Mostar – Hrvatski dom herceg Stjepan Kosača, 4. X. 2023. Osvrt gospodina Maria Glibića na knjigu don Bojana Ivešića, Nastanak i uporaba vatikanske verzije „navodnoga Stepinčeva pisma“ iz 1943. sa referencijalnim dokumentima, Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije, Sarajevo, 2023.
Poštovani!
Knjiga koju večeras predstavljamo vraća nas u peto desetljeće prošloga stoljeća, ili zloglasne „četrdesete“ godine. Teško je s malo riječi opisati svu tamu koja se tada nadvila nad našim kontinentom i nad Domovinom: izvana haraju zloćudni socijalizmi: iz Njemačke nacionalsocijalizam, a iz Rusije komunosocijalizam; iznutra se u malo godina, uglavnom prevratničkim putem, izmijeniše tri države i tri različita sustava; jedan državni poglavar ode iz Beograda u London, drugi iz Zagreba u Argentinu, treći iz šume u Beograd, a četvrtog, i ne računamo, jer nije nikada ni kročio iz Italije u svoju navodnu kraljevinu. Tražeći priliku da ostvare svoje interese, prekomorski susjedi bacili su oko na Dalmaciju i priobalje, istočni nastojali ostvariti veliku „otadžbinu“, a pobjednici na kraju rasporediše tko će s koju stranu željezne zavjese. I dok danas na to razdoblje gledamo kroz povijesnu retrospektivu, znajući kako se odvijalo i kako je završilo, ljudima onoga vremena svakodnevnica je bila neizvjesna, budućnost nevidljiva, život nesiguran, imovina nestalna, a opstanak upitan. Potpuna „poguba ljudske naravi“, rekao bi Negromant dum Marina Držića. Ne znamo ni danas točnu brojku, koliko desetaka tisuća duša je prije vremena, na bojištu, u jami ili u logoru, od tuđe ruke otišlo pred Stvoritelja, a još manje koliko je preživjelih, ali izbjeglih, raseljenih, iseljenih ili raskućenih. Znamo pouzdano da je na kraju toga desetljeća, 1949. godine, od šesnaest (nad)biskupija na području današnje Hrvatske i BiH, njih dvanaest bilo bez biskupa ili s utamničenim biskupom.
Providnost je htjela da se u isto to vrijeme na katedri zagrebačkih nadbiskupa našao Alojzije Stepinac, koji je tih četrdesetih godina bio u svojim/životnim četrdesetim godinama, a ovih se dana obilježava 25. godišnjica otkako ga je papa sv. Ivan Pavao II. proglasio blaženim.
Knjiga don Bojana Ivešića pod naslovom „Nastanak i uporaba vatikanske verzije ‘navodnoga Stepinčeva pisma’ iz 1943. sa referencijalnim dokumentima“, izdana ove godine u Sarajevu u nakladi Medijskoga centra Vrhbosanske nadbiskupije, na dvjestotinjak se stranica bavi pismom koje je poslužilo ne samo kao dugogodišnja propaganda protiv bl. Stepinca, nego i kao formalan dokaz tužiteljstva na njegovu suđenju pred komunističkim sudom u Zagrebu.
Neautentično pismo. Dio naslova u kojem se spominje „vatikanska verzija“, ukazuje na to da postoje i druge. I zaista je tako.
Jedan primjerak radne verzije pisma pronađen je u arhivu Ministarstva vanjskih poslova NDH, i korišten kao dokazni materijal protiv Stepinca. Danas se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu. Na dokumentu nema zaglavlja, broja protokola, potpisa ili pečata.
Dvije radne verzije nađene su u arhivskim spisima vlč. Krunoslava Draganovića, koji se čuvaju u arhivu Zavoda sv. Jeronima u Rimu. Obje verzije obiluju, jedna više, druga manje, rukopisnim ispravcima, izmjenama i dopunama. Također bez zaglavlja, broja protokola, potpisa i pečata.
Sve tri navedene verzije (jedna zagrebačka i dvije rimske) objavljene su, po prvi put u cijelosti, u knjizi Nada koja ne postiđuje, biskupa Ratka Perića, s opširnom i preciznom raščlambom pisama i povijesnih okolnosti njegova nastanka. Ako bi se dotične 104 stranice iz knjige mons. Perića mogle sažeti u jednu rečenicu, ona bi glasila: Nema nijednog dokaza ili naznake da je nadbiskup Stepinac pisao ili sudjelovao u pisanju tog pisma; ima mnoštvo dokaza i naznaka da nadbiskup Stepinac nije pisao ili sudjelovao u pisanju toga pisma.
Međutim, biskup Perić prilikom pisanja svoje knjige, 2018. godine, nije imao uvida u „krunski dokaz“ – primjerak pisma koji se nalazio u nedostupnom dijelu Vatikanskih arhiva. Ima li možda na njemu Stepinčeva potpisa? Istina, postojala je službena izjava Državnoga tajništva Svete Stolice iz 1946., u kojoj se formalno potvrđuje postojanje „nekih listova“ čiji sadržaj djelomično odgovara sažetku koji je čitao jugoslavenski javni tužitelj, ali taj je dokument, navodi Državno tajništvo – „bez impressuma, u neuobičajenu obliku (…) bez pečata i (…) nepotpisani“. Iako ova izjava jasno daje do znanja kakvo je stanje stvari, ostaje činjenica da u to pismo, odnosno „neke listove“, ni šira javnost, niti uža znanstvenoistraživačka zajednica nikada nisu imali neposredna uvida.
Odluka pape Franje iz 2020., da se kvalificiranim istraživačima stave na raspolaganje dokumenti iz pontifikata pape Pija XII. omogućila je i to. Upravo u tomu leži glavni doprinos knjige don Bojana Ivešića – uz već poznatu zagrebačku i rimsku verziju pisma, predstaviti javnosti i onu vatikansku, te donijeti konačan dokaz da ni na toj verziji nema Stepinčeva potpisa, niti drugih elemenata službenoga dopisa.
Ako je netko i sumnjao u Stepinčevu izjavu kojom je zanijekao da je autor pisma; ako je netko još i sumnjao u izjave njegova odvjetnika; ako je netko još dodatno sumnjao u istinitost izjave kojom je Sveta Stolica potvrdila da na „nekim listovima“ nema Stepinčeva potpisa – evo sada je iz prve ruke jasna i potvrđena neautentičnost pisma koje mu se pripisivalo, i može se i sam uvjeriti u Vatikanskom apostolskom arhivu.
Zainteresirani će čitatelji u prvom dijelu knjige pronaći prikladan uvod, u kojemu su opisane povijesne okolnosti nastanka pisma, zajedno s autorovom analizom pojedinih detalja, te ocjenom o tomu tko bi mogle biti osobe koje su pisale pismo ili barem na određeni način pridonijele njegovu nastanku. Slijedi zatim prijepis vatikanske verzije pisma, pronađen u Povijesnom arhivu Državnoga tajništva – Odjel za odnose s državama i Kongregacije za izvanredne crkvene poslove, u razdoblju pontifikata časnoga sluge Božjeg Pija XII., najprije na izvornom talijanskom jeziku, a zatim u autorovu hrvatskom prijevodu.
Autentični prilozi. Tema o kojoj je do sada bilo riječi odnosila se isključivo na (ne)autentičnost pisma, ali ne i na njegov sadržaj, koji također zaslužuje pomno proučavanje. Riječ je o dramatičnu apelu prema Svetom Ocu, napisanu u Stepinčevo ime, u kojem se moli zaštita i podrška u nastojanjima za opstanak Katoličke Crkve na istočnoj strani Jadrana. Već se u uvodu pisma izričito navodi da predmet njegova sadržaja nije budućnost katolika u slučaju da pobijedi boljševička ideja, jer „komunistički teror nije ni na jednom mjestu izvođen takovom strahotom […] kao što to čine srpski četnici“. Podsjetimo, riječ je o prvoj polovici 1943. godine.
Autor ili autori pružaju svojevrsnu analizu pravoslavlja i političke uloge svetosavlja u vremenu sve do Drugoga svjetskog rata, s posebnim naglaskom na ideju srpske teritorijalne ekspanzije. Pismo detaljno opisuje aktivnosti „Jugoslovenske vojske u otadžbini“, odnosno četnika, koje su usmjerene na eliminaciju katoličkoga i drugog stanovništva na teritoriju koje velikosrpski plan vidi kao svoj. Izražavajući posebnu bojazan, autori dokumenta prikazuju ideju teritorijalne ekspanzije koja, kako ističu, teži stvaranju velike Srbije s dominantnim pravoslavnim pučanstvom. Dodatno se naglašava zabrinutost zbog činjenice da zapadni saveznici tijekom prvih godina Drugoga svjetskog rata često smatraju četnike svojim saveznicima u borbi protiv Nijemaca.
Pismo nadalje detaljno opisuje metode djelovanja četničkoga pokreta, uključujući masovna ubojstva, pljačku, i prisilne prijelaze na pravoslavlje. Posebno se ističe mržnja i ideološko širenje mržnje prema katoličkoj vjeri, gdje se katolike izjednačava s komunistima, a crkve i sakralni objekti podvrgavaju razaranju.
Osim vojnih i nasilnih metoda, u pismu se spominje i specifičan oblik kulturnog anti-katoličanstva:
U zadnjem činu drame Volga, Volga, autora Dušana Nikolajevića, predstavljene u Beogradu 1935. godine, „na granicama Rusije susreću se predstavnik boljševizma Vladimir Ilič Lenjin i predstavnik ruskoga pravoslavlja F. M. Dostojevski. Dostojevski u zanosu govori, da će se dati razapeti za grijehe boljševizma, stoga kaže: «Izlij se Volgo naša sveta rijeko! Preplavi cijelu Europu, sve njezine crkve! Majka Božja nema suza za uništenje Europe. Raspni me, Vladimire Iliču, i uništi Europu! Isijeci na komade i sa bombama uništi Mikelanđelovog Mojsija, razori do temelja Notre Dame! Slomi i baci jednu poslije druge sve katoličke Kristove kipove. Neka sa zemlje bude izbrisano rimsko katoličanstvo! Ostaje samo Rusija slavenofilska i pravoslavna, majka naša!»“ (str. 66-67).
Pismo zaključuje upozorenjem na ozbiljne posljedice u slučaju pobjede svetosavske ideje, predviđajući uništenje katoličanstva na sjeverozapadnom Balkanu, posebice u Hrvatskoj. Autori zaključuju zabrinutošću da bi takva pobjeda dovela do općeg uništenja katoličkog pučanstva na tim teritorijima, s potencijalnim širenjem posljedica izvan granica Hrvatske.
Međutim, osim samoga pisma, novost knjige vlč. Ivešića jesu referencijalni dokumenti. Naime, kroz čitav tekst pisma provlače se reference na dokumente koji potkrjepljuju iznesene tvrdnje ili na fotodokumentaciju. U pismu se navodi čak 45 takvih referencijalnih dokumenata, a vlč. Ivešić u knjizi je objavio njih ukupno 28. Od toga osam potječe iz Povijesnoga arhiva Državnoga tajništva Sv. Stolice; devetnaest se nalazi i u arhivu Drž. taj. i u spisima Krunoslava Draganovića, a jedan je dokument iz drugih izvora. Po vrstama, najviše je fotografija, njih šesnaest. Ostali dokumenti odnose se na vojnu korespondenciju i dokumente četničkih postrojbi (četiri); novinski tekstovi (tri); crkvena korespondencija i izvješća (tri), te jedno pismo i jedan dokument talijanske vojske.
Dokumenti primjerima „s terena“ u potpunosti oslikavaju ideologiju iznesenu u pismu i neskrivene planove za njezino provođenje. Ne nedostaje ni dokumenata koji opisuju teška stradanja na području Hercegovine: u Sovićima kod Imotskog, u Klepcima, u Ostrošcu kod Jablanice, itd. Za razliku od neautentična, navodno Stepinčeva pisma, ovdje je riječ o izvornim, potpisanim i arhiviranim dokumentima, koji bi, da je pravde, poslužili kao sudski dokaz.
Zaključak. Vrijedno, važno, potrebno i preporučljivo djelo. Autoru iskrena čestitka na marljivu istraživačkom, arhivskom i prevoditeljskom radu u osvjetljivanju teme koja je desetljećima služila za širenje poluinformacija i istinskih neistina. A onima koji su zlonamjerno iskorištavali ovaj dokument za ozloglašivanje i sudski progon bl. Stepinca, možemo samo ponoviti riječi poznatog dubrovačkog umjetnika, kojemu „barbari s istoči“ počekom devedesetih spališe kuću: „Pogledaj i pokaj se, nahvao!“
Hvala na pozornosti.
Izvor: Crkva na kamenu
