Ovo je ujedno 160. knjiga u nizu spomenute izdavačke kuće, a Perićeva 27. knjiga u 28 godina biskupskog služenja Crkvi u Hercegovini. Radi se o zbirci propovijedi izgovorenih u različitim prilikama i na različitim mjestima, najčešće izvan Hercegovine, a jedna je posebna jer se odnosi i na Bleiburg. Tekstovi su podijeljeni u sedam cjelina: O Bogu i daru života, O Isusovoj Majci, O Isusovim suvremenicima, O Isusovim mučenicima, O Svetim krjeposnicima, Na putu svetosti, O svećeničkom zvanju. Na 368 stranica sabrano je 50-ak homilija izgovorenih od 1995. do danas.
Predstavljajući knjigu ravnatelj i glavni urednik „Crkve na kamenu” prof. dr. don Božo Goluža je ukazao na posebnost Perićeva književnog stila: „Njegov način pisanja posebno je prožet izražajnim stilskim figurama, a povezivanje i slaganje hrvatskih izričaja toliko tekst čini zanimljivim da nam proza otkriva zapravo pjesnički značaj. Bog je piscu dao svoje talente, a on ih je neumornim radom iskorištavao Stvoritelju na slavu i u ‘Crkvi na kamenu’ i u Crkvi u svijetu’ na dobro čitatelja.” Također se osvrnuo i na obilježja njegova govora. Biskup Ratko Perić, naime, u svome propovijedanju i pisanju uporno promiče krjeposti, kako one nadnaravne (vjeru, ufanje i ljubav), tako i one stožerne (razboritost, pravednost, jakost i umjerenost): „Obilježja njegova govora jesu jasnoća u izričaju, nepopustljivost u tumačenju i zastupanju istine i pravde, neustrašivost u iznošenju stajališta koja su nadahnuta i potkrijepljena Svetim pismom te mu se homilije i članci ukazuju moralnim putokazom, i mjesnoj Crkvi i u prostorima kamo je pozvan propovijedati.” Biskupa Perića urednik prof. Goluža opisao je i kao čovjeka vjere, ali i čovjekoljublja. Osvrnuo se i na neke komentare da je biskupov govor britak i tvrd: „Zar nisu i Isusu njegovi učenici predbacili: ‘Tvrda je to besjeda. Tko je može slušati?’, te su mnogi odstupili od njega. Isus ne odstupa od vječne Istine, makar se svi učenici sablaznili. Oko Istine kompromisa ne može biti. Ponekad istinu nije ugodno slušati, ali samo nas istina može osloboditi svakoga krivovjerja i jada i učiniti nas istinski autentičnima pred Bogom.” Prof. Goluža istaknuo je kako je mons. Ratko Perić „jedan od posljednjih klasika u Crkvi u Hrvata, ali i na hrvatskoj kulturnoj pozornici.” Također je napravio usporedbu s papom Benediktom XVI.: „Ono što je papa Benedikt XVI. Veliki za opću Crkvu, to mi se čini da bi mogao biti biskup Ratko u ovoj mjesnoj Crkvi. Dvojica učitelja koji vole Boga i Njegovu Crkvu, koji slijede i drugima iznose Kristov nauk, bilo to zgodno ili nezgodno. Takav, mnogi će reći, radikalan pristup životu i svijetu u kojem živimo, često je neshvaćen i neprihvaćen, ali istinskoga borca za pravdu i istinu neće obeshrabriti nikakvi udarci.” Prof. Goluža na kraju je preporučio: „Oni koji se odluče pročitati ovu zbirku od 50-ak homilija, a ne možemo ih ne preporučiti, zasigurno će se moći susresti s raznim novim spoznajama, a nadasve svojoj duši mogu pribaviti poželjan mir, jer se u svakoj propovijedi osjeća Božja blizina. A čovjeku u ovom nemirnom vremenu drugo i ne treba.”
Mons Ratko Perić se, u sklopu predstavljanja knjige „Pođite i propovijedajte” osvrnuo na teme koje su ga nosile kroz bogoslovske dane, a kasnije i u propovijedanju od 1974. godine kada su se dogodili prvi pozivi za održavanje duhovnih vježbi: „Oslanjao sam se na Pavlovske teme iz Djela apostolskih i iz njegovih poslanica. Imao sam pred sobom nedostiživ uzor apostola naroda, neumorna propovjednika Istine i učitelja vjere.” Napomenuo je kako se svidjelo Bogu „ludošću propovijedanja spasiti vjernike”. Bog se poslužio i skandalom križa kako bi izveo svoje velebno spasenjsko djelo, zato je uveo i metodu propovijedanja kako bi „izludio mudrost ovoga svijeta”, da se pokaže jakost i snaga Božja. Mons. Perić je izrazio zahvalnost Bogu, ali i svećenicima koji su ga pozivali kao propovjednika i voditelja duhovnih vježbi. Sve knjige koje je objavio – njih 27 s duhovnim vježbama – usredotočene na Isusa Krista, jedinoga Spasitelja čovječanstva.
Predstavljanje knjige pjesmom je pratio zbor Pro Musica koji je izveo skladbu „Kroz mnoge nam je nevolje”, što je biskupsko geslo mons. Perića. Tekst je napisao Branko Klarić, a glazbu don Dragan Filipović.
Cijeli govor prof. Goluže
Jedne prigode u razgovoru s jednim sveučilišnim profesorom tema nam bijaše i propovijedanje biskupa Ratka. Moj mi sugovornik tada reče: U posljednje vrijeme slušao sam mnogo biskupovih propovijedi. Uvijek mislim – ovo je vrh, od ovoga se bolje, jače, jasnije i poučnije ne može govoriti. Međutim, slušajući sljedeću propovijed, čini mi se da je otišao još dalje, da govori još uzvišenije. I tako uvijek. Svaka nova propovijed kao da nadilazi sve do tada rečeno.
U ovoj knjizi koju čitatelj ima u rukama biskup Ratko, odgovarajući na Isusov poziv: Pođite i propovijedajte (usp. Mk 16,15), donosi homilije izgovorene u raznim prilikama i na raznim mjestima, uglavnom izvan Hercegovine, a i ona jedna, izrečena na stolačkoj Radimlji, odnosi se na Bleiburg. Zbirka se sastoji od sedam poglavlja: O Bogu i daru života; O Isusovoj Majci; O Isusovim suvremenicima; O Isusovim mučenicima; O svetim krjeposnicima; Na putu svetosti; O svećeničkom zvanju.
Osim ostale biskupove spisateljske djelatnosti, samo u izdanju Crkve na kamenu ovo je njegova 27. knjiga otkako je imenovan biskupom prije 28 godina. Već sâm broj objavljenih knjiga u našoj izdavačkoj kući, otkriva o kakvu je piscu i peru riječ. Urednici koji su primali njegove rukopise za objavljivanje lako su mogli uvidjeti da se radi o ljubitelju hrvatske riječi i da su mu rečenice tako složene da im knjiška lektura gotovo i nije bila potrebna. Njegov način pisanja posebno je prožet izražajnim stilskim figurama, a povezivanje i slaganje hrvatskih izričaja toliko tekst čini zanimljivim da nam proza otkriva zapravo pjesnički značaj.
Bog je piscu dao svoje talente, a on ih je neumornim radom iskorištavao Stvoritelju na slavu i u Crkvi na kamenu i u Crkvi u svijetu na dobro čitatelja. Osim upućenosti u razne teološke znanosti, pogotovo one koje je svojedobno predavao, uočljiva je njegova pravovjernost i crkvenost.
Čitatelj se može uvjeriti da biskupove knjige nisu suhoparno teoretiziranje, nego odgovorne pouke životnih upozorenja i usmjerenja, što je vidljivo i u ovoj knjizi koja je nastajala kroz godine njegove crkvene službe u Mostaru. On se nerijetko služi primjerima raznih osoba i događajima iz daleke prošlosti (sv. Duje, sv. Mavro, sv. Vlaho, sv. Kvirin, sv. Stošija…) kako bi svojim slušateljima i čitateljima pokazao ne samo nauk i primjer koji valja nasljedovati, nego i posljedice koje čovjeka snalaze ako se ne drži Božjih uputa istine i pravde.
U knjizi čitamo: “Kada smo već kod raznih ratnih statistika, da navedemo samo ove milijunske brojeve sa svjetskih bojišta u posljednjih 500 godina:
u 16. stoljeću u raznim ratovima izginulo je civila i vojnika oko 1.600.000;
u 17. stoljeću u raznim ratnim sukobima pobijeno je vojnika i civila oko 6.100.000;
u 18. stoljeću u brojnim ratnim bojevima ubijeno je civila i vojnika oko 7.000.000;
u 19. stoljeću u međunarodnim konfliktima smaknuto je oko 19.400.000 osoba;
u 20. stoljeću, ponajviše u dva svjetska krvoprolića, i u tisućama drugih manje svjetskih narodnooslobodilačkih klaonica, usmrćeno je civila i vojnika oko 112.800.000. Svega skupa u posljednjih pet stoljeća, samo u bratoubilačkim ratovima, bilo je oko 146.900.000 poklanih, pobijenih, pobacanih u jame, nestalih a to znači sigurno usmrćenih.
Nakon tih kainovskih zločina, zločinci su redovito sve poduzimali ne samo da žrtve ubiju nego i da se njihovu zločinu svaki trag zametne, da se sakrije istina od suda povijesti, istina koju zločinci u mirno doba pretvaraju u monstruozne laži, i te svoje zločine klevetnički pripisuju žrtvama. Nisi smio o tome ni govoriti. Ubiti, sakriti, slagati, potvoriti na drugoga, zbrisati čak i potomstvo – to je nemoral zločinaca. (…)
Samo će nam prava i puna istina pomoći da po pravdi i po istini ustanovimo kolik je zločin zlikovaca, a kolika je žrtva nevinih;
da nadvladavamo naravnu osvetu na takve neljudske zločine;
da bez pridržaja osudimo zlodjela zlih ljudi koji su ubijali nevine osobe;
da pozovemo ljude, osobito vjernike, da na zločine nikada ne odgovaraju zločinima, jer inače tomu jadu kraja nema;
da kao kršćani zločincima udijelimo oproštenje za njihova zlodjela;
da se kao kršćani milosrdnom Bogu molimo ne samo za ubijene žrtve, nego i za ubojice zločince;
da kao vjernici budemo moćni ispiti gorku čašu života i krstiti se krstom kako Krist Gospodin hoće;
da se vladamo poput Krista na križu koji je raskajanu zločincu udijelio raj, a neraskajanu razbojniku odšutio na vrijeđanja” (str. 80-81).
Tko čita biskupove retke, vidi da su oni govor i običnu čovjeku i narodnim vođama. U jednom od nastupa spominje zakone i običaje Dubrovačke Republike prenoseći natpis iz dvorane Velikoga vijeća: Oblìti privatorum publica curate – “Okanite se svoga privatluka, a brinite se za opće dobro puka!” Na ovo dodaje svoj komentar: “Veliko je vijeće vlastele stoljećima biralo dubrovačkoga kneza koji se morao mijenjati svakoga mjeseca. Nije imao kada ni kavu popiti u gradskoj kavani, kamoli privatizirati koju banku u gradu. Dubrovačko načelo jednostavno znači: Pravdu i Istinu na sunce! Ako si izabran za službu grada, naroda i države, onda nisi više privatnik nego službenik, postavljen za dobro svih, za dijeljenje pravde: svakomu njegovo. Rimska i židovska svjetina uhvatila Istinu i Pravdu. Nataknula joj trnovi vijenac na glavu. Obukla je u luđačku haljinu. Zamijenila Istinu i Pravdu za Barabu. Stala je voditi i izrugivati jeruzalemskim ulicama i trgovima. Pružila joj trstiku octa na križu. Na kraju krajeva, Istina je ostala Istinom, Pravda Pravdom. A svjetina svjetinom. I nije samo Isusova Istina imala protiv sebe svoje suvremenike!” (str. 220-221).
Čitatelj prati kako biskup u svome propovijedanju i pisanju uporno promiče krjeposti, kako one nadnaravne ili bogooblične (vjeru, ufanje i ljubav), tako i one stožerne (razboritost, pravednost, jakost i umjerenost). Obilježja njegova govora jesu jasnoća u izričaju, nepopustljivost u tumačenju i zastupanju istine i pravde, neustrašivost u iznošenju stajališta koja su nadahnuta i potkrijepljena Svetim Pismom te mu se homilije i članci ukazuju moralnim putokazom, i mjesnoj Crkvi i u prostorima kamo je bio pozvan propovijedati. Kada govori o vjerskim istinama, slušatelj i čitatelj stječe dojam da su one dio njegova crkvenoga doživljaja. Tako će reći: “Nema boga do Boga, do Jednoga Jedinoga. Bog ne da svoje slave nikomu. Svi su drugi koji se prave bogovima, obični bogalji, ubogi bogeci. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, i neka se to poštuje. Ako čovjek bude stvarao idole na svoju sliku i priliku, dokazano je da će u najbolju ruku ispasti ‘tele’, pa makar i ‘zlatno tele’!” (str. 223).
Oni koji malo bolje poznaju autora ovih propovijedi mogli su se uvjeriti kako je on ne samo čovjek vjere nego i čovjekoljublja. Živeći i promičući nadnaravne i stožerne krjeposti iz ljubavi prema Bogu rađa se i ljubav prema čovjeku kao najsavršenijem Božjem stvorenju. Netko će možda reći, s obzirom na britkost biskupova izričaja, da mu je govor tvrd. Zar nisu i Isusu njegovi učenici predbacili: “Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?” (Iv 6,60), i mnogi odstupiše od njega i nisu više išli s njime. Isus ne odstupa od vječne Istine, makar se svi učenici sablaznili! Oko Istine kompromisa ne može biti. Ponekad istinu nije ugodno slušati, ali samo nas istina može osloboditi svakoga krivovjerja i jada i učiniti nas istinski autentičnima pred Bogom.
Možda bi se netko mogao zapitati zašto izdavati knjigu davno izgovorenih propovijedi? Zar to nije – bilo i prošlo? Biskup Ratko jedan je od posljednjih klasika u Crkvi u Hrvata, ali i na hrvatskoj kulturnoj pozornici. Znamo da klasika ne zastarijeva. I danas rado čitamo razna klasična djela od prije nekoliko stoljeća pa i tisućljeća. Uvijek su poučna i nova. Među svim tim djelima najklasičnija je Biblija, jer je Božja Objava, te zastarjeti ne može, uvijek je nova i stalno nam otkriva nove obzore. Uostalom, to je riječ samoga Boga, a ona je vječna i neprolazna. Ono što je istinski vrijedno zub vremena ne nagriza niti moljac rastače.
Kako u svakome svome nastupu s razlogom nastojim spomenuti ime pape Benedikta XVI. Velikog, iznimku ne ću učiniti ni večeras. Naime, ono što papa Benedikt XVI. Veliki znači za opću Crkvu, to mi se čini da bi mogao biti biskup Ratko u ovoj mjesnoj Crkvi. Dvojica učitelja koji vole Boga i njegovu Crkvu, koji slijede i drugima iznose Kristov nauk, “bilo to zgodno ili nezgodno” (2 Tim 4,2). Takav, mnogi će reći radikalan, pristup životu i svijetu u kojemu živimo, često je neshvaćen i neprihvaćen, ali istinskoga borca za pravdu i istinu ne će obeshrabriti nikakvi udarci. Možete ga slomiti, ali saviti ga ne možete.
Oni koji se odluče pročitati ovu zbirku od 50-ak homilija, a ne možemo ih ne preporučiti, zasigurno će se moći susresti s raznim novim spoznajama, a nadasve svojoj duši mogu pribaviti poželjan mir, jer se u svakoj propovijedi osjeća Božja blizina. A čovjeku u ovom nemirnu vremenu drugo i ne treba.
Mostar, uoči blagdana Uzvišenja sv. Križa, 13. rujna 2020.
Prof. dr. don Božo Goluža
Izvor: Crkva na kamenu/IKA
