Hrvatska je predsjednica proteklih dana izjavila da BiH kao zemlja još nije “potpuno politički emancipirana” te joj prijeti sukob ukoliko bi došlo do referenduma o neovisnosti RS. Uz to je rekla da se “muslimani u BiH mijenjaju i radikaliziraju”. Ove njezine tvrdnje neki u Sarajevu smatraju političkim skandalom, te predstavljaju “grubo miješanje u unutarnje stvari BiH”. A onda je slijedila “paljba iz svih oružja” po svemu i svačemu. Dakako, nezaobilazna tema bila je i Hrvatska Republika Herceg Bosna. Prema izjavama nekih sarajevskih čelnika (uključio se, dakako, i jedan akademik koji je “kartica za sve”, a zapravo redovito “mlati praznu slamu”) ovo je “nastavak miješanja hrvatskih dužnosnika u unutarnja pitanja susjedne zemlje”, te da ocjene hrvatske predsjednice “samo potvrđuju kontinuitet politike uplitanja” u ovdašnja pitanja. Znači, neki veleposlanik u Sarajevu može govoriti o BiH kao nestabilnoj državi, a njezinu nestabilnost, jad i nered svake vrste najbolje osjećaju njezini građani, ali hrvatska predsjednica o BiH ne smije ni riječi progovoriti, iako je ovo hrvatsko susjedstvo itekako važno za RH, jer njegova nestabilnost ugrožava i sigurnost RH. Još k tomu, ovdje žive Hrvati kao konstitutivni narod, kojega je, prema ustavnom zakonu, RH dužna štititi. Usprkos svemu, trebali bi svi šutjeti, a pogotovo predsjednica. Neka čudna logika. Ta “sarajevska elita”, kako se oni vole zvati, smatra da su teze o “emancipaciji BiH uvrjedljive za sve građane BiH i da u sebi nose pokušaj revizije i relativizacije povijesnih činjenica”. Eto, oni tvrde da su izjavama predsjednice RH uvrijeđeni i Hrvati u BiH, jer valjda su i oni “građani ove države”. A o reviziji povijesti već smo se naslušali. Koliko čak i službeno Sarajevo iskrivljuje povijest govori i činjenica da je za njih rat počeo 1992. godine, iako je južna Hercegovina napadnuta 1991. godine, ali to za njih “nije bio njihov rat”. Politiku RH prema BiH u vrijeme rata smatraju “nečasnom”, jer je tada “formirana paradržava Herceg-Bosna”. Znači, nečasno je bilo braniti svoj narod u Orašju, Kiseljaku, Vitezu, Mostaru, Stocu, Kupresu i Livnu, a “časno” je bilo dovoditi arapske plaćenike koji su čak formirali samostalne jedinice u BiH. Nečasno je čak bilo i to što je Hrvatska spasila Bihać od potpunoga zatora. Činjenica je da Hrvatska Republika Herceg Bosna nikada nije bila država, niti je to htjela biti, nego je to upravna jedinica koja je organizirala svoj narod na obranu od napada bilo s koje strane. Neki iz Sarajeva uporno ponavljaju termin “paradržava”. Niti je bila država, niti paradržava. Onaj već spominjani akademik (kartica za sve) izjavljuje: “Hrvatska je bila agresor na BiH, a sada se javlja hrvatska predsjednica koja nalazi nama mane i broji nam krvna zrnca”. Netko je nekada lupio ovu sintagmu o krvnim zrncima i sada oni “učenjaci” to vječito ponavljaju kao nekakvu svoju mantru. Znači, Hrvatska je bila agresor na BiH, i točka! Takve nas tvrdnje ne će nikamo dovesti. To je ono klasično izvrtanje činjenica i pokušaj pisanja povijesti na notornim neistinama. Čemu su se ljudi toliko zajapurili? Zašto neki u Sarajevu ne mogu smisliti RH, a o Herceg-Bosni da i ne govorimo? Takav pristup povijesti, sadašnjosti i budućnosti ne vodi nikamo. Onaj tko nekoga ne podnosi, najviše šteti sam sebi.
Izvor: Crkva na kamenu
