U ljetnom dvobroju Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije (7-8/2019.) objavljen je vrlo zanimljiv i aktualan tekst dr. Olivera Jurišića, profesora filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, pod nazivom Što je međureligijski dijalog? Taj tekst na jasan način pokazuje u čemu se sastoje zablude svih onih koji za polazište svoga teološkoga promišljanja uzimaju međureligijski dijalog, jer, kako kaže autor, “međureligijski dijalog teološki nije moguć”, nego je tek moguć “kao dio kulturnog susreta između različitih religija”.
Drugim riječima, ako kršćanstvo nudi Istinu samoga Božjeg utjelovljenja, ako nudi Istinu otkupljenja po Križu Očeva Jedinorođenoga Sina i ako nudi vjeru u uskrsnuće, jasno je da je ta Istina u okviru međureligijskoga dijaloga ekskluzivna, jer ju ne prihvaća ni jedna druga religija, a to dosljedno znači da bi svako dijalogiziranje s tom Istinom nužno vodilo njezinu razvodnjavanju i odbacivanju. Zato kršćani itekako priznaju i prihvaćaju dijalog koji se vodi u okviru poštivanja svih ljudi kao Božjih stvorenja, dijalog koji se vodi s drugim religijama u okviru onih zraka istine koje prosijevaju u njihovu načinu traženja Boga, također i dijalog koji bi zahvaćao kulturološke, sociološke, socijalne i mnoge druge datosti, ali ukoliko žele ostati vjerni Evanđelju jasno razumiju da se dijalogom nipošto ne može nazvati bilo kakav oblik pokušaja zbližavanja različitih religioznih uvjerenja koji bi umanjivali ili negirali otajstvo Kristova utjelovljenja, otkupljenja i dara vječnoga života.
Zato je sintagma međureligijski dijalog tek flatus vocis, pojam koji u sebi nema pravoga sadržaja, pogotovo ne teološkoga, nego je riječ o aktivističko-političkom terminu koji je umjetno skovan, s posebnim ciljem. Iako, naime, međureligijski dijalog sve češće zagovaraju i katolički biskupi i teolozi, on nije poveziv s izvornom evanđeoskom porukom, nego naprotiv predstavlja odbacivanje Kristove zapovijedi po kojoj smo dužni Evanđelje naviještati do nakraj svijeta, svemu stvorenju. Ovdje se radije ide za nekim umjetnim dogovorom u kojemu jedina Istina izrečena u utjelovljenoj Božjoj Riječi postaje tek jedna od ponuda, dok se kršćanska Objava počinje svojevoljno tumačiti, a crkvena Predaja predstavljati kao izvor nesnošljivosti prema drugima, pa ju zato treba odbaciti. Pri tome zagovornici međureligijskoga dijaloga ne uviđaju ili ne žele uvidjeti kako je kršćanstvo na mnogim poljima dijaloški vrlo otvoreno, ali kada je u pitanju srž vjere, jer to proizlazi iz same naravi kršćanstva i terminološke praznine međureligijskoga dijaloga, on jednostavno teološki nije moguć. Umjesto priznanja te stvarnosti, ili barem umjesto pokušaja uspostavljanja argumentiranog dijaloga s onima koji drukčije razmišljaju, pobornici međureligijskoga dijaloga redovito pribjegavaju etiketiranju svojih neistomišljenika, pripisujući im površnost, nerazumijevanje, krutost, nedostatak milosrđa, zatvorenost u formalizam itd.
Jurišić je tu još konkretniji pa kaže kako međureligijski dijalog ne pripada u istine niti u Polog katoličke vjere i zato “ne možemo prihvatiti tek tako mišljenje pojedinih katoličkih teologa i biskupa koji se žele ‘dodvoriti’ svijetu i ‘medijima’ pa samostalno i samoinicijativno međureligijski dijalog predstavljaju kao istinu katoličke vjere koju smo svi dužni vjerovati i koju nije dopušteno kritizirati”.
U toj njegovoj misli valja zapaziti nekoliko naglasaka. Tako, obično iza nastojanja oko takva teološkog međureligijskog dijaloga, pa i onda kada toga sami nositelji takvih ideja nisu svjesni, nego se uvjeravaju kako to čine na temelju vlastita ispravnog tumačenja Božje riječi, stoji dodvoravanje svijetu i medijima, a dok se tako nekritički otvaraju prema svijetu koji ne razumije, ne prihvaća ili u najboljem slučaju nema nikakva zanimanja za Božju Objavu i Predaju Crkve, istovremeno se, kako je već rečeno, posvema zatvaraju prema onima s kojima ih vezuje vjera u jednoga Boga u trima Osobama, ukoliko njihovo razmišljanje stavljaju u pitanje.
Nadalje, riječ je o pojedinim biskupima i teolozima, a ne o općeraširenoj pojavi unutar Katoličke Crkve, koji djeluju samostalno i samoinicijativno, odnosno na način da ne uvažavaju o toj stvari učenje Crkve, nego osobna promišljanja predstavljaju kao istinu vjere i zahtijevaju da se svi prema njoj tako odnose. Iako ostavljaju dojam da im je polazište milosrđe, oni zapravo svoje ideje ne šire u ljubavi i dijalogu, nego ih guraju po zakonu sile i moći, tj. tako što koriste svoj utjecaj i položaj, a jednako tako djelujući u suradništvu sa svjetovnim medijima. Upravo to suradništvo sa svjetovnim medijima, koje je redovito protiv svega izvorno crkvenoga, najbolje pokazuje da međureligijski dijalog ima malo toga zajedničkog s onim milosrđem i s onakvom ljubavlju na koju nas potiče Isus Krist.
Premoć pak i utjecaj svjetovnih medija na društvo i na vjernike, uz potporu jednoga ili drugoga takvim idejama bliskoga vjerskog medija, kao i uz šutnju onih crkvenih velikodostojnika koji bi po svojoj službi trebali javno i jasno progovoriti, ali to ne čine, bit će odskočna daska da se opća percepcija vrlo brzo iskrivi, odnosno da vjerničke mase počinju razmišljati upravo onako kako im to ti mediji sugeriraju.
Sve što je napisano za međureligijski dijalog jednako se može primijeniti i na dijalog između kršćana, ukoliko se on pokušava graditi na istim nezdravim i nekritičkim temeljima, po kojima je važniji pluralizam i jednakovrijednost svih kršćanskih zajednica od Kristova otajstva spasenja. I o tome je Oliver Jurišić napisao argumentirani prilog, pod nazivom Asertivno i performativno kršćanstvo, a iz kojeg se jasno uočava da cijela koncepcija teološkoga pluralizma počiva na pogrješnim premisama. Unutar takva dijaloga, naime, ne samo da nema više mjesta za razmišljanje o Katoličkoj Crkvi kao jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj, nego je za nju predviđeno samo mjesto pokajnice i grješnice, koja zaslužuje, unutar cijele plejade kršćanskih zajednica i sekti, posljednje mjesto.
Štoviše, isto se odnosi i na dijalog sa svijetom, po kojemu Crkva nema više ni opravdanja ni prava naviještati Evanđelje u dosadašnjoj formi, nego se nužno mora prilagođavati suvremenom svjetovnom načinu razmišljanja, posebno na dogmatskom i moralnom području, te time negirati sve ono što je učila kroz dvije tisuće godina. Sve to pak dovodi do razvitka horizontalnoga kršćanstva, odnosno takva teološkog razmišljanja i vjerničkog življenja koji Crkvu više ne gleda kao otajstvenu stvarnost, sakrament sveopćega spasenja i Kristovu Zaručnicu, nego tek kao kakvu globalnu ovozemaljsku socijalnu i kulturnu zajednicu, podređenu društvu i u službi društva.
Iako je to problematika s kojom se Crkva na Zapadu susreće već desetljećima, kod nas je došla na vidjelo s organiziranjem Ljetne škole teologije Dubrovnik, a pod pokroviteljstvom Dubrovačke biskupije i njezina biskupa. Riječ je o po sebi marginalnom događaju koji je okupio tek četrdesetak sudionika, no isto je tako riječ o događaju koji mnogi razumijevaju kao izazivanje velike napukline u Crkvi u Hrvata.
Vrijeme će pokazati koliko je to bio zdravodijaloški ili tek nepromišljen eksperiment, no trenutačno nam se čini da se njime nikako nije otvorio prostor za zdravi dijalog s onima koji drukčije vjeruju ili uopće ne vjeruju, nego se inzistiranjem na teološkom pluralizmu, bez uvažavanja činjenice kako je on nemoguć jer bi bio negacija u sebi, zatvorio put i za međusobno obogaćivanje u mnogim drugim područjima u kojima bi različite strane mogle međusobno surađivati, a da pri tome zadrže svoju autonomiju. Štoviše, čini nam se da je njime načinjena još jedna podjela unutar same Crkve u Hrvata, a za koju se može očekivati da će se s vremenom samo povećavati.
S obzirom na sve navedeno, čini nam se da se teško može izdvojiti štogod pozitivna od onoga što bi bio izravan doprinos održane Ljetne škole teologije Dubrovnik, pa zaključujemo da je ona ipak bila teološka podvala i opasan eksperiment, kako smo to i bili predvidjeli. No, s druge strane, svaka takva nastojanja koja su u sebi razaračka i štetna, istovremeno su i poticaj da još više prionemo u ljubavi uz jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, svjesni da je ona, u onom svom ovozemaljskom dijelu, grješna koliko smo mi grješni, i sveta koliko smo mi sveti.
mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić
Izvor: Crkva na kamenu/Vjera i djela
