Kada sam prije nekoliko dana nazvala gospođu Jarmilu da ju obavijestim da ponovno započinjemo s aktivnostima u radionici Emanuel, koje smo zbog epidemioloških razloga nakratko prekinuli, prvo što mi je rekla bilo je „evo Davor odmah poskoči s kauča čim je čuo da vi zovete.“ Nije me iznenadila Davorova reakcija jer znam koliko mu znači dolazak u radionicu i druženje s kolegama. Znam otprije da se Davor boji korone i doživljava je na svoj način, uvijek odgovorno noseći masku na licu kada šeta sa svojom mamom, izbjegavajući kontakte s ljudima. Međutim, dolazak u radionicu, druženje s kolegama i obavljanje radnih zadataka za njega je nešto sasvim normalno, ne „novo“ niti „staro“ normalno nego jednostavno normalno. Tu je on svoj na svome, prihvaćen, koristan i što je najvažnije sretan. Iako su Davorovi roditelji ljudi starije životne dobi, svjesni rizika koju korona sa sobom nosi, drago im je da Davor ima neku obvezu jer kao što je primijetila njegova mama, u zadnje je vrijeme, boraveći uglavnom u stanu, postao apatičan, nezainteresiran i poprilično zatvoren. Zato su sretni da ima obvezu koja ga ispunjava, čini zadovoljnim i ispunjenim. Slična situacija je i u obiteljima ostalih članova naše radionice.
Upravo je ovo specifično vrijeme na još vidljiviji način pokazalo koliko druženje, radne aktivnosti i sam izlazak iz stana znače osobama s invaliditetom. Vrijeme korone i stanje u kojem se nalazimo traži od sviju nas da se organiziramo i svoje aktivnosti obavljamo odgovorno, u skladu s propisanim mjerama, oslanjajući se na vlastitu savjest. Veliki je to izazov za sve, a poseban je kada se radi o osobama koje na poseban način sve ovo doživljavaju. Bez obzira na sve one traže kontakt, prisnost i blizinu, traže da im se posvetite i s njima dijelite i lijepe i one malo manje lijepe trenutke. Svjesni smo da nam je godina koja je na izmaku uskratila mnogo zajedničkih izleta, izložbi, sportskih druženja, ali želimo uživati u sitnicama svakodnevice i biti zahvalni za sve ono dobro čega često nismo ni svjesni.
U ovoj godini ni Međunarodni dan osoba s invaliditetom, kojeg svake godine obilježavamo 3. prosinca, nećemo proslaviti kao prije. A baš taj dan posebno je važan osobama s invaliditetom, njihovim roditeljima te onima koji s njima rade. Tog dana postanu posebno vidljivi u društvu koje ih još uvijek ignorira i stavlja na svoje margine. Baš toga dana pokazuju drugima da su tu, da mogu i hoće. Svjesni smo da jedan dan ne može puno promijeniti u njihovom životu, ali daje nam za pravo da se nadamo i borimo da poteškoće i problemi postanu mogućnosti kako bi osobe s invaliditetom bile prisutnije u društvu te sretnije i zadovoljnije u svome životu.
I zato obavljajući svoje svakodnevne radne zadatke, uz prilagođeno druženje i uživanje u sitnicama, čekamo bolje i zdravije vrijeme u kojem ćemo svi zajedno slaviti život i sve što život sa sobom donosi.
