Na vijest da je predsjednik Vlade RH za savjetnika ministru obrane imenovao generala Antu Gotovinu stigli su mnogi komentari, ali i reakcije. Dobiva se dojam da se barem neki hrvatski mediji iščuđavaju tomu potezu, pa tu vijest prenose kao senzaciju, koja im je kao vijest dobro došla, jer tako bolje prodaju svoj “proizvod”. Na problem senzacionalizma u hrvatskim medijima ne treba trošiti previše riječi, a poznata je i njihova podijeljenost u svezi važnih domovinskih tema. Uostalom, mnogi su od njih već imali pripremljene emisije, članke i reportaže kada su iščekivali osuđujuću presudu generalima Gotovini i Markaču. Je li u pitanju čisti senzacionalizam ili nešto drugo, nije ni važno, ali začuđuje to koliku važnost hrvatski mediji pridaju izjavi predsjednika srbijanske Vlade u kojoj osuđuje imenovanje generala Gotovine savjetnikom u Vladi RH. Trebaju li Hrvati zaista za sve ići po mišljenje u Beograd? Eto, nakon što je još prije postalo važno što misli Beograd o proglašenju kardinala Stepinca svetim (ovo je jedan širi kontekst), sada je postalo važno što misli i o Gotovininu imenovanju savjetnikom. Stvar postaje još čudnija ako imamo u vidu koga se u Beogradu pita za mišljenje. S jedne strane, radikalna Srpska pravoslavna crkva, čiji su stavovi potpuno jasni u svezi povijesti, i to ne samo one iz 20. stoljeća, nego i iz prošloga tisućljeća, biva pitana hoće li jedan ubijeni “pravednik među narodima”, neustrašivi borac za istinu i pravdu te uglednik Katoličke Crkve biti proglašen svecem i mučenikom. Na drugoj strani, sadašnje srbijansko državno vodstvo u prošlom ratu, koji je bio ništa drugo nego krvava agresija Srbije na Hrvatsku, bilo je dio postrojbi koje su sijale smrt diljem hrvatske države. I sada, eto, trebalo bi nam biti zanimljivo mišljenje ljudi koji su izravno sudjelovali u agresiji na RH o tomu kako doživljavaju imenovanje generala Gotovine savjetnikom u Vladi RH. Nije nevažno, taj ih je general pobijedio u ratu. Sve skupa čudno i krajnje ponižavajuće. Očito, u prošlom stoljeću, u vrijeme prisilnoga boravka “pod jednim krovom” u dvije jugoslavenske države, Beograd je naučio zapovijedati, docirati i upravljati, a Zagreb ponizno slušati i izvršavati naredbe. Ima li kraja? Čini se da je došlo vrijeme da se kaže dosta!
Izvor: Crkva na kamenu
