Na e-mail uredništva Crkve na kamenu pristiglo je reagiranje dr. fra Ivana Dugandžića na osvrt “Mariološko-marijanski kongres u Međugorju” mr. don Ivana Turudića koji je objavljen na našem portalu 13. listopada 2022. Objavljujemo ga u cijelosti onako kako ga je proslijedio dr. fra Robert Jolić. Nadamo se da će se u istom duhu intelektualne čestitosti na policama suvenirnice župnog ureda Međugorje uz knjigu dr. fra Ivana Dugandžića Međugorje u očima biskupa Žanića i Perića na temelju dostupnih dokumenata moći naći i knjige biskupa emeritusa Ratka Perića Biskup Žanić o Međugorju i Biskupska služba poučavanja mons. Perića i međugorski fenomen autora mr. don Ivana Turudića koja je u pripremi za tisak.
don Ivan Turudić
(Ne)očekivana reakcija
U Međugorju je od 7. do 9. listopada 2022. održan 14. Mariološko-marijanski nacionalni kongres pod naslovom „Međugorje kao doprinos novoj evangelizaciji“. O tome je Glas koncila od 16. listopada 2022. (br. 42) izvjestio na tri pune stranice. Prvo je novinar Darko Grden ukratko predstavio predavače i teme njihovih predavanja (str. 9), istaknuvši posebno riječi Papina osobnog vizitatora za Međugorje mons. Alde Cavalli-a koje je u svom pozdravu uputio sudionicima kongresa: „Ne mogu nego misliti da je ovo mjesto, upravo mjesto, na neki način postalo mjestom susreta između nadnaravnoga i naravnoga. Inače ne vidim drugoga razloga zašto bi tisuće dolazile ovamo.“
Na sljedeće dvije stranice Glas koncila donosi razgovor s predsjednikom Papinske međunarodne marijanske akademije o. Stefanom Cecchin, OFM o međugorskom fenomenu i ulozi Marije u Crkvi. U naslovu krupnim su slovima istaknute njegove riječi: „Međugorje je postalo mjesto vjere, molitve i obraćenja“, da bi slijedio nastavak koji izražava što to znači za hodočasnike i napokon za cijelu Crkvu: „Dolaze ljudi iz cijeloga svijeta. (…) U velikom broju dolaze i vraćaju se jer tu pronalaze milost obraćenja. (…) Zato Papa želi da se ta stvarnost pastoralno prati, a i da se nastavi. Jer plodovi su očiti“ (str. 10).
Upitan od novinara što je mislio kad je u svom izlaganju naglasio „da Međugroje suočava svećenike i pastoralne djelatnike također s nekim pitanjima“, o. Stefano odgovara: „Da, pozivam na suočavanje s pitanjem: Zašto ljudi ovamo dolaze? Zašto ne dolaze u moju ili tvoju crkvu? Zašto je moja crkva prazna? Zašto je Međugorje puno? Jesu li uistinu svi koji ovamo dolaze ludi? Moramo si postaviti slična pitanja. Međugorje je poziv da se zapitamo kakav je naš pastoral, kakva su naša liturgijska slavlja, zašto naše crkve snažnije ne privlače ljude“ (str. 11).
Može se reći da su u tom duhu bila sva predavanja na kongresu osim predavanja don Ivana Turudića, svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije, pod naslovom „Međugorski fenomen u naučavanju mons. Ratka Perića“. Ipak, nitko se nije uznemirio zbog te disonantnosti, jer svatko ima pravo slobodno iznijeti svoj pogled na Međugorje. Organizatore kongresa nije zasmetala ni činjenica što don Ivan Turudić nije bio predviđen kao predavač, već se sam nametnuo, a organizatori su mu ipak velikodušno ustupili mjesto među predavačima.
Ništa od toga ne bi bio razlog što sam odlučio na ovaj način reagirati i osvrnuti se na kongres, da nakon svega don Ivan Turudić nije 13. 10. na internetskim stranicama „Crkve na kamenu“ izrazio svoje razočaranje znanstvenom razinom kongresa i još više i samom opravdanošću njegova održavanja, kad kaže: „Predavanja se, prema temama i sadržaju, mogu podijeliti u sljedeće skupine: znanstveni radovi, pokušaj znanstvenog rada, pretenciozna izlaganja i pobožni nagovori“. Nekoliko redaka dalje Turudić nastavlja: „Kongres je trebao biti prostor ozbiljnim temama. Ozbiljnost je, nažalost, izostala, jer sam naslov mariološko-narijanskog kongresa prejudicira stav Crkve…“ A jedini mjerodavan stav Crkve „jest onaj koji su iznijeli biskupi BKJ 1991. godine, a poznati su i stavovi pokojnog biskupa Pavla Žanića i umirovljenog biskupa mons. Ratka Perića“.[1]
Upitna znanstvenost Turudićeva pristupa
Turudić je uvjeren da je temi kongresa pristupio znanstveno i ozbiljno, dok se to za druge sudionike ne može reći. Je li baš tako? Pravi znanstvenici su samozatajni i ponizni tražitelji istine, ne osporavajući drugima da i oni to čine. To bi trebalo posebno vrijediti za teologe koji moraju imati na umu da je teologija specifična znanost koja svjetlom razuma osvjetljuje predmet vjerovanja i u isto vrijeme produbljuje i potiče vjeru Crkve. Ugledni bečki dogmatičar Gilbert Greshake posebno naglašava upravo tu crkvenost teologije kad kaže: „Kao što je kršćanska vjera bitno crkvena vjera, tako i teologija kao znanost o vjeri mora biti crkvena, ako ne želi skliznuti u znanost o religiji, što znači da se treba kretati u kontekstu Crkve i u dijalogu s drugim vjernicima (i onima koji se bave teologijom) te tako služiti njihovoj vjeri.“[2]
Baviti se teologijom u kontekstu Crkve i u dijalogu s drugim vjernicima i teolozima pretpostavlja osjećaj za zajedništvo (koinonia) naroda Božjega na putu, ljubav prema Crkvi kao Tijelu Kristovu i toleranciju prema onima koji misle drukčije. U protivnom, briga za Crkvu može se lako pretvoriti u zadrtu apologetiku koja je lišena svega toga te postaje prava suprotnost, kako naglašava suvremeni francuski kršćanski mislilac i veoma plodni duhovni pisac Fabrice Hadjadj kad kaže: „Apologetika se trudi dokazati istinu kršćanstva, ali ta upoznata istina nije zapreka da se bude gori. Ona otvara mogućnost obraćenja, ali i mogućnost najtemeljnijeg odbijanja: apologet može obavljati vražji posao, a ako umišlja da on sam svojim pobožnim obrazlaganjima obraća druge, ili ako ih, istovremeno dok se diči prenošenjem vjere, na kraju svoje rasprave žali, sam se pretvara u zloduha. Posrijedi je vražja prijevara: upravo dok se borimo protiv ateizma, on nas ščepa u svoj teizam: u vjeru punu sebe, egološku, koja više nije teologalna.“[3]
Turudićevo zamjeranje organizatorima što su Međugorje izabrali kao mjesto održavanja 14. Mariološko-marijanskog nacionalnog kongresa, jer da time prejudiciraju pravorijek Crkve o Međugorju, odaje njegovo manjkavo shvaćanje Marijine uloge u povijesti spasenja i mariologije u općem teološkom kontekstu. Na to upozorava jedan od najpoznatijih suvremenih mariologa S. M. Perrella kad kaže: „Ako treba izbjegavati posvjetovnjačenje Marijine figure, treba jednako tako izbjeći njezino zatvaranje u prostor svetoga, izvan dramatičnog tijeka povijesti (…). Sigurna uporišna točka za prosuđivanje je li Marija sačuvala izvorni lik ili je lišen svoga pravog identiteta jest sučeljavanje s biblijskom objavom, gdje nalazimo njezinu editio typica, njezinu osobu i funkciju u planu spasenja. U njemu Marija ostvaruje ljudsku puninu odgovora Božjoj ponudi. Ona zadobiva prototipsku funkciju za čitavu kršćansku antropologiju: od pristanka vjere do eshatološke proslave.“[4]
Uzimajući u obzir žalosno stanje današnjeg svijeta, koji po mišljenju čak i mnogih nevjernika pokazuje sve oznake posljednjih vremena naznačenih u Knjizi Otkrivenja, Perrella nedvosmisleno kaže: „Našem je vremenu, našim gradovima, našim crkvama, u kojima se već neko vrijeme događa pogibeljno slabljenje vjere i prakticiranja vjere, potreban svijetao teologalan primjer Marije iz Nazareta, majke Gospodinove.“[5] Kad imamo na umu da su se sva poznatija Marijina ukazanja događala u prijelomnim i kriznim trenutcima povijesti, kao svojevrsno ohrabrenje Crkvi, bilo bi doista neprotumačivo kad bi u ovakvim vremenima izostala njezina ukazanja. To bi u teološkom smislu značilo da je Marija zaboravila i izdala svoju ulogu u Crkvi. Upravo, njezina tako duga nazočnost po ukazanjima i porukama govori o ozbiljnosti vremena koje svijet i Crkva proživljavaju, ali su i potvrda da Bog nije zaboravio svijet. Vjerničke mase to prepoznaju i zato hrle u Međugorje, okupljajući se oko Isusove majke u molitvi i obnavljajući tako svoju osobnu vjeru, ali i doprinoseći novoj evangelizaciji, za kojom danas vapiju Crkva i svijet.
Što je ostalo od Zadarske deklaracije o Međugorju?
Kao jedno od sigurnih uporišta svoga znanstvenog pristupa međugorskom fenomenu don Ivan Turudić ističe Zadarsku izjavu biskupa BKJ iz 1991. godine, naglašavajući kako je ona bila mjerodavna u držanju dvojice biskupa, Žanića i Perića prema Međugorju. Ne znam je li svjestan da je upravo tu upao u zamku koja njegovu hinjenu teološku znanstvenost razobličuje kao slijepu ideologiju. Istina je da je Zadarska deklaracija o Međugorju dosad jedini službeni stav Crkve, barem na nacionalnoj razini, ali je problematičan stav biskupa Žanića i Perića prema njoj, a onda i svih za koje je njihov stav postao mjerodavan. Danas se s punim pravom može postaviti pitanje, što je još uopće ostalo od te u tom trenutku važne izjave hrvatskih biskupa.
O pokojnom biskupu Žaniću neću reći ništa, a stav biskupa Perića zahtijeva ozbiljnu analizu, pogotovo što on i dalje ratuje protiv Međugorja i što neki u njemu vide veliki teološki autoritet i hrabrog branitelja istine. Pođimo od teksta Zadarske deklaracije koji glasi:
„Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama.
Međutim, brojna okupljanja vjernika s raznih strana koji u Međugorje dolaze potaknuti i vjerskim i nekim drugim motivima zahtijevaju pažnju i pastoralnu skrb prvenstveno dijecezanskog biskupa, a s njime i drugih biskupa, kako bi se u Međugorju i povezano s njim, promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve.
U tu svrhu biskupi će izdati i posebne prikladne liturgijsko-pastoralne smjernice. Isto tako preko svojih će komisija i dalje pratiti i istraživati cjelokupno događanje u Međugorju.“ (Zadar, 10. travnja 1991.)
Nadalje, treba podsjetiti da je Kongregacija za nauk vjere dala katke i precizne upute za istraživanje ukazanja i privatnih objava, pri čemu se sud o njima može izreći na trostruk način:
- Constat de supernaturalitate – sigurno je nadnaravno!
- Constat de non supernaturalitate – sigurno nije nadnaravno!
- Non constat de supernaturalitate – nije sigurno da je nadnaravno!
Prva dva suda dolaze u obzir kad je posve jasno je li nešto nadnaravno ili nije, a treći kad još uvijek postoje neke nejasnoće i dvojbe koje zahtijevaju daljnje istraživanje. Za tu treću mogućnost opredijelili su se hrvatski biskupi na svom zasjedanju u Zadru 1991., ostavljajući prostor za daljnje istraživanje cijeloga fenomena i tražeći posebice od mjesnog biskupa primjerenu pastoralnu skrb za hodočasnike koji u Međugorje dolaze u velikom broju. Time su biskupi priznali i duhovne plodove Međugorja koji se ne mogu nijekati.
Biskup Ratko Perić često se osvrće na Zadarsku deklaraciju, ali ju od početka svjesno krivotvori. On uvijek preskače početne riječi „Na temelju dosadašnjeg istraživanja“ i navodi samo drugi dio: „ne može se utvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama“. Time ustvari niječe potrebu daljnjeg istraživanja, a sebi omogućuje da izrekne svoj konačni sud kako u Međugorju nema ništa nadnaravno. U svom pismu francuskom časopisu Famille Chrétienne, pozivajući se na dva službena pisma Kongregacije za nauk vjere dvojici francuskih biskupa glede hodočašća u Međugorje, Perić kaže: „U pismima između ostalog stoji da se službena hodočašća u Međugojre, shvaćeno kao mjesto autentičnih marijanskih ukazanja, ne smiju organizirati ni na župnoj ni na biskupijskoj razini, jer bi to bilo u proturječju s onim što su biskupi bivše Jugoslavije ustvrdili u svojoj izjavi 10. travnja 1991.“, da bi onda nedvosmisleno priznao kako on sam ne prizna tu izjavu, kad nastavlja: „Moje je uvjerfenje i moj stav ne samo Non constat de supernaturalitate, nego i Constat de non supernaturalitate ukazanja i objava u Međugorju.“[6]
Odgovor na pitanje, kako je Perić došao do takvog uvjerenja, naći ćemo u njegovoj knjizi Prijestolje Mudrosti. Tu on podsjeća kako je njegov predšasnik biskup Žanić u početku bio otvoren ukazanjima, nadajući se da će Gospa riješiti „Hercegovački slučaj“, ali kad se to nije dogodilo okrenuo se protiv ukazanja. Na tom tragu je i njegov stav koji on još jednom naglašava: „Mjerodavne crkvene vlasti, najprije dijecezanski biskup na temelju istraživanja svojih dviju komisija… donijele su negativan sud o međugorskim ukazanjima kojima bi se pripisivao nadnaravni karakter.“[7]
Apriorni negatorski stav
Iako je biskup Perić u svom negatorskom stavu prema Međugorju bio sve usamljeniji, nije se nimalo mijenjao, već je u svojim izjavama postajao sve oštriji. S druge strane, što je više rastao broj uglednih teologa koji su izražavali pozitivan stav prema Međugorju, među Perićevim zagovornicima rasla je potreba prikazati ga kao većeg teologa od svih njih, koji jedini proniče malicioznost međugorskih franjevaca i prepoznaje opasnost međugorskog fenomena za Crkvu. Veličanje Perića kao teologa često je prelazilo granice dobrog ukusa i kadikad poprimalo oblik pravog bezumlja, kao primjerice u najavi njegova odlaska u mirovinu na stranicama internetskog portala Dnevno od 10. srpnja 2020. Posebno je krupnim slovima istaknut naslov koji glasi: „NAJVEĆI ŽIVUĆI TEOLOG: Biskup Ratko Perić sutra odlazi u mirovinu.“ Novinarka Iva Međugorac u tako naslovljenom članku ističe: „Premda nije uspio dokazati tvrdnje o nevjerodostojnosti međugorskog fenomena, biskup Perić, unatoč negodovanju tamošnje javnosti, ipak je ostao dosljedan.“[8]
Biskup Perić je i u svom optuživanju franjevaca za „Hercegovački slučaj“ ostao dosljedan, iako je taj slučaj na crkveno-pravnoj razini već davno riješen, ali nije na onoj puno važnijoj, teološko-duhovnoj. Crkva u Hercegovini još uvijek je daleko od iskrenog zajedništva u ljubavi, koje je moguće samo u duhu Gospinih poruka koje sve pozivaju na obraćenje i pomirenje. Dok god Ratko Perić to ismijava i proglašava fratarskom prijevarom, on sam će ostati hercegovački slučaj u osobi.
Don Ivan Turudić, ako misli drugima dijeliti lekcije o teološkoj (ne)znanstvenosti u pristupu Međugorju, mora izaći iz Perićeve sjene, mora shvatiti da je postao talac slijepog prihvaćanja njegovih apriorno-negatorskih stavova u stilu: Međugorje ne smije biti, a što ne smije biti nije ni bilo. To se onda neupućenima pokušava dokazivati vještim korištenjem općih teoloških mjesta, zlorabljenjem nekih nedovoljno jasnih izjava vidioca, preuveličavanjem slabosti aktera međugorskog fenomena i sl.
Ako nije dosta ovo što je ovdje navedeno, don Ivanu preporučam da pažljivo pogleda film „Od Fatime do Međugorja“ i dobro posluša što Ratko Perić traži od generala zloglasnog ruskog KGB-a Maksimova da posredstvom Jugoslavenske tajne službe (UDBE) poduzme protiv franjevaca, a što za uzvrat on obećava da će učiniti protiv Međugorja. Tu padaju sve koprene o Perićevu znanstvenom pristupu međugorskom fenomenu, ali i svih onih koji ga slijepo podržavaju.
Vratimo se nakratko još na Zadarsku deklaraciju. Što je bilo od obećanja hrvatskih biskupa koji su se obvezali da će u svrhu praćenja događanja u Međugorju, kako bi se „promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve“, „izdati i posebne prikladne liturgijsko-pastoralne smjernice“ i da će „preko svojih komisija i dalje pratiti i istraživati cjelokupno događanje u Međugorju“? Sve je to palo u vodu, jer biskupima je bila najvažnija solidarnost s biskupom Perićem, iako je on od početka zloupotrijebio Zadarsku deklaraciju.
A kad se postavi pitanje očitih plodova Međugorja, Perić uvijek odgovara kako je to moguće u svakoj crkvi i nije znak nikakve nadnaravnosti. I danas, kad tisuće i tisuće vjernika iz svih hrvatskih biskupija, često predvođene svećenicima, pohode Međugorje i vraćaju se duhovno obogaćeni, hrvatski biskupi, uz nekoliko časnih iznimaka, radije ostaju solidarni s Ratkom Perićem i njegovim istomišljenicima, nego što će posjetiti mjesto gdje je po Marijinoj nazočnosti i njezinu zagovoru nova evangelizacija na djelu i koju treba samo prenijeti u sve dijelove Crkve, kako 2019. godine, sudjelujući u ime Vatikana na Mladifestu posvjedoči nadbiskup Rino Fisichella, odgovoran za novu evangelizaciju na razini Crkve.
Dakle, organizatori 14. Mariološko-marijanskog nacionalnog kongresa nisu pogriješili ni s izborom teme kongresa ni mjesta njegova održavanja. A reakcija don Ivana Turudića samo pokazuje dokle može ići negatorski stav onih koji ne samo da nisu sposobni vidjeti svu nelogičnost svoga stava, već ga štoviše žele zaogrnuti velom znanstvene kritičnosti, a sve druge proglasiti neznanstvenim fanaticima. Vrijeme je da progledaju na dobrobit i mjesne i opće Crkve.
Međugorje, krajem listopada 2022.
fra Ivan Dugandžić
[1] https://biskupija-mostar.ba/xxiv-mariološko-marijanski-nacionalni–kongres
[2] G. Greshake, Theologie, u: C. Schütz (izd.), Praktisches Lexikon der Spiritualität, Freiburg – Basel – Wien, 1992., str. 1273.
[3] F. Hadjadj, Vjera zlih duhova. Ili ateizam koji je premašen, KS Zagreb, 2013., str. 15
[4] S. M. Perrella, Mariologija danas. Interdisciplinarna teološka sinteza, u: D. Damjanović, I. Raguž, B. Vulić (ur.), Gospi Tekijskoj (Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog simpozija prigodom 300. obljetnice svetišta Gospe tekijske održanog 20. i 21. svibnja 2016. u Petrovaradinu), Đakovo, 2017., 11-39, str. 12.
[5] Isto, str. 13.
[6] Vidi I. Dugandžić, Međugorje u očima mjesnih biskupa Žanića i Perića. Na temelju dostupnih dokumenata, Informativni centar „MIR“ Međugorje, Međugorje, 2020., str. 186.
[7] RATKO PERIĆ, Prijestolje Mudrosti, Mostar, 1995., str. 282sl.
[8] https://www.dnevno.hr
Izvor: Crkva na kamenu
