Hodovo, 27. svibnja 2017.

Prof. Marijanović okupio svoje poštovatelje

U subotu navečer u 20.00 sati, 27. svibnja 2017., priređena je prava kulturna večer u Domu u Hodovu. U Dom je stalo oko 300 osoba, a neki su stajali na nogama sat i pol vremena. Sve je okupila tek objavljena monografija o Peri Marijanoviću iz Ljutaca „U njegovoj se blizini moglo rasti“. Knjigu su priredili mostarski Građevinski fakultet, stolačka Matica hrvatska i neumski Muzej i galerija. Svi su se sudionici u 20.00 sati našli kod spomenika izgrađena 2013. u čast Pere Marijanovića, okupljeni na molitvu za pokojnika, koju je predvodio župnik don Damjan Raguž. Još su bila dvojica svećenika: don Ivan Perić i don Marin Skender iz Mostara. Monografiju su predstavili: dr. Maja Prskalo iz Građevinskoga fakulteta, dr. Mladen Bošković iz Matice iz Stoca, i biskup Ratko Perić. Glazbene zavičajne točke izveo je Zbor mladih „Prijatelji“ iz Rotimlje. Na kraju večernjega programa dr. Bošković u ime Matice hrvatske uručio je gospođi Mariji Marijanović, supruzi pok. Pere, posthumno, povelju priznanja i zahvalnosti prof. Marijanoviću za njegovo djelo. Večernji je program vješto vodio dr. Marinko Marić rodom s Brštanika, koji je za ovu zgodu došao iz Dubrovnika, a i sam je sudionik u knjizi. Ovdje prenosimo prikaz monografije iz pera biskupa Perića.

 

Primjer ravnomjerna rasta

Pred nama je 17. Humski zbornik, sav u zelenilu, vjerojatno zato da ilustrira sam naslov monografije o pokojnom prof. Peri Marijanoviću iz Ljutaca: “U njegovoj se blizini moglo rasti”. Izdavači su u trokutu: Građevinski fakultet Sveučilišta Mostar, Matica hrvatska Stolac i Muzej i galerija Neum. Urednica prof. Maja Prskalo. Uredničko vijeće pet doktora znanosti, duše i tijela. Na naslovnici Stećak s livade Rostovo Pavlovica. Stećak, naravno, ne može više rasti, a Pero pokraj stećka može rasti i u našim očima i u spoznajama studenata i matičara i galerista. Dvadeset i četiri su priloga u knjizi, a dvadeset i četiri i sponzora knjige, od Kamenoloma ispod Kremnica do Heringa ispod Širokoga Brijega. Pero je primjer ravnomjerna i skladna znanstvena rasta.

1. – Iz Predgovora: Ova je knjiga “spomenik na velikana našeg kraja i jamac kako neće pasti u zaborav, iako zaborav ozbiljno prijeti, jer i kada nas ne bude Knjiga će ostati i svjedočiti budućim naraštajima” (str. 9). Knjiga je inače toliko dragocjena isprava da su neke knjige u povijesti postale pravo Sveto Pismo, na primjer 73 biblijske knjige.

2. – Marinko Marić svojim prilogom „Od Glumine do Ljutaca: Genealogija roda Pažin-Marijanović“ vodi nas u duboku prošlost, prije 327 godina, u 1690. pa preko Mate Pažina (I. koljeno), koji prvi dojezdi iz Glumine u Ljuca, gdje preminu oko 1770. godine. Matinu se Grgi (II.) rodi Filip (III.), Filipu Božica rodi Marijana i braću njegovu: Vidu, Boška, Martina, Andriju i Đuru (IV.), a po Marijanu se Pažini u Ljucima prozvaše Marijanovići. Marijanov Đuro (V.) s Ivanom Stankušom rodi tri sina i dvije kćeri; Đurin Grgo (VI.) sa Stanom Golužušom rodi petero djece, među njima i Nikolu (VII.), koji s Anđom Lončarušom imađaše Stanu 1941. i obje nastradaše od tifusa u Iloku 1944. (kako auktor bilježi na str. 187); a s Marom Lovrušom Nikola imaše dvije kćeri i dva sina (str. 27). Tako dolazimo do Nikolina Pere, do VIII. koljena. Pero s Marijom Pažin-Milić iz Dabrice ima troje djece, među njima Tihomir, IX. koljeno. Auktor zaključuje: “Rezultati istraživanja, nadopunjeni s najmlađim Marijanovićima, iznjedrili su 11 generacija Pažina Marijanovića od njihova dolaska u Ljuca” (str. 23-24). Bog ih množio i tisućio!

3. – Ovdje bismo naveli i drugi Marinkov, inače u knjizi najopširniji članak pa i naslov „Velik je, tko se malen rodi, al’ kad pane, golem grob mu treba: životni put prof. dr. Pere Marijanovića“ na 14 stranica s 15 obiteljskih i drugih slika. Pero je rođen u Ljucima, četverogodišnju završio na Trijebnju, osmogodišnju u Crnićima, gimnaziju u Stocu. Vazda više odličan negoli vrlodobar. Umjesto ekonomije u Sarajevu, upisao je i završio rudarstvo u Tuzli, 1974. Inženjer u Čitluku, vojnik u Prokuplju i Karlovcu, inženjer u Dabrici, 1977.-1979. Ženidba. Nakon Konstruktora i Maglaja dolazi u Aluminijski kombinat u Mostar, 1980. Godine 1983.-1984. specijalizacija u Beogradu, Budimpešti, Marseilleu. Magistrira 1981. i doktorira 1987. u Zagrebu. Godine 1992. predavač na Geotehničkom fakultetu u Varaždinu, a od ratne 1993. na Sveučilištu u Mostaru. Pomoćnik ministra, 1996.-1999. Dekan na Građevinskom 2000.-2004., a od 2007. do 2009. prorektor Sveučilišta. Pokrenuo internetsku stranicu Donja Hercegovina, 2004. Ukratko: profesor, znanstvenik, domoljub. Volio je jezik, kraj, domovinu (str. 185-199). I to djelom dokazao.

4. S obzirom na Perino djelo „Kaos i determinizam“ (str. 39-46) – ništa se nije promijenilo od 1996., ni 2001., ni 2010. ni 2017. Kaotičan determinizam i determiniran kaos. Već dvadeset godina uvjeravaju nas da su najbolje drvene bukare od političkoga stakla, a najbolji život u kvadraturi međunarodnoga kruga! Koga će uvjeriti internacionalne floskule i kontradikcije?!

5. – Mirko Bošković u svome pogledu na „Perin kaos i determinizam“ uočava: „Održavanje stanja stalnih kriza, nesporazuma, optužbi, prijevara nije garancija uspješne budućnosti. Pravodobno je na to upozoravao i nije to činio iz neke ‘znanstvene radoznalosti’ već dobronamjerno i inženjerski primjenjivo“ (str. 65). E da je imao tko provesti ta Perina „idejna upozorenja“!

6. – Željko Raguž u studiji „Geopolitička razmatranja o jugoistočnoj Hercegovini u radovima Pere Marijanovića“ jasno razobličuje političke projekte: „Na temelju geopolitičkih tekstova Pere Marijanovića u jugoistočnoj Hercegovini razvidno je kako se bošnjački geopolitički cilj o osiguranju strategijske pozicije na istočnoj obali Jadrana kod Neuma realizira kao dio geopolitičkih interesa islamskih zemalja predvođenih Turskom kako bi se dugoročno od BiH ili njezina dobrog dijela stvorila islamska država u Europi“ (str. 56). Čini se da to još nije dogotovljeno.

7. – U svome osvrtu „Iskrice iz sidrišta humskoga duha“ Mladen Bošković završava ovom mišlju: „Kad bismo pripadali nekom većem narodu, ovakvi mučenici poput Bijelke Kudrića, s ovako bogatim duhom i hrabrošću za otpor onima koji ga htjedoše poniziti, bili bi općepriznati i ušli bi u legendu svoga naroda […] Bijelku je otkrio tek prof. Pero Marijanović koji je bio bogat duhom kao i on“ (str. 59). Bijelko seljački intelektualac, Pero znanstveni intelektualac.

8. – Pjesmu Stanka Krnjića „Humska zemlja“ – svega pet redaka, u knjizi malo drukčije raspoređenih – vrijedi pročitati:

Tu snû kosti očevâ očevâ mojih. I grûdi majki majki mojih izvenuše u zemlji toj.

I kako kročim, i kako dišem i kako tom vodom ruke mim – ja ćutim sne očeva mo jih.

I kako pjevam i kako plačem, i kako Očenaš usne mi gri – ja čujem glas majki mo jih.

tu snû kosti očeva mojih a duše te pjesmu zbore (str. 67). Ovako kratko a ovako bogato: žive i mrtve povezuje Očenaš, san i glas, pjesma i plač, kosti i duše, a te duše ovu pjesmu zbore.

9. – Don Ivica Puljić svoju „Povijesnu crticu o Glumini…“ sažima u ove rečenice: „Kuće i staje Pažina u Glumini svjedoče o vrlo radišnom i uspješnom rodu. To su zdanja za svoje vrijeme nadprosječne kvalitete. Bili su dobri kamenoklesari i zidari i takvi su ostali. Mato s ponosom kaže kako i sva njegova djeca po svijetu imaju vlastite kuće i da nitko od njih nije, ne samo podstanar, nego i stanar!“ (str. 88).

10. – „Oporuka don Josipa Pažina“ od Marijana Sivrića sadrži i ovaj podatak o testamentu: „Ukupna vrijednost toga je 4.400 dukata“. Svojim je izvršiteljima oporuke naložio da od njegova kapitala, ostvarivana tijekom života, daju nekomu od njegovih rođaka i od bliske mu rodbine za studij na Kolegiju Urbanumu u Rimu ili onomu u Loretu, dajući im za odjeću i plaćanje svih drugih potreba po 15 dukata dubrovačkih. Ali, trajno i uvijek, taj (odabrani) treba da je rođen u krajevima pod Turskom, a po muškoj liniji iz kuće Pažin, a ne iz neke druge“ (str. 92-93). Plemenite li nakane, a neuspješne izvedbe! Velečasni se don Jozo malo previše unio i u Božje i u Crkvino. Božji je dar i rođenje i svećeničko zvanje, a nije naše ni pravo ni izbor. Crkva je ona koja određuje tko će na daljnje škole. Mi smo uvijek u svojoj pripremi i svećeništvu učili postulat poslušnosti: Ništa ne traži i ništa ne otkaži! Ako te spreme na škole, idi i vrati se barem takav kakav si i otišao. A ako te ne pošalju, rasti gdje si zasađen! I donesi rod!

11. – Tomislav Ivanković donosi „Izbor nekih značajnijih objavljenih znanstvenih radova prof. dr. Pere Marijanovića“, njih na broju oko 50, među njima su i radovi njih dvojice, a od kojih Tomislav ne samo navodi naslove nego ih i vrjednuje i ocjenjuje. Dirljivo završava: „Njegovim odlaskom izgubio sam prijatelja, skromnog i samozatajnog, koji je velikom snagom vjere odolijevao svim teškoćama koje život donosi“ (str. 107). Samo se smrti odoljeti ne može.

12. – Dvoje auktora, Maja Prskalo i Krešimir Šaravanja, svoj rad „Ranjivost krškog zaleđa (i akvatorija) Neuma“ posvećuju prof. Marijanoviću, „koji nas je toliko toga naučio o našem kršu, životu (ljudi) na kršu, ali i o njegovom bogatom podzemnom i površinskom svijetu…“ (str. 109). Navode osam Perinih radova, među kojima je i koautorstvo M. Prskalo.

13. – Mladen Glibić objavio je prošle godine knjigu „Valja nama preko“. U toj je knjizi obrađeno više mostova za koje je prof. Marijanović davao razna rješenja i mišljenja. Zato ovdje naslov Glibićeva članka „Perini temelji mojih mostova“: Most u Veljacima, u Čapljini, u Vojno-Potocima, Novi most u Mostaru, nadvožnjak u Posušju. Glibić zaključuje istim riječima kojima je Marijanović ispratio 2008. godine pokojnoga prof. Vladu Cigića: „Trebao bih na kraju reći kako smo bez Tebe tužni, ali ja ipak moram reći ono puno važnije, kako smo svi redom ponosni što si bio dio naše stvarnosti i zahvalni smo Ti što si i dalje ostao s nama u neprolaznosti znanstvene misli koju si ostavio u srcima mnogih i jednostavnosti duha kojeg si živio“ (str. 128).

14. – U „Osvrtu na knjigu ‘Morfološke posebnosti i legende rijeke Neretve’“ Amira Galić predstavlja četiri poglavlja, a u četvrtom prof. Marijanović „opisuje četrdesetak legendi prikupljenih na ovim prostorima i daje vrlo zanimljivu klasifikaciju u kojoj sve legende dijeli na one „o nadnaravnoj moći“, one „utemeljene na odnosu prostor-događaj“ i na „govor zemlje“ (str. 135).

15. – Čak su dva auktora, Vjeko Proleta i Marko Aleksić, trebala za članak „Perina ‘kap’ za hodovski ‘slap’“. Članak pisan u prijateljskom tonu o prijatelju Peri, o prijatelju Hodova i Rotimlje, Ljutaca i Trijebnja. A prijatelj se ponajbolje vidi u nevolji, osobito u ne-vodi. Pero je tu nazočan i sposobnošću i raspoloživošću. „Radi se desetak kilometara cjevovoda i onda kao ‘grom iz vedra neba’ dolazi Perina bolest i smrt. Ostajemo obezglavljeni. U projekt se aktivno uključuje stolački načelnik Stjepan Bošković, zatim dr. Mladen Bošković… napravljeno je i pušteno u promet 6 kilometara tlačnog i 30 kilometara sekundarnog cjevovoda. Danas, 2017. godine, vodovod opskrbljuje 400 obitelji“ (str. 142). Bogu hvala! Ne treba se ni čuditi da je toliko svijeta došlo da čuje koju o dobrotvoru Peri.

16. – Vinko Bilopavlović piše: „Radili smo zajedno u ‘geološkim istraživanjima’ – Aluminij“. Riječ je o ispitivanju ležišta boksita u Studenim vrilima. A boksit je trebao za tvornicu glinice u Aluminiju. Pa je nekada radilo od 12 do 15 bušaćih garnitura. Auktor na kraju odaje pohvalu „kako je profesor Marijanović, skupa sa svojim timom osamdesetih godina radio u cijelosti tehničku dokumentaciju uz pomoć informatičkih programa, što je u to vrijeme bio hit među rudarima i geolozima“ (str. 153). I uštedio dvostruko više vremena.

17. – „Speleološki park prirode – vizija i želja prof. Marijanovića“ članak je Krešimira Šaravanje, koji prezentira desetak priloga od njih četrdesetak, koje je Pero objavljivao na svojoj mrežnoj stranici Donja Hercegovina, 2004. i 2005., a odnose se na razne spilje, pećine, Grahovaču uz Radimlju, na kolektor vode u Dubrave-Polju, na Dvogrlu u speleološkom đerdanu Gornjega Hrasna, na Puhaljku pod Češljarima, na Boralju također kod Češljara u Popovu. Pero bi najradije prostor od Imotskih jezera do Ivanice pretvorio u Speleološki park prirode radi razvoja Donje Hercegovine (str. 155). A Šaravanja bi najradije pokrenuo inicijativu da se „Speleološki park“ nazove imenom Pere Marijanovića (str. 163).

18. – „Gornji horizonti – Crimen perfecto“ od Stanislava Vukorepa i Jaroslava Vege odnosi se na područje slivova triju rijeka: Neretve, Bregave i Trebišnjice. Kada se naumi preusmjeriti podzemne vode kakve je Bog stvorio, odmah se to odražava i na vanjskom svijetu, u ekosustavu, u nestašici vode, u savršenu zločinu – crimen perfecto. Kao da nemaš jedne ruke u organizmu ili bubrega u tijelu. O tome je Marijanović govorio u Neumu 2002. na Okruglom stolu „Kulturno-povijesno naslijeđe i prirodno bogatstvo Donje Hercegovine“. A 2013. u Zagrebu je održan sličan Okrugli stol sa sličnom temom: „Održivo gospodarenje vodama u slivu Neretve i Trebišnjice“ u režiji Sveučilišta i HAZU-a. Primjer: kaže Pero da je u posljednjih stotinjak godina Jadransko more naraslo za 20-25 cm. I da će za stotinjak godina opet narasti za 20-25 cm. To znači pola metra. Ako se nastavi s ovakvom „eksploatacijom šljunka“ i produbljenjem korita Neretve, dovaljat će se Jadransko more do Čapljine i sve zasoliti do Svitave (str. 169). Samo se, možda, mi u Hodovu na Kosovu toru ne ćemo pretvoriti u solare! Ovi nas Pero, Vego i Vuko plaše, a možda i ima istine u tome!

19. – Robert Raguž predstavlja svoj prikaz arhitektonskoga rješenja spomen obilježja na Domu. Molitva u kamenu. „Kad se u kasnim večernjim satima za lijepog vremena vraćam iz Stoca u Mostar, često na kamenim kubusima ovog spomen obilježja vidim siluete mladih ljudi koji se ovdje sastaju i razgovaraju“ (str. 173). Roberte, iz Tvojih usta u Božje uši.

20. – Ako je Pero spjevao himnu i molitvu kamenu, Ivo je Čolak spjevao himnu „Dobroj kavi“ koju je znao popiti s Perom i doznati puno toga vrijednoga i lijepoga (str. 175-178).

21. – Vesna Raspudić donosi „Sjećanje na suradnju s prof. Perom Marijanovićem“: „Danas kada sam i sama u prilici stojati za katedrom i studentima prenositi znanja koja sam stekla upravo od prof. Pere Marijanovića, često se sjetim i studentima prenesem sljedeće profesorove riječi: Računalo nije samo prilika da se riješi neki više ili manje zamršen tehnički ili znanstveni problem. To je velika prilika da se čovjek susretne sa zanimljivostima svijeta koji ga okružuje na vlastito zadovoljstvo i trajan poticaj“ (str. 181). E kad bi računalo uvijek služilo dobru i izgradnji onoga koji se njime služi!

22. – Anela Čolak: „Profesor, vizionar, ali ponajprije čovjek“ prenosi ovu misao: „Jednom netko reče: ‘Lako je biti visok čovjek, ali nije lako biti velik čovjek’. Profesor Pero bio je velik čovjek!“ (str. 184).

23. – „Studentski osvrt na lik i djelo profesora Pere Marijanovića“ Ivane Lukić Kristić sadrži sud o Peri, koji nije dopuštao studentu da zakasni na sat.: „Stoga je on, usudila bih se reći, jedan od posljednjih profesora iz ‘stare garde’. Njegov habitus i njegov nastup bili su obilježeni duhom, vedrinom i strogošću“ (str. 186.).

Slijedi Izbor tekstova Pere Marijanovića (str. 201-220).

Članak Stanislava Vukorepa „Zašto preživjeli svjedoče“ (str. 219-229) i završava pjesmom „Tebi“ Perina nećaka Srećka, (str. 230), koju ćemo pročitati:

Ti koji si ustao iz zemlje

da bi zagrlio sunce

i očima orla pogledao ljude

ti koji si prošao kroz najgušće smreke

kroz trnovita jutra

izbjegao najveće zablude

da bi ostavio trag

po ovoj izmučenoj i izgaženoj

po ovoj prokletoj i neželjenoj

a odveć traženoj

zemlji hercega

uspio si dodirnuti

skrivenu ruku kamena

iščupati srce iz te užegle stijene

i osloboditi vodu zarobljenu stoljećima

vodu okrjepe i utjehe

neka te njen šum i svježina prate

na putu tamo odakle si pošao (str. 230).

Dragi Pero, koji si se na zemlji bavio zemljom: geo-grafijom, geo-znanošću, geo-statistikom, geo-tehnikom, geo-tehnologijom, geo-mehanikom, geo-morfologijom, geo-fizikom, geo-logijom – da navedem samo ove geo-pojmove iz naslova Tvojih knjiga i članaka – Ti se sada nalaziš u nebu. Bog Ti dao divno mjesto osvježenja, svjetlosti i mira!

24. – Završit ćemo molitvom don Bernarda Marijanovića u eseju punu ne samo plemenske nego i plemenite krvi, i odakle je uzet naslov ovoj monografiji: „U njegovoj se blizini moglo rasti: duhovni i kulturni lik Pere Marijanovića“: Svemogući, dobri Bože! Hvala Ti za život i djelo Pere Marijanovića. On je sada, vjerujemo u Tvojoj blizini. Bio je Tvoj dar nama u različitim razdobljima i područjima našega života. Hvala Ti na Tvome daru. Neka njegove godine proživljene na ovome svijetu, pročišćene Tvojom milošću, budu dobar temelj za njegovu vječnost. Već sada se radujemo našoj zajedničkoj budućnosti u Tvojoj blizini! Amen.

Izvor: Crkva na kamenu