Nikola Raguž Gunjihović rođen je 1949. u Kruševu gdje je pohađao osnovnu školu. Nakon stolačke gimnazije 1969. student je Prirodno-matematičkoga fakulteta u Sarajevu opredjeljujući se za čistu kemiju. Diplomira 1975. Od rasplamsaja Hrvatskoga proljeća 1971. piše pjesme, ali ih više ne izdaje nego što izdaje. Matica hrvatska u Stocu objavila mu je ove godine zbirku pod naslovom “Stolačka zvona”. Jedina zbirka u životu. Na pjesnikovu sugestiju da mu pročita pjesme u rukopisu, jedan od recenzenata napisao je ovaj osvrt (str. 167-169).
Uredništvo
***
Čitajući rukopisnu zbirku pjesama Nikole Raguža Gunjinovića iz stolačkoga Kruševa, više neobjavljenih nego objavljenih, razmišljao sam: zašto pjesnik nije objavljivao svoje pjesmotvore, u manjim zbirkama, počevši od studentskih dana? Je li bio uvjeren da nisu posve dozrele pa treba pričekati? Ili da će poneki njegov pjesmuljak naići na oštru kritiku, pa šteta i vremena i papira? Da će mu prigovarati da nije studirao književnost nego kemiju pa odakle profesor kemije u poeziji? Tko će čitati takve pjesme? Ili je pomišljao da mu možda nijedna izdavačka kuća ne će otisnuti ni omanju zbirku? Ali svi ti razlozi zajedno nisu dovoljni da pjesnik koji “se rađa”, a ne postaje, ipak pokuša objaviti koju zbirku pjesama onako ad experimentum. Nikoline pjesme nose nekoliko kvalitetnih karakteristika po kojima se same preporučuju da se otiskaju i čitaju u svako doba godine i života.
Nikola Raguž Gunjinović
Priopćive. Nikolini pjesmokovi nisu tako hermetični da čitatelj ne bi znao što je pjesnik htio reći. Ono što je htio izreći, to je i izrazio u poetskoj formi, poštujući, na svoj način, i slogove i rime, i stihove i strofe, i metafore i satire. One su čitljive i shvatljive i na seoskim puteljcima i u gradskim četvrtima, i na stolu radničkom i onom nastavničkom. Neke pogodne čak za deklamacije na priredbama. One će se čitati. A neke zaslužuju i da uđu u čitanke.
Humane. Pjesme su otvorene svakomu čitatelju, koji je prožet vjerom ili nevjerom, kršćanstvom ili nekršćanstvom. One imaju što poručiti čovjeku koji živi u konkretnoj sredini, društvu, kulturi. Sudovi o čemu on pjesniči nisu mu općeniti, nego konkretni, bilo izrečeni u pozitivnom ili negativnom smislu. Zavrjeđuju da se publiciraju i komentiraju.
Religiozne. Određen ih je broj s religioznom potkom. Pjesnik je katolik, katolički odgojen i u obitelji i na vjeronauku, i ne može se ne osjetiti i vjerska biljka u njegovu pjesničkom vrtu. Čak je cijeloj zbirci dao ponešto religiozan ton: Stolačka zvona. Kao da je preko njihova zvuka želio razaslati čitateljima svu svoju ne samo religioznu poruku.
Sjećam se kako je prof. Ivan Golub (1930.-2018.), hrvatski svećenik i teolog, koji se javio s prvom pjesničkom zbirkom u svojim pedesetim godinama (Maximus in minimis, 1978.), pripovijedao kako je Miroslav Krleža (1893.-1981.) pedesetih godina prošloga stoljeća držao predavanje u književnom društvu blizu katedrale u Zagrebu. Dok je on govorio, zazvoniše katedralna zvona naznačujući podnevni Angelus Domini. Krleža zastade, ne da predvodi Anđeo Gospodnji, nego da malo drukčije izrazi svoje uvjerenje: “Ono ostaje!”, reče. Biva, ona zvona! Ona katedrala. Katolička Crkva. I, eto, nije prošlo ni 40 godina, prosječna generacija, i već 1990. godine, zamuknu bučna komunistička zvonjava!
Možda i Stolačka zvona “ostanu” ne samo u zvoniku nego i u djelu pjesnika Nikole, stolačkoga župljanina. Na zvonima je obično ispisana njihova uloga: “Trojedinog Boga slavim, Mariju pozdravljam, svete zazivam, žive zovem, mrtve oplakujem, gromove rastjerujem”. Svega toga ima u Nikolinu pjesnikovanju. Na primjer: Glas planine – slava Trojstvu; Kraljica mira – čast Mariji; Baština naša – sv. Krstitelju Božjega Sina; Zov zavičaja – živom ocu Lazaru; In memoriam – pokojnom Jozi Ragužu iz Rotimlje; Eva – metafora groma.
U Starome Zavjetu ima jedna knjiga zvana Psalterij, 150 psalama. Bibličari kažu da ih je oko polovicu sastavio kralj David, a drugu polovicu razni anonimni pjesnici. U Psalmima nema rime, nego samo neki slogovni naglasci koji ujednačeno, ritmički nose misao, odnosno molitvu Bogu. Ta molitva sadrži molbenice, pohvalnice, zahvalnice, tužbalice, žalosnice, oprostnice. I hrvatski su prevoditelji nastojali očuvati slogovni naglasak psalama. Tako je više puta u Nikole naglasak na slogu nego na rimi, prava molitva Svevišnjemu.
Obiteljske. Više je pjesama koje su nikle iz obiteljskoga kruga i života, od rođenja do smrti, uključujući radosnu radnju i bolnu patnju, planine Morine i Somine te južne humnine, svečana vjenčanja i ustrajna svećenikovanja.
Nacionalne. Nikola je u svome vijeku doživio dva radikalno suprotna društvena sustava: komunistički sa slobodom pod ključem do 1990. godine i demokratski sa zloporabama slobode u Domovinskom ratu i nakon Daytona do danas. A svjestan svoje pripadnosti hrvatskomu narodu kao zdrav rodoljub koji želi dobro svomu narodu, osobito u političkom smislu, nije mogao ne željeti državu koja drži vodu, društvo, zakone, narod.
Etične. Nikoline pjesme nose obilježje ćudoređa, i općeljudskoga i specifično kršćanskoga, bez obzira kakav je on osobno u savjesti i pred ljudima moralan lik. Možda će neki zaključiti, kada pročitaju u Riječi autora da je 1975. uzeo knjižicu SKJ prije nego je pošao u vojsku, da je bio domaći izdajnik. Čekaj. Pročitaj još jednom njegov tekst! U godinama 1975., 1976. 1977. Nikola jednako objavljuje pjesme u Dumi i njegovu narodu. I to ne pod pseudonimom, nego pod punim imenom i prezimenom. Kako to? Ili hajdemo ovako: Nikodem, ugledan član VV-a – Velikoga vijeća ili Sinedrija – izjašnjena neprijatelja Isusa Krista, javio se Isusu na noćni razgovor: Iv 3. Isus ga primio. S njime razgovarao. Poučio ga o ovome i onome životu. I pustio ga da se vrati u Sinedrij. Taj isti Nikodem u Iv 7 poziva se na Zakon po kojem se ne može suditi Isusa bez prethodna preslušanja, istrage. Dobaciše mu sinedrijci: Da nisi i ti iz Galileje? On se na to umudri. U Iv 19 Nikodem i drugi potajni učenik Isusov, Josip Arimatejac, preskočiše sve tarabe i zidove života i dođoše na Kalvariju, sa 100 libara smjese smirne i aloja. Isprosiše od Pilata Isusovo tijelo (nije ni to bilo besplatno!). I pokopaše ga u Arimatejčev grob. Uskrsli mu Isus vrati miomirisan grob, iz kojega će i Arimatejac, na poziv trube, uskrsnuti na život vječni. Da ne bijaše toga potajnog učenika iz VV-a, možda bi Isusovo mrtvo tijelo, pred očima Gospe i njezina novoga duhovnog sina Ivana, bilo ubačeno u zajedničku jametinu, kojoj se nije moglo pristupiti od silna zaudaranja razbojničkih leševa. Zašto Isus ne bijaše rekao i Josipu i Nikodemu, neka napuste Sinedrij? On ih prepusti njihovu razmišljanju u slobodi i njihovu rastu u vjeri. Ne znamo koliko je i Nikola u tih nekolika godina SKJ-a dozrijevao u vjeri i uvježbavao se u etičnoj poeziji.
Sve u svemu, na ono što sam pročitao u Nikolinim Stolačkim zvonima mirne duše kažem: neka se tiska!
Ratko Perić
Izvor: Crkva na kamenu
