Ono što u posljednje vrijeme Srbija radi Hrvatskoj ne razlikuje se mnogo od nekih prošlih strašnih vremena. Mnogo je toga napisano o stradanju Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji, a onda i u komunističkoj diktaturi, gdje su Srbi imali glavnu riječ. Osamostaljenjem Republike Hrvatske mislili smo da su ta vremena prošla i da će Hrvatska uistinu postati samostalna, te da će znati braniti svoje interese. Srbijanski političari raznih profila ne propuštaju ni jednu priliku prijetiti Hrvatskoj, iako je Hrvatska članica EU i NATO saveza, dok Srbija to tek treba postati. Otkuda zamjena uloga? Kao da Hrvatska treba moliti Srbiju za nekakvu naklonost kako bi ušla u euro-atlantske asocijacije, a ne obratno. Što je još gore, njihovi političari dolaze u Hrvatsku i tu Hrvatima “brišu nos”. Neshvatljivo i neprihvatljivo. Ovih je dana izaslanik predsjednika vlade Srbije Aleksandra Vučića usred Zagreba u Miloševićevu stilu izjavio: “Svim Srbima i svim institucijama u Hrvatskoj upućujemo poruku zajedništva, sloge i pojačane aktivnosti na ostvarivanju svoje misije i uloge, uz obećanje matične države Srbije da će ih u svim problemima i iskušenjima, kad god budu ugroženi, braniti svim raspoloživim sredstvima”. Ovo je potpuno jasna i otvorena prijetnja ratom. Zbog ovakve prijetnje države prekidaju diplomatske odnose, a čovjeka koji iznosi takve prijetnje proglašava se nepoželjnim na području države kojoj se prijeti. Uvijek je to tako, osim kada je u pitanju Hrvatska.
Ima i nešto još gore od ovoga. Milorad Pupovac ponaša se u Hrvatskoj kao nekakav korektor državne politike. O svemu on ima nešto reći, mediji mu daju nečuven publicitet, a on se ponaša kao tvorac Republike Hrvatske, iako u svojoj stranci ima ljude koji su bili na visokim pozicijama u oružanom pokretu protiv Hrvatske. I onda slijedi najgore. Nije mu dovoljna politička borba, koju “masno” financira država Hrvatska, nego je sada prešao i na crkveno područje. Njegova izjava: “Dubinski problem Hrvatske nakon ulaska u EU je pokušaj provedbe konzervativne, klerikalne revolucije” nije ništa drugo nego izravan udar na Katoličku Crkvu i na njezino područje djelovanja. Znači, Crkva provodi revoluciju, a njegovi su se četnici borili za boljitak čovječanstva. Eto, čovjek se jednostavno osilio, vidio da može i da mu se ništa ne će dogoditi, pa sada sve više uzima maha i udara po svemu i svačemu u Hrvatskoj. Reakcije na izjave ovih novih “mitingaša”, ako ih uopće ima, potpuno su mlake i neprimjerene trenutku. Očito, Hrvatska nema političara koji bi ovoj političkoj lakrdiji rekao – dosta. Znači, možemo i ubuduće očekivati ovakve ili još teže provokacije, a hrvatske glave i dalje ostaju pokorno pognute.
Izvor: Crkva na kamenu
