: slabljenje interesa za Zavod, pa čak i opasnost od otpada od vjere. Također oštro kritizira mađarsku politiku zbog nepriznavanja hrvatskog imena. U ime episkopata traži povrat naziva „za hrvatski narod“.
Neuspjela audijencija kod Pape
U razgovoru s papom Leonom XIII. Stadler ne uspijeva promijeniti odluku. Papa mu tumači da se mjesecima suočavao s pritiscima različitih strana te da je povratak starog imena bio jedini način da se izbjegnu veće poteškoće. Naglašava da odluka nije protiv Hrvata i da ostaje naklonjen hrvatskom narodu.
Papino pismo i smirivanje situacije
Papa 10. travnja piše nadbiskupu Posiloviću, objašnjavajući da promjena imena nije umanjila prava Hrvata i da je donesena radi općeg dobra Crkve. Time pokušava ublažiti uznemirenost u javnosti.
Sukob s Austro-Ugarskom i Stadlerova isprika
Zbog Stadlerovih optužbi o političkom pritisku, austro-ugarske vlasti traže njegovu ispriku. Nakon pritiska iz Vatikana, Stadler objavljuje izjavu u kojoj priznaje da je djelovao u dobroj vjeri, ali na temelju pogrješnih pretpostavki.
U pismima Svetoj Stolici ističe:
da je želio smiriti narod,
da nije imao namjeru povrijediti Papu,
da ga vodi briga za vjeru i jedinstvo Crkve.
Unatoč osobnom poniženju, ostaje odan Svetoj Stolici i brani njezine odluke. Ispravak: na prezentaciji je rečeno da od 1901. nije bio nijedan redoviti student u Zavodu sv. Jeronima iz Barske nadbiskupije. Međutim bio je jedan: don Simo Ljuljić, Albanac, dvije godine (2007.-2009.) kao student Papinskoga biblijskog instituta, prema praktičnu načelu da iz Nad/biskupija koje imaju pravo na Zavod sv. Jeronima, a ne pripadaju „podrijetlom i jezikom“ hrvatskom narodu, mogu boraviti u Zavodu jer djeluju u službi i hrvatskoga naroda u dotičnoj dijecezi.
Zaključna ocjena
U cijeloj aferi ključnu ulogu ima nadbiskup Stadler, koji ulaže velik napor da Zavod ima hrvatski identitet. Suočava se s političkim pritiscima, međunarodnim interesima i unutarnjim nesuglasicama, ali ostaje dosljedan i vjeran.
Iako u njegovo vrijeme nije postignut željeni cilj, dugoročno se njegove težnje ostvaruju. Godine 1971. Sveta Stolica konačno vraća hrvatsko ime Zavodu sv. Jeronima i dodaje papinski naslov, čime su ispravljene povijesne nepravde.
Hvala nadbiskupu Stadleru koji se ovako svojski zalagao za Zavod; zahvaljujem msgr. Pavi Jurišiću, postulatoru Stadlerove kauze, koji je osobito zaslužan za izdanje ove knjige; prof. dr. Agnezi Szabo na temeljitoj recenziji (str. 293-301), nadbiskupu Tomi Vukšiću na Pozdravnoj riječi o postupku beatifikacije.
Hvala s. Anđi Vranješ, vrhovnoj glavarici SMI iz Zagreba. Jutros se javila: opravdava svoju tjelesnu nenazočnost, a uvjerava nas u svoju duhovnu nazočnost.
Izlagačima: provincijalki Ani Mariji Kesten: o Stadlerovim stožernim krjepostima i don Milenku: o Nadbiskupovim financijama.
Miri Nikoliću, predsjedniku Tropleta, i Danijelu Vidoviću, ravnatelju Kosače, na pripremi ove svečanosti; maestru Draganu Filipoviću i njegovim slavujkama-pjevicama. I svima vama koji dođoste izbliza i izdaleka! Živio Mali Isus!
+Ratko
[1] Pravo na Zavod ima 17 biskupija 1901.: Zagreb, Đakovo, Križevci, Sarajevo, Banja Luka, Mostar, Trebinje, Rijeka – Senj – Poreč – Pula, Krk, Zadar, Šibenik, Split, Hvar, Dubrovnik, Kotor i Bar.
[2] Pravo na Zavod ima 24 dijeceze – nadbiskupije: 1. Zagreb, 2. Split‐Makarska, 3. Zadar, 4. Rijeka, 5. Đakovo‐Osijek, 6. Sarajevo, 7. Bar; biskupije: 8. Varaždin, 9. Sisak, 10. Bjelovar‐Križevci, 11. Križevci eparhija, 12. Požega, 13. Srijem, 14. Poreč i Pula, 15. Krk, 16. Gospić-Senj, 17. Šibenik, 18. Hvar, 19. Dubrovnik, 20. Kotor, 21. Banja Luka, 22. Mostar‐Duvno, 23. Trebinje, i dva Vojna ordinarijata: u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
[3] Ime ilirsko, schiavonsko, dalmatinsko, hrvatsko, za hrvatski narod, za hrvatski i srpski narod, za Jugoslavene, za Južne Slavene, za jugoslavenski narod, za katolike Slavenskoga Juga.
[4] Podatke dostavio sadašnji rektor Zavoda sv. Jeronima preč. Marko Đurin e-mailom 26. travnja 2026.
Izvor: Crkva na kamenu/KTA
